Na sto tulite 'ko tulavci?

[LazyFox]

Ne mislim na ozbiljne stvari tipa smrti, tragedija, prometnih nesreca, mrtvih kucnih ljubimaca i slicno, nego na "neozbiljne" stvari tipa filmova, knjiga, video clipova, pjesama, Avinih izjava i tako to.

Ubila sam se jucer navecer od plakanja na ovo

A Boze me sacuvaj gledanja Hachi, a dog's tale filma. Po zavrsetku me se nije vidjelo na kaucu od kolicine maramica, oci natecene i krmeljave, bez glasa.

[Stitch]

Ne tulim.

[LazyFox]

Ne tulim.

Liar, liar pants on fire!

[Stitch]

A ne. Ja uvijek govorim istinu. Čak i kad lažem.

[dimnjak]

zavisi o danu. tjednu. ako mi je "onakav" tulim i na reklame.

uglavnom, uvijek mi dodju suze na oci kad vidim poziv u prikupljanju pomoci za djecu s odredjenim potrebama. i kad vidim tu djecu.

[Emericzy]

Boze me sacuvaj gledanja Hachi, a dog's tale filma. Po zavrsetku me se nije vidjelo na kaucu od kolicine maramica, oci natecene i krmeljave, bez glasa.

Ovo je najstrašniji proizvođač suza na filmskom platnu ever, ako mene pitate. Ako ne vjerujete, ima na onom forumu koji sad nećemo spominjati topic o tome, s golemom listom ljudi koji inače nikad ne plaču, ali ovdje jesu, ili onih koji znaju ponekad pustiti suzu a koji su ovdje bespomoćno tulili.

[Silajn]

Mogu se rasplakat na doslovno bilo što, ali rijetko plačem. Životinje koje pate, to je relativno siguran triger, ali presudna je atmosferika, ne sadržaj toliko. Savršeno sam se u stanju rasplakat na lijepu sliku (riječima opisanu, fotografiju, film, slikariju) ili na lijepu muziku, ne (nužno) tužnu, ne ganutljivu, nego se ipak najčešće nađem sa suzicama u očima od nekog osjećaja veličine, beyond me situacija, kad zaboravim bit cinična ili samo analitična

[jevgenija]

plačem na slike, prikaze gladnih i patnje i neke filmove.
a od "neobičnijih" stvari - ne znam sjeća li se netko spota s makovima i šumom za ono o nestalim osobama u ratu - to me satralo. Svaki put. Pogodi me do zadnje kosti, poslije satima razmišljam gdje su

[Megalodona]

uvijek plačem na domovinski, tj.prizore iz njega, to je jedino što me rasplače.
na filmove nikad, osim kad je umirala bepina dr. luigia, a i to zbog pms-a.
kad se o meni radi, ako plačem, dobro je, nije me baš pogodilo. na velike stvari nemam suza.

kad sam bila mala i pms je tek postao dio mog života i nisam ga znala kontrolirat, tulila sam 2 sata jer doma nema čaja koji volim

[schmokljan]

Dođe mi da se rasplačem kad vidim kako ljudi kopaju po kontejneru. Ili kad vidim neke nesretnike kako hodaju gradom, totalno izgubljeni pomračena uma. Ili kad upoznam čovjeka koji nema riješen status, a branitelj je, bolestan je, gladan i ogorčen - a desetak tisuća pizdeka koji su sjedili po kancelarijama u Zagrebu, Rijeci, Osijeku ili Splitu u MUP-u ili MORH-u imaju. Ljudska nesreća, dakle, i to bliska, svakodnevna. Nemam vremena žaliti životinje i radnike u tvornicama trećeg svijeta. I Dostojevski me može rasplakati. Uvijek.

E da - naravno da sam plakao, imao sam 14 godina tada, na slike prognanika i pobijenih tijekom rata. I kad je Vukovar pao. I na obadva su pala. I zbog Markala. I na priču o tipu iz Vukovara koji je uništio najviše tenkova. No, to je bilo tada. Sad mi je od Vukovara muka, kao i od njegovih građana, bez obzira na nacionalnost. Upoznajte grad-heroj da biste ga prestali idealizirati.

[Emericzy]

uvijek plačem na domovinski, tj.prizore iz njega, to je jedino što me rasplače.

Joooj, meni se uvijek stisne srce i grlo na onu scenu dragovoljaca koji odlaze na bojište, a u pozadini svira Brothers in Arms. Jebote, kako me to nepogrešivo strefi. Kad sam to gledao na TV prvi put, pakirao sam se da i ja idem. Srećom, bolje sam prošao nego ti dečki na filmu. A najstrašnije od svega su mi oni policajci koji se šuljaju kroz žito...

[schmokljan]

To je snimka Gorana Lederera, a spot je montiran njemu u čast, nakon što su ga čejeni ubili.

[Perzefona]

Ja ne plačem kad sam tužna ili kad me boli. Ali doslovce me boli. Ne plačem na filmove. Ma jesam se rasplakala, sjećam se da su mi se dečki rugali, ali to je tako rijetko da se ne sjećam više koji je to bio film. Plačem na knjige. Uvijek se rasplačem u školi na satu na Krležinoj Bitki kod Bistrice Lesne kad Trdak Vid zavapi onom činovniku za svoju djecu: "Ali gde budeju, gde budeju, za pet ran Kristušovih? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju od gladi!" Isto sam se rasplakala pred cijelim razredom na Kovačićevu novelu Mrak na svijetlim stazama kad Jačici Šafranu financi odvode kravicu. Nitko mi se nije smio smijati.

Redovito sam se rasplakala u crkvi kad bi moje malo dijete čitalo Pavla. Što od Pavla, što od miline i ljepote kako je moje djetešce to čitalo! I inače, lakše mi suze krenu od ljepote i ganuća nego od tuge.

[Tupelo]

Ovo je najstrašniji proizvođač suza na filmskom platnu ever, ako mene pitate. Ako ne vjerujete, ima na onom forumu koji sad nećemo spominjati topic o tome, s golemom listom ljudi koji inače nikad ne plaču, ali ovdje jesu, ili onih koji znaju ponekad pustiti suzu a koji su ovdje bespomoćno tulili.

Molim da se i moje ime dopiše na tu listu
Isuse, kako sam plakala. Najbolje od svega je što sam navečer i frendu pokušala prepričati film i u pola priče krenula tuliti k'o nespašena.

Inače, plačem na sve filmove sa životinjama. Oduvijek.
Kad sam bila klinka, stara je nazvala RTV Sarajevo i jebala mater uredniku dječjeg programa koji je u dječjem terminu pustio film Život jedne vidre Tarke, a nakon kojega sam gotovo na psihijatrijskoj pedijatriji završila. Toliko sam suza prolila da nisam pišala valjda tri dana.

Plačem i na ovaj Cashov spot. Jer ga jako volim i jer se ovdje vidi da su mu torbe već spakirane.

[ElliQuinn]

Ono čega se mogu sad sjetiti jesu: ovo i ovo.

[Herp]

Filmove koji bi mi tjerali na tuljenje ne volim i ne gledam.

S druge strane, protiv takvih pjesama nemam ništa, naročito kad želim biti drama queen ter kad prekomjerno popijem.

A njih (pjesama, jelte) ima dosta. Danas mi je lajtmotiv ova:

[LazyFox]

Inače, plačem na sve filmove sa životinjama. Oduvijek.
Kad sam bila klinka, stara je nazvala RTV Sarajevo i jebala mater uredniku dječjeg programa koji je u dječjem terminu pustio film Život jedne vidre Tarke, a nakon kojega sam gotovo na psihijatrijskoj pedijatriji završila. Toliko sam suza prolila da nisam pišala valjda tri dana.

Alo sestro!
Mama me morala izvesti van iz kina za vrijeme Kralja lavova, jer sam tuljenjem ometala drugu djecu. I taman prosli tjedan mi direktorica predlozi da odvedem studente u kino na isti taj doticni crtic, pa sam joj morala objasniti da ja to ne mogu bez par praksitena.
Sjecam se i nekog crtica sa vodenkonjima u kojem su malom vodekonju ubili mamu. Moji su morali ugasiti televizor, jer smo i brat i ja tulili uglas.
A Babmi! Jebeni Bambi!! U suzama sam utrcala u dnevni i mama me sat vremena morala tjesiti.

I ovo me ubije svaki put, jebeni Christian the lion.

[LazyFox]

To je snimka Gorana Lederera, a spot je montiran njemu u čast, nakon što su ga čejeni ubili.

Ajme da! I to me ubije, ne smijem ga gledati.
Opcenito sam osjetljiva na sve o Domovinskom, ali posebno me dirnuo jedan poziv na radiju prije par godina. Mislim da je bila obljetnica Vukovara i imali su posebnu emisiju posvecenu vojnicima i gradu. Uglavnom, covjek je nazvao i posvetio svojim poginulim suborcima ovo. Bila je i prica iza pjesme, zao mi sto sam je zaboravila. Cijeli taj dan sam provela u suzama i tu stvar vise ne mogu poslusati bez plakanja.

[Beau]

Uhh, opsolutna sam prvakinja u plakanju na filmove. Nešto nevjerojatno. A to je dosta čudno jer inače u životu izuzetno rijetko plačem. Ponekad se baš trudim pa ne ide. Zato u filmovima uživam tulit.

A scene na koje otkidam...kad je recimo totalno crnilo, teški čemer, jad i bijeda, e na to ne plačem, al kad se usred tog crnila ukaže natruha dobrote, ono zraka svijetlosti - gotova sam, jecam.

Na primjer, u Pijanistu, nakon teške agonije kad je Adrian u teškom kurcu i kad mu onaj Švabo da limenku graha, uffffffffffffff . Ili Ples u tami, kad Bjork zavrsi u zatvoru, a zatvorska čuvarica rogobusnog izgleda se sažali nad njenom nesrećom. O Pasiji neću niti pričat, prepuna je te kombinacije patnje i ljepote, i plus muzika.

Na pjesme baš i ne plačem (često budem samo blizu plakanja), al sjećam se kad sam prvi put čula ovu pjesmu http://www.youtube.com/watch?v=aeqLj3ZKCI4 nisam mogla zadržat suze. Ne znam zašto je tako djelovala na mene

[Almost Rosey]

Rijetko na fikciju. Češće na, štajaznam, RL, informativne emisije. Na ovo razvlačenje "Vladinog logora" zadnjih par dana sam svaki put imala knedlu u grlu i čvor u želucu.
Doduše, kad me puca neka tugica, nostalgija, hormoni, onda nema pravila. Jednom sam razbila šalicu koju dobih od sestre na poklon; cijelu večer sam ridala u jastuk

off: ajd neka netko ispravi ovo "'ko" u "k'o" : picajzla :

[nina williams]

Ne tulim ja, ja plačem. Pustim suzice, takorekuć. I po par puta dnevno. (Nisam depresivna, dapače i u najgorem sranju nađem štogod dobro, skroz sam normalna inače Tite mi.) Moguće da su tu roditelji nešto zaboravili odradit u djetinjstvu. Odbili su me od sise, poslije i od bočice, od pelena, ma od raznijeh stvari, al plakanje su preskočili.
Digresijica: stare narodne nisu uvijek istinite, ako puno plačeš uopće ne znači da malo pišaš...trast mi, aj no vat aj'm sejing.
Skužila sam da je to u odraslih čudna pojava, zato se sad pravdam. Meni je to normalna stvar, šta da radim...objašnjenje koje često nudim zbunjenima, jest: kad me nešto veseli imat ću smiješak na licu, kad me nešto rastuži-zasuzit ću, ne umijem drugačije. E da, maknem se ustranu kad vidim da ću zaplakat. Ljudima je neugodno, pa suzice pustim dalje od njihovih oka.

Glede plakanja na filmove, najneugodnija situacija desila mi se kad sam, u sedmom, ili osmom , osnovne pazila kikiće iz prvog i drugog dok su gledali film. Ja sam bila u nekoj sekciji ala klub malih knjižničara i došla profesorica koja je bila zadužena za dnevni boravak...kao ona mora nekud hitno otić, nikog od profesora nema da je zamijeni, bi li im ja mogla pustit film i biti s njima dok ga gledaju. No frks, rekoh ja, ostavih lijepljenje knjiga i odoh k njima. Dadoh im na glasanje izbor filma, odlučiše se za Beethovena, onaj s ćukom, ne s kompozitorom...i tako...čuvam ja djecu i plačem. Niko od njih ne plače, a oteli su zlikovci ćuku ako me pamćenje služi, o bezdušne li đece. Sjela sam skroz naprijed do TV-a da me oni ne mogu vidjet, što da ih plašim bezveze. Ja sam njima ko odrasla izgledala, čudno im bilo što sam tužna radi filma.

[Eks]

Na sve. Nisam izbirljiva. I na forume. Blogove.

Kao dijete me neizmjerno rastužio neki siroti tv film "Božić u sirotinjskoj ulici", na to sam baš ridala. Plačem na reklame kad sam u pms-u.
Na životinje. Ne moraju biti u nevolji, dovoljno je da su slatke.
Ne mogu se uopće sjetiti.. to znači da je toga previše.

[Emericzy]

I inače, lakše mi suze krenu od ljepote i ganuća nego od tuge.

I meni. Ja suzim na glazbu i poeziju. Ne znam jeste li ikada vidjeli nekog da plače na operi. Ako jeste, to sam bio ja. Tragedija me rjeđe i teže gane.

[Emericzy]

Molim da se i moje ime dopiše na tu listu
Isuse, kako sam plakala. Najbolje od svega je što sam navečer i frendu pokušala prepričati film i u pola priče krenula tuliti k'o nespašena.

Inače, plačem na sve filmove sa životinjama. Oduvijek.
Kad sam bila klinka, stara je nazvala RTV Sarajevo i jebala mater uredniku dječjeg programa koji je u dječjem terminu pustio film Život jedne vidre Tarke, a nakon kojega sam gotovo na psihijatrijskoj pedijatriji završila. Toliko sam suza prolila da nisam pišala valjda tri dana.

Plačem i na ovaj Cashov spot. Jer ga jako volim i jer se ovdje vidi da su mu torbe već spakirane.

Joj, Cash je jako dobar za stiskanje grla.

Ono čega se mogu sad sjetiti jesu: ovo i ovo.

O, da. I REM su odlični proizvođač derta. Mene pogodi i Joan Osborne.

[Emericzy]

Glede plakanja na filmove, najneugodnija situacija desila mi se kad sam, u sedmom, ili osmom , osnovne pazila kikiće iz prvog i drugog dok su gledali film. Ja sam bila u nekoj sekciji ala klub malih knjižničara i došla profesorica koja je bila zadužena za dnevni boravak...kao ona mora nekud hitno otić, nikog od profesora nema da je zamijeni, bi li im ja mogla pustit film i biti s njima dok ga gledaju. No frks, rekoh ja, ostavih lijepljenje knjiga i odoh k njima. Dadoh im na glasanje izbor filma, odlučiše se za Beethovena, onaj s ćukom, ne s kompozitorom...i tako...čuvam ja djecu i plačem. Niko od njih ne plače, a oteli su zlikovci ćuku ako me pamćenje služi, o bezdušne li đece. Sjela sam skroz naprijed do TV-a da me oni ne mogu vidjet, što da ih plašim bezveze. Ja sam njima ko odrasla izgledala, čudno im bilo što sam tužna radi filma.

Preslatko!