Fiskalna neodgovornost

[visekratni klon]

Ok, došlo je i to vrijeme. Teška srca priznajem da sam fiskalno neodgovorna. Prije sam se uvijek krpala i zakopavala glavu u pijesak da trošim ko pijani milijarder jer bi uvijek netko nadomjestio i nisam bila gladna na kraju, ma šta kraju, sredinom mjeseca.

U zadnje sam vrijeme više gladna nego sita i tek sad uviđam značenje krize (znam, znam i sramim se) i kad nemaš ni za kruh ponekih dana, doslovno. A nije stvar u tome da zbilja nemam nemam nego da sam neodgovorna i da novac s kojim bih mogla sasvim ok živjeti spiskam na pizdarije na početku, dakle, klasična priča.
I ne znam procijeniti što mi je bitno pa se u Konzuma natrpam budalaština i potrošim dvista kuna, a da na kraju shvatim da uopće nemam ni ručak ni večeru za više od dva dana nego gomilu gluposti koje ničem ne služe.

Dakako, znatan dio ode na dm i tu sam idiot jer bacam ostatke šampona, gelova, deodoranta kad kupujem nove. Uglavnom, shvatili ste poantu.

Znam da je u ovo vrijeme blasfemično ovako nešto i spominjati, ali ja sam zbilja već sad očajna i doslovce u agoniji dio mjeseca i trebam savjete.

Kako trošite, mislim, računate li dnevni iznos za hranu ili tjedni, idete li u nabavku odjednom ili dan po dan?
Ja sam računala da ako odredim za svaki tjedan isti iznos koji mogu potrošiti, onda to može funkcionirati, međutim, opet nisam sigurna kako izračunati dnevni iznos potrošnje ako kupujem odjednom. Točnije, strah me svog glupavog trošenja kad uđem u dućan i kupim sitnice, a potrošim previše.

Kako to iskontrolirati? Stvarno se moram promijeniti jer ću jako jako najebati, već sad najebavam, a bit će daleko gore kad budem radila.
Sramotim se ovako jer mi je voda stvarno došla do grla.

[Beau]

S parama sam pregrozna, uvijek bila i bit ću valjda.

Al kad stisne najjača kriza, kao što me je stisla prije dvije godina i još uvijek traje, imam jednu vrlo olakotnu okolnost.
A ta je da prezirem iz dna duše sve vrste šopinga.

Pogotovo Koznume, Kauflande, Lidle.

Čim kročim u jedan takav, poduzimam sve ne bih li što prije izašla.
Dakle, ne da me nijedan artikl s police ne zove, nego mi se gadi . Čak i kad uđem gladna u dućan, ne privlači me ništa, samo želim što prije vanka.
A kad s nekim kupujem namirnice, pa taj ispituje oćemo kupit ovo, jel nam treba ovo; na svako takvo pitanje odgovoram sa: koji će nam to k, ma ne treba, ma daj ajde idemo ne treba nam to sad

Dakle, kad sama uđem u dućkas, to izgleda doslovno ovako: prvu tetu prodavačica pitam di stoji, recimo, brašno, odem do brašna uzmem brašno i pravac blagajna.

Mrzim i robu kupovat, al volim je imat.
Pa je taj dio malo kompliciraniji za opisat.
Kad imam, kupujem stihijski i ne pitam za cijenu. I kupujem gluposti.
Znala sam potpuno neplanirano kupit glupih štraca za 2000 kuna. I milion toga što kupim nikad ne obučem.

Recimo, prije godinu dana prekopavala sam sa sestričnom ormar da joj dam robe koju više ne nosim.
Pišale smo od smijeha koliko sam robe našla nove novcate s još etiketom na sebi
Ni etiketu se ne potrudim skinut jer čim dođem doma iz šopinga, kristalno mi postane jasno koju sam glupost kupila i samo ju itnem negdje duboko u ormar da me ne podsjeća na to koja sam glupača.

Ugl., u ovoj teškoj krizi sam sjajna
Šopinzi (robni) mi više uopće nisu toliko mrski jer unaprijed znam da NE SMIJEM i NE MOGU (sve i da me pukne ludilo) kupit ništa.
Pa bez grižnje savjesti šopingiram u birtiji dok frendice pustoše dućane. I prije sam sjedila u birtiji, al sa teškom grižnjom savjesti jer znam da moram kupit stvari koje mi fale.

Eto, jesam ti bar malo pomogla?

[visekratni klon]

Jesi. Falio mi je još jedan fiskalni idiot.
Doduše, ja volim dućane pa je moj slučaj nešto teži. Ok, zadnji put sam vratila sladoled iako je bio na akciji. Ali dalek je put do fiskalnog razuma.

[visekratni klon]

Trenutno nostalgično patim za vremenima prije deset godina, kad sam upisala faks i trošila na kave, a sve kave su bile jeftine i još bih ostavila okruglo deset kn skupa s ostalim budalama i tako svaki dan po par puta. Jebote, kako je tad bilo lako živjeti. A danas se bojim s dvaist kn otić u kafić. O hrani da ne pričam.

[Beau]

Joj, da. Ja kad se sjetim sebe na šta sam sve trošila pare, i zapravo nije bilo stvari koje si nisam priuštila....ne mogu vjerovat da je to ekšli nekad bilo moguće. Kao da je u snu bilo, a nije bilo uopće tako davno.

Meni je mozak tolko sad zatrovan ovom neimaštinom da doslovno, kad vidim ljude u firmi da jedu gablec od 20, 30 kuna, pomislim 'jebote kako su bogati, pa odakle im tolko para'

Užas. Al ja se imam čemu nadat. Za mjesec dana plaćam zadnju ratu kredita za auto! U švicarcima

[visekratni klon]

Joj, da. Ja kad se sjetim sebe na šta sam sve trošila pare, i zapravo nije bilo stvari koje si nisam priuštila....ne mogu vjerovat da je to ekšli nekad bilo moguće. Kao da je u snu bilo, a nije bilo uopće tako davno.

Kad je tek počela kriza, nisam je odmah osjetila i mislila sam ma koji kurac, nije to ništa, ali brate, svake godine sve gore i gore. Danas mi se čini da smo živjeli ko carevi.

Meni je mozak tolko sad zatrovan ovom neimaštinom da doslovno, kad vidim ljude u firmi da jedu gablec od 20, 30 kuna, pomislim 'jebote kako su bogati, pa odakle im tolko para'

Užas. Al ja se imam čemu nadat. Za mjesec dana plaćam zadnju ratu kredita na auto! U švicarcima

[Emericzy]

Treba naći partnera koji će s obzirom i nježnošću, ali i čvrstom rukom, pomoći da se trošenje kanalizira u nekom malo pametnijem smjeru. Sam se čovjek teško opameti.

-----

Inače, može se čovjek na svašta naviknuti. Kad sam bio klinac, bili smo skoro gladni. Znali smo za ručak pojesti lubenicu, jer je u sezoni bila najjeftinija od svega. Mogla se nekad čak i badava dobiti.

Onda je neko vrijeme bilo bolje, ali još uvijek stisnuto. Onako, socijalistički skromno. Stojadin i Standard konfekcija, tko se sjeća tih dana. Ćevapi vani kad smo se osjećali rastrošno.

Onda mi je krenulo pa sam dvadeset godina živio dobro. Godinama smo trošili 3-4-5 tisuća eura mjesečno.

Onda sam propao. Sad živimo s 3-4-5 tisuća kuna mjesečno, ovisno o tome koliko koji mjesec zaradim.

Razlika nije onako drastična kako bi čovjek možda pomislio. Najveća je razlika u stupnju slobode. Više nego, recimo, u ugodnosti. Lova može kupiti puno slobode. Bez love si silom-prilika uguran u puno kalupa. Sloboda mi najviše fali. Možda čak jedino ona.

[karambol]

Ima istine u ovome sto Emer kaze. Meni nije nikad bio problem zaraditi dovoljno za nekakav komotan zivot, ali sam cisti propuh kad treba razumno baratati lovom. Koliko sam imao toliko sam trajbao uopce ne misleci na sutra. Kad bi mi bio ceif sprdio bih sve do zadnjeg novcica zbog tog ceifa. Trosio na pizdarije, kupovao poklone, a kad nisam znao sto bih s viskom jednostavno sam dijelio. Posudjivao svakome. I zaboravljao da sam posudio. I uvijek sam se lijepo iznenadio kad bi netko vratio lovu koja mi je nestala iz pamcenja.
Ja fakat ne znam cuvati lovu.

A onda je jednog dana u moj zivot usla savrsena gospodja Karambol koja je organizirana, zna racunati i planirati i preuzela svu brigu oko tih brojeva na sebe.

Vazno je, draga fiskalno neodgovorna kolegice, unijeti disciplinu. Korak po korak dok ne postane rutina ici u trgovinu s popisom od kojeg neces odstupati i kojeg neces ostaviti u hodniku na polici kad krenes kupovati.
Prije toga ucini si tjedni jelovnik, zapisi koliko cega trebas, vidi gdje ces to kupiti i drzi se plana.
Mogu ti reci da su ustede ocite i da ta organiziranost ima pozitivne ucinke...

[Emericzy]

A onda je jednog dana u moj zivot usla savrsena gospodja Karambol koja je organizirana, zna racunati i planirati i preuzela svu brigu oko tih brojeva na sebe.

Eto. Jednostavan recept. I u mene isto. Ne znam samo ima li i gospođa Karambol, kao gospođa Emericzy, navadu da tu i tamo otpusti ventil pa da se oboje odate i podate grijehu potrošnje od koje je duši lakše. Mi smo znali (u velikim razmacima) imati takve epizode. One su se pokazale ljekovitima, jer nam je onda ostatak vremena bilo lakše držati disciplinu. Jer je sigurnosni ventil otpustio suvišak pare.

[karambol]

Eto. Jednostavan recept. I u mene isto. Ne znam samo ima li i gospođa Karambol, kao gospođa Emericzy, navadu da tu i tamo otpusti ventil pa da se oboje odate i podate grijehu potrošnje od koje je duši lakše. Mi smo znali (u velikim razmacima) imati takve epizode. One su se pokazale ljekovitima, jer nam je onda ostatak vremena bilo lakše držati disciplinu. Jer je sigurnosni ventil otpustio suvišak pare.

Ofkors. Mora se covjek nagraditi zato sto je sam sebi bio dobar i pouzdan.

[Pješčana]

mislim da mogu reć da znam s parama.
ne sad da ih obrćem i stvaram još, nažalost, taj dio ne znam, ali znam se pokriti od plate do plate.
u jednom periodu života bila sam bez posla, i naučila sam da se može s jako malo para živjeti.
užasno puno ode na pizdarije, nisam bila ni svjesna koliko jako.
prije dvije godine dobila sam malu povišicu.ni ne osjeti se. baš to što kažu Emer i Karambol.
dobila sam malo više slobode, da ne računam u glavi sve što radim, nego mrvičičicu slobodnije učinim nešto/kupim nešto/odem nekamo.
što se tiče hrane, u meni živi jedan hrčak koji uvijek pazi da hrane bude, da ne moram u zadnji tren trčat u dućan i kupiti nešto puno skuplje.
kuham doma, na posao nosim ručak. kuham kave, prvenstveno zato jer mi je moja finija od one na poslu. ali isto tako, ako su pare otišle nakamo drugamo, jedem grah/palentu/ variva danima.
u meni postoji neki strah od neimanja, i kako se mjesec bliži kraju, ja kočim potrošnju.
danas sam podnijela zahtjev za minusom, jer se ne želim zakidati za neke stvari samo zato jer je par dana do iduće plaće.

ne znam kakav savjet dati vama koji trošite ko da ste nasljednici zaklade
probajte voditi evidenciju računa, ja imam excel koji me uvijek scima kad vidim na što su pare otišle. čak je lakše i kad nemaš, samo prihvatiš neimanje kao zadanost

[Euklid]

Nemam problema s parama.

Mene lova nekako hoće u životu.

A većinu sam potrošio na ljubavnice, alkohol i motore.

Ostalo sam spiskao bez veze...

[Zekoslawa]

Eno, sad ispada da čovjek ne može biti ni fiskalno odgovoran kad je single.

Štajaznam, ja se ne bih nazvala najodgovornijom osobom na svijetu. Nije da pazim na kunu, dvije, pet, nije da kupujem samo ono što mi je nužno, nije da ne spičkam pare u pizdarije. Okej, to ne trebam ni naglašavati jerbo kvarat plaće popušim. Ono što je naizgled odgovornost zapravo je skromnost, u tome je kod mene stvar. Jesti mogu stvarno svašta i uopće nisam zahtjevna po tom pitanju; krpice i kozmetiku volim kupiti, ali da to mora biti skupo i da moram imati gomilu, ne moram; ne pada mi na pamet kupovati skupocjene gadgete jer me to ne zanima i važno mi je da radi; auto nemam, niti ću ga ikad imati, šetati volim, javni prijevoz mrzim, al sam osuđena na njega; na izlaske ne trošim puno jer sam mizantrop i ne da mi se družiti; uređenje interijera zanima me koliko lanjski snijeg, kao i posjedovanje vlastite nekretnine, važno mi je da imam svoj prostor, da nikoga ne trpim i nitko mene ne trpi, pa dakle trošim pola plaće na stan i režije i nije mi žao; na putovanja i slično ne trošim jer se uglavnom mrzim voziti i dekomodirati, a i nema tih piramida i snjegova zbog kojih bih se ja odricala nečega, odnosno nemam para, a neću si ih stvoriti jer mi to nije prioritet. Jedino na što znam totalno nepotrebno baciti novce jesu knjige, ali i to sve manje naprosto zato što se svako malo selim, pa se pitam šta da radim s tim i kako da ih transportiram.

I eto, od svoje mižerije uspijevam nekako živjeti.

Što se pak tiče tog prizivanja sretnijih vremena prije krize, meni se nekako čini da je to varljivo. Jerbo, i ja sam tada znala ići s kave na kavu, što mi danas ne pada na pamet, ali tada isto tako nisam imala ovolike potrebe, pa mi je moglo biti. Da imam plaćen stan i hranu, i danas bih si mogla to priuštiti od džeparca koji mi služi samo za moje potrebe. Je, nekoć si za 20 kuna mogao platiti kavu, kutiju cigareta i još kakvu pirošku, danas baš i ne, al budimo realni - to je ionako bilo prejeftino. S druge pak strane, ima stvari koje su prije koju godinu bile daleko skuplje, odnosno nije bilo toliko izbora, pa smo ih plaćali skuplje. I brate mili, nismo znali trošiti. Kad se sjetim sebe i svoje matere u nedjeljnom šopingu po trgovačkim centrima... Koliko zvizdarija bismo mi izmislile... Nešto je tomu moralo stati na kraj.

[nina williams]

Ne trošim baš nešto nofaca na sebe. Kako su mi prije roditelji silom turali pare u ruke, tako me ljubaf danas na prevaru vodi u šoping da mi nešto kupi. Ja sam, jelte, nezainteresirata za sve to. Baš mi je prekjuče reko kako je mene lako 'servisirat'.
Koji god da klinac to značilo, jer meni tuđi servis uopće ne treba.
Pare mi odu na hranu, cigarete, režije i kućanske zvizdarije. Mnogo volim kupovat sve za dom, od krpa do ubodnih pila. Ofrljativno 2x godišnje obavljamo odjeća&obuća šoping. Ne šminkam se, ne nosim nakit, parfemima me opskrbljuju o rođendanu i fakat ne znam šta me svi prcaju da trebam više trošit na sebe. Ne odam ni prljava ni poderana. Šta ima druge bolit đon što više volim kvalitetne traperice i tenisice neg neke jednosezonske hlače i cipele?
Ljudi nekad smaraju.
Još nosim troje Levisice stare 15 godina.
(Imam njiovih majica i košulja koje su i starije. Al one kojima je manje od 10 godina...hm...sve su raspale, pokvarili su se za poludit.)


Višekratna, radiš li ti il si s tuđim nofcima 'nefiskalna'?

[Bara huda]

Ja sam dobra s parama.
I pare su dobre sa mnom. S muzem se jos i bolje slazu.

Uvijek sam bila, stono se rece, fiskalno odgovorna. Imala para vise nego sto su mi potrebe.
Takvi su mi bili i starci. Valjda sam to od njih pobrala. Djeparac sam pocela dobivati kao vrlo mala. I bio je prilicno mali. Ali to je bila moja lova za koju sam ja mogla odluciti hocu li kupiti gumice, Mikijev zabavnik ili cu stavit u carapu.
Tako da sam se naucila od malena prilagoditi svoje zelje i potrebe prema mogucnostima.

Sto se tice sampona i paste, ispirem i danas bocu sampona vodom kad je pri kraju, pastu zgnjecim keficom do kraja, kremu za suncanje razrezem skarama da se dokopam cijelog sadrzaja unutra. Nekako mi se cini da je grijeh bacati ono sto se moze iskoristiti.

S druge strane, potrosim daleko vise na neke stvari koje su cisti luksuz. Neku kozmetiku, npr. Uglavnom njegujucu, ipak sam ja u tim godinama. Ali i tu gledam da kupujem tamo gdje je jeftinije.
Odjevnih promasaja imam, no ne previse. Trudim se kupovati kad naletim na povoljan omjer cijene i kvalitete, ne kad mi treba. Djeci uglavnom kupujem na snizenjima. Marke ne kupujem osim ako nisu vrlo snizene. I bas mi se to dopada.

Na putovanjima trosim uglavnom na smjestaj, volim fine hotele, fine vecere, fino vino. Fine izlaske. I to pripisujem godinama.
Kupovina po soping centrima mi je sve veca tlaka. Obavljam to bas kad moram.

Sto se hrane tice, imam odredjene stvari koje kupujem i rijetko eksperimentiram s nepoznatim. Izbjegavam kupovinu slatkih stvari jer je to najbolji nacin da se ne jedu.
Hranu uglavnom iskoristvam do kraja, malo sto bacim.
Uvijek imam doma germe i brasna tako da mogu spec nesto digano, inastant palentu za kuruznjacu, jaja za palacinke.

I da, dvopek. Fini je za jelo a moze stajat bez frke.
I Petit Beurre, kralj kekasa.
S medom ili pekmezom. Od sljiva, po mogucnosti. Vrh vrhova.

[visekratni klon]

Sjebala sam sve kvotove pa ću pokušat uopćeno.

@Emer i Karambol

Eh, ali mislim da fiskalna neodgovornost nije naročito privlačna osobina pa malo šteka ta ideja. Bio neki momak na ŽuD-u ne tako davno, žalio se na takvu curu pa su mu rekli da bježi glavom bez obzira jer se ona promijeniti neće.

A i stvarno, radije bih ja to sama prvo sredila. Nekako bi mi bilo neugodno vakva se nekom trpati.

@Zec

Jebote, ti i ja smo nebo i zemlja. Užasno si skromna. Ja bih sve kad se zaposlim, i putovanja i koješta, druga je priča što sam svjesna da ništa od svega toga pa eto trunem godinama vako.
Ne znam, ja jesam materijalist, samo sam se privikla svih ovih godina iz ovih i onih razloga da na neke stvari ne smijem ni pomišljati. Ali kad bih imala, zbilja imala, mislim da sve te kategorije od odjeće i posebno kozmetike pa preko putovanja, automobila i svega pa do hrane, nema toga čega bih se s radošću odrekla i rekla da mi ne treba.
Ugušila jesam neke potrebe, ali rekla bih da sam prije ih odgodila nego posve i zauvijek ugušila.

Dakle, da, dobra udaja, sve se opet svodi na to.

@Nina

I ti si nestvarno skromna.

A tuđi, jebiga, zato kontam da se dovedem u red prije nego se ozbiljno upropastim s plaćom.

Mislim, ja sam stvarno bila siromašna do osamnaeste i to nije pretjerivanje, turbo i hardkor siromašna iako se moglo, samo eto, neću o tome jer je preprivatno. Recimo da ovo šta imam na faksu je nekakva nadoknada toga. Da krenem opisivati šta smo imali, a šta nismo, bilo bi prejadno pa o tome neću, ali mislim da me to i učinilo ovakvom, gladnom svega a neodgovornom. Doduše, ne mora značiti, možda bi netko ostao turbo skroman. Ja sam bila preljuta na sve da bih valjda postala takva, šta ja znam, nemanje tv-a (oukej, da ne griješim dušu, tu i tamo smo imali crno bijeli dok ne bi crkao) i grijanja ter učenja u jakni plavih prstiju čitav život, dok ti određeni članovi obitelji imaju i za luksuz te nekako odredi u životu. Nekog pravo, mene krivo. Da, mogla sam otići raditi s osamnaest no neću sad i u tu priču... zapravo, ne znam zašto se opravdavam. Poanta je da nisam zadovoljna sadašnjim odnosem prema novcu i to je sve, a šta je bilo, bilo je i sad, moj, trenutno tuđi ili čiji, nebitno je za poantu.


Ne znam šta reć. Cijelo to pitanje financija mi je bolna točka, nisam uložila u sebe dovoljno da si zaradim za život kakav želim, ali bar želim naučiti kako raspolagati s ikakvim novcem općenito.

[Donna Sole]

Ne znam koliko sam fiskalno odgovorna, ali sam skromna i štedljiva. Nekad na granici škrtosti prema samoj sebi. Znam što mi ne treba i neće mi trebat, pa to ne kupujem. Najveća stavka mi je benzin da mu ybmmtrićću kad ga ne mogu zamjenit nekom drugom jeftinom pogonskom tekućinom.
Odjeću sama sebi prekrajam, a ne kupuejm na rasprodajama samo zato jer je na rasprodajama jer uglavnom nude ono što mi ne treba.
U kupovinu idem s popisom i kupim samo ono što je na popisu. Ne uzimam slatkiše, grickalice i slične tvorevine koje služe samo da nas zavedu u toj igri mačke i miša tj trgovaca i kupaca.
Koristim obiteljsko pakiranje šampona , sama radim pilinge a kozmetiku uopće ne rabim. Za njegu kože isključivo bademovo i avokadovo ulje; parfeme isto radim sama.
Kruh pečem doma i ne bacam ostatke . Pomaže da ne uključujem struju nego drva. Ljeti se kruh peče pod pekom pa se to pretvori u neku vrstu zabave . Mislim da sam prilično pažljiva iako mi se nekad čini da je to sve nedostatno i da se na taj način neću obogatit a ni uštedit puno, osim rastegnit od 1. do 1.
Kuhinja mi je vrlo šarolika, zdrava , bogata svim nutritivima a nije skupa.
Možda i nisam nešto presposobna zaradit ali nikako nisam rastrošna pa sam zadovoljna situacijom.
Vjerojatno bi mogla i znala i bolje, ali osjećam se prilično ograničena u stvaranju pa se za sad držim indolentno prema ikakvim načinima ulaganja , stvaranja , rada koji u ovoj situaciji ne može biti adekvatno nagrađen.
Možda samo tražim isprike za nesposobnost, a možda sam sposobna uživati u onom što imam ne mareći za onim što nemam i ne treba mi.

[Beau]

ne znam kakav savjet dati vama koji trošite ko da ste nasljednici zaklade
probajte voditi evidenciju računa, ja imam excel koji me uvijek scima kad vidim na što su pare otišle. čak je lakše i kad nemaš, samo prihvatiš neimanje kao zadanost

nema tu pomoći, dosad sam tolko shvatila. ne može se to naučiti.
popis gdje bih ja vidjela koliko sam novaca bacila u vjetar nije nešto što bi uzdrmalo. u mojoj glavi novac tome i služi

kako da kažem...
meni nije nikakav problem ne imat para i ne trošit. nikakav.
evo zadnjih nekoliko godina ne kupujem si apsolutno ništa. hodam u iznošenom i svakakvom. ne pamtim kad sam zadnji put kupila komad robe.
priuštim si druženja. jebiga, bez druženja ne mogu zamislit život. a imam i jako dobre prijatelje koje me u ova vremena časte puno više nego ja njih

samo eto, kad imam novaca, sama sebi ne mogu postavit ograničenja u trošenju. tj, ni ne želim.
jer me u dubini duši boli kita za parama. dobro mi je i kad ih imam i kad nemam.(sve dok nisam gladna i na ulici, podrazumiejva se)
jednostavno ne volim kad me bilo šta, pa makar i vlastiti razum, sputava u kretanju i guštiranju.
prvi put kad su mi dozvolili minus, osjećala sam se ko da sam na lotu dobilu. isti čas sam ga čitavog podigla i potrošila.
jednostavno, što je na raspolaganju - to se troši.

nije da sam ja luda za materijalnim stvarima. uopće.
većinu sam para potrošila na provode i landranja. veliku, veliku većinu. za izlete i putovanja dajem zadnju lipu ako treba. ili za bilo kakvo druženje u kojem uživam.

što se tiče materijalnih stvarčica, imam manu da sam nestrpljiva i ne znam se suzdržat. nema kod mene: pogledat ću još ima li di jeftinije, ili ljepše, pričekat ću sniženje, pričekat ću jer mi trenutno to ne treba. to je za mene nepoznanica. sad i odmah. sutra ne postoji

ali opet, za masu stvari sam škrta dat novce. za sve ono što nije my thing. a toga je puno.

ugl, već sad mi je jasno da me ovo prisilno stezanje remena zadnjih godina nije ničemu naučilo. lijepo sam si to dokazala ovo ljeto

[Pješčana]

Višekratni,
tebi bi dobro sjeo posao vezan uz putovanja da nekako uklopiš strasti i želje i rad.


bio je neki dokumentarac o ljudima koji su dobili na lutriji, kako su spičkali pare i koliko dugo su ih imali. nekakav mali broj je razumno trošio, ulagao, i nastavio živjeti.
većina tih ljudi..pa..nije znala s parama.
ne kažem da je netko s Trkeljanja sad baš takav ali mislim da često ljudi ne kuže ideju para kao alata za postizanje nečega.
imam par kolega, koji imaju veću plaću nego ja, i koji su bili u minusima da su na kraju tražili da plate sve to na rate i svašta nešto.
pratila sam te avanture neko vrijeme, i zaključila da ima ljudi, koji su mirni tek kad potroše sve što su dobili taj mjesec. jer nemanje novaca im je poznato, i tu se znaju ponašati i tu su na svom. ali kad imaju novaca, to je nepoznato stanje i rade svakakve pizdarije samo da ih se riješe.


ja ne kužim, na primjer, matematiku. ja ju jesam imala 12 godina u školi, i ja jesam naučila neke stvari, ali nikad nisam shvatila bit kao što jesam, otprve, shvatila jezike, i svaki novi koji sam upoznala samo se posložio u nekoj mojoj mentalnoj bazi jezika.
da razumijem matematiku, vjerovatno bih znala oploditi pare. da djecu uče kamatne račune i pojam kredita u školici, bilo bi manje ljudi s ovrhama i s golemim minusima. barem ja to mislim.
ovako, bez nekog shvaćanja, ne petljam se u dionice ni u ulaganja niti fondove. vjerujem da tamo ima para, ali ja to ne znam. želim reći da sam dobra s parama koje mi dođu, razvlačim ih ko tijesto, ali teško nadoštukam i napravim novo tijesto.

@ višekratni- to što nisi imala para prije nije garancija da nikad nećeš imati. po meni, mada ovo zvuči sad louisehayovski, ali to je u redu, nju volim, ako si već skužila što sama sebi radiš, na pola si puta.

[blue]

Nemam problema s parama.

Mene lova nekako hoće u životu.

A većinu sam potrošio na ljubavnice, alkohol i motore.

Ostalo sam spiskao bez veze...

Za sad mi je ovo najbolji post na temi
Care Ja nisam taj tip (toliko), ali sviđa mi se princip

Sad idem dalje čitat



Ok, sad - ok sam s parama, ono što odvojim od plaće za štednju, ti novci za mene ne postoje, onda platim režije i ostatak potrošim do nule, na život i gušte
Bitno mi je samo da znam za što štedim, nemam crni fond za svaki slučaj, svaka komponenta štednje je za neku namjenu. Ako nema svrhe, nema štednje i vjerojatno bi spičkala novac.
Mogla bi zaraditi dodatno, ali to bi značilo da moram i raditi dodatno, što znači oduzimati od slobodnog vremena, kojeg nemam previše. Pa se još nisam natjerala
Povremeno mislim kako bi bilo super, imati neki biznis sa strane, ali nešto što samo sebe isplaćuje. Na moju veliku žalost, samoisplaćujući poslovi ili poslovi u koje malo uložiš, a vrati ti se više, su uglavnom neke new age pizdarije, a ja za tako nešto nemam sluha, ni želudac
Kad bi zarađivala, zarađivala bi na djeci, tj. na majkama, koliko mi se čini - to je isplativo

U dućane idem s listom i nerijetko kupim nešto van popisa, ali po jednu stvar i to neku sitnicu, tako da mi to ne narušava predviđeni budžet.
Trebala bi se natjerati kupiti uvijek kad je prilika, a ne ciljano, jer kad idem ciljano u šoping, uglavnom se vratim s donjim vešom, jer ono što tražim - nema Koji put i kupim nešto, ako naletim povoljno, ali trebala bi misliti više od par mjeseci unaprijed, npr. našla sam u ljeto predivnu i vrlo povoljnu zimsku jaknu, nisam kupila tada jer šta ću kupovat u sredini srpnja, sad je više nema

[Zekoslawa]

@Zec

Jebote, ti i ja smo nebo i zemlja. Užasno si skromna. Ja bih sve kad se zaposlim, i putovanja i koješta, druga je priča što sam svjesna da ništa od svega toga pa eto trunem godinama vako.

Oh, ko da ja ne bih. Al nema. Jebga, nema.
Evo, sad kad sam došla u Zagreb, prvi mjesec nisam morala platiti stan ko inače i dabome osjetiš itekako tu razliku kad imaš plaću za sebe i svoje gušte i kad pola od nje ode na ove stvari. Al nabijem ja to putovanje nakon kojega ću ja doć doma, pa nemat šta za izist il slušat mater kako mi kvoca. Jest mi bilo lijepo mjesec dana rasipati se na robu, kave i koješta, al isto sam se brzo poželjela svog mira i svoje samostalnosti. I eto, sad nemam za putovanje i za obući se, al sam barem mirna. Jest, bih i ja, sve bih, al nema, nemere to s plaćom od 600 eura. Ne ide.

Da krenem opisivati šta smo imali, a šta nismo, bilo bi prejadno pa o tome neću, ali mislim da me to i učinilo ovakvom, gladnom svega a neodgovornom. Doduše, ne mora značiti, možda bi netko ostao turbo skroman. Ja sam bila preljuta na sve da bih valjda postala takva, šta ja znam, nemanje tv-a (oukej, da ne griješim dušu, tu i tamo smo imali crno bijeli dok ne bi crkao) i grijanja ter učenja u jakni plavih prstiju čitav život, dok ti određeni članovi obitelji imaju i za luksuz te nekako odredi u životu.

Muči, nemoj da ti ja počnem pričati o svojoj sirotinji. Al ja sam se razvila u drugom pravcu, onom "neću ja nikad vako živit". Nedavno sam tako ćaći na njegove prodike o štednji i fiskalnoj odgovornosti rekla da mu je bolje da muči jerbo je on svaki dan imao za dvije kutije cigareta i birtiju dok smo sestra i ja imale jedne tenisice na nas dvije. Pa ga je to jako pogodilo jer eto ja mislim da je bio loš otac. Oh, šmrc. E, to ja ne želim napraviti svojoj djeci jednog dana. I zato se trudim koliko-toliko razlučiti što je potreba, što luksuz. Jer jebiga, malo je blesavo nemati što jesti i ne platiti račune zato što rasipaš pare na gluparije i gušte. Da, nekad je zabavno rasipati se i nemati i misliti se kako ćeš i šta ćeš, ali dosadi i poželiš živjeti ko čovjek. A onda moraš posložiti prioritete, šta ti drugo preostaje. Prvo stan i hrana, za gušte što ostane.

[visekratni klon]

Aa, tako već kužim. Mislila sam da te općenito ne zanima i da imaš, ima i toga, a sad kapiram.

Ja eto želim stati na kraj svom rasipanju, nije to neko rasipanje uopće nego nije racionalno raspoređivanje te mizerije kroz mjesec i moram to naučiti prije nego odselim inače sam jako najebala.

[Karlinjo]

Ja samo želim reći, kad odrastem bit ću fiskalno odgovoran.

[visekratni klon]

Ja samo želim reći, kad odrastem bit ću fiskalno odgovoran.

Uči se i ti prije nego ti se vatra pod guzicom vužga.

[Zekoslawa]

Ma teško je to naučiti dok ne moraš, jednostavno ne kužiš relacije. Pa se onda tri puta zajebeš, ali četvrti ti dosadi, pa malo-pomalo naučiš... Uostalom, zašto bi ti učila bolje raspolagati sirotinjom, radi uči kako da zaradiš.