Recimo, apropo realnog i nemogućeg ili skoro nemogućeg. Ta moja znanica iz BG brije žestoko na komunizam. Ja smatram da je to žešća utopija i da se to neće desiti. A i nisam načisto s tim. Ona pak ima nekakvu vrstu elitizma u sebi kao i valjda svi njeni istomišljenici i smatra ljude koji se ne slažu s rješenjem da je komunizam najidealniji sustav, jednostavno politički neobrazovanima. Njoj svo zlo proizlazi iz kapitalizma, recimo nema prostitutke koja to radi svojom voljom čak i ako je bogata i escort dama, ne, to je žrtva kapitalizma. Svi su žrtve kapitalizma. Prezire feminističke udruge jer i one služe kapitalizmu i izdvajaju muškarca kao neprijatelja dočim je kapitalizam jedini neprijatelj muškarcima i ženama. I svi koji ne misle tako su ajmo sad svi- žrtve kapitalizma.

I opran im je mozak.
Nju može zadovoljiti samo i jedino slom kapitalizma. Ja bih čak razumjela da se zalaže za socijalizam, ali baš gotivljenje Lenjina, no hajde. Sve ostalo je pišanje niz vjetar, po njoj.
Međutim, ono gdje je ona u pravu jest da bez represije nema ukidanja crkvenog utjecaja. Tako je, kako je. Nismo mi kao zapadne države.
A borba za neke iduće generacije, potomke kako ona veli (iako nije majčinski tip nimalo) me ne goni ni na šta. Se je to za mene jedna velika utopija.
Želim promijeniti ono što mogu unutar ovog jel kapitalističkog sustava. Slamanje sustava me ne zanima. Ali sam svjesna da to ima i svoje posljedice. Mi se nećemo sekularizirati jer nismo dovoljno obrazovan narod. Zato kod nas pali samo Veliki Vođa u tom slučaju. Da vjerujem u to išla bih u radikalne fronte il šta već. Tj. da mi je do toga stalo. Pa bi možda izborila bitku protiv Crkve za praunučad.
