Što je tu dobro?

[..a unda]

Žena nema problem s golotinjom. Začudo, ja isto nemam problem s njenom golotinjom. A i zgodan joj je bio taj njen kad je bio mlađi. Ima i repić.

pise da joj je bio diler. valjda je imao galeriju koja se zvala..art kofi sop.

[Eks]

Eh ti preformansi, zanimljiva stvar, to svak iz svog kuta gleda.
Men se činilo ko da je poanta bila u zamjeni uloge preformera i sudionika koja se deslia dolaskom bitne osobe iz njenog života. I da su oboje zatečeni i da s laganom nelagodom pristaju (al naglasak je na tom da pristaju i to u svrhu višeg cilja, tj. preformansa/umjetnosti) na svoje uloge. A uloga im je zamjena uloga, jelte. I kad ona pruži ruke k njemu, to mu ga dođe ko istovremeni klimaks i antiklimaks.

To je i meni palo na pamet. Tu je ona bila iznenađena.

Uglavnom, pružanjem ruku ona ujedno i priznaje tu zamjenu svjesno tražeći/želeći čuti ocjenu publike na sam preformans. (Mogla se, jelte, ustat i otić.) Aplauz je, po meni, bio i priznanje objektivne kvalitete događaja i shvaćanje te zahvala za podjelu takvog njihvovog emocionalnog trenutka s publikom.

Meni je narušio intimnost trenutka. Sad će zvučati pompozno, ali znaš da se himni ne plješće, to rade samo seljaci. E, tako ja na to gledam i u ovom slučaju. Nekad je ostati nijem najljepše što možeš napraviti nekome u čast. Ok, sad me ovo asocira na minutu šutnje pa bolje da više umuknem danas, ne mogu se zaustavit, tri dana ne spavam kako treba i ovo je već loše

Dalje, glede vas dvije, men se čini da se vi raspravljate jer vam fale neka stara dobra vremena. Što je nekako skroz zgodno ontopično.
Reći ću sad, iako se nije lijepo uplitat na vaki načim među druge, ko ga jebe...ljudi drugim ljudima postanu dragi. Nekad radi puno malih sitnica, nekad radi jedne velke stvari...nebitno. U virtuali treba proć duže vremena dok ne upoznate sve aspekte neke persone. I onda se desi da rad jedne stvari, koju neko napiše, osjetiš nelagodu. Pa, ako se desi i druga stvar, već ti nikako nije svejedno. A onda dođe doba i da izraziš tu nelagodu. I najedamput ispadne da se više s tim nekim nikad ne moš složit, jer ko da si iznevjerio nekog/sebe/fanove iz oba tabora...
Jebo to. Ozbiljno velim. Ekran je nezgodan. Moraš bit tolerantnije čeljade i uspit se poslije sjetit i pozitive. Ako vam je neko bio dobar nemojte potencirajući nesuglasice zaboravit da je bio dobar.

I, premda su sve rasprave ovog tipa nezgodne za čitanje, hvala vam objema što...što se ne šamarate iz sve snage.

Pa počelo je biti nelijepo. Ja ovo nikad ne bih rekla na fhr jer mi to nije za reći tamo i jer ovdje ne očekujem kokičarenje.
I uglavnom, moja je krivnja i odgovornost što sam uopće to spomenula, ali htjela sam, morala sam i ne znam, to je nešto vrlo nesvojstveno meni. Možda se i meni desi da krenem svima govoriti istinu i možda tad budem shvaćala da to i nije tako strašno, možda ja sad radim i daleko goru i nižu stvar, ne znam, ja sebe ne mogu dovoljno objektivno promotriti, ali svakako nisam htjela da ovo bude frka u stilu "buuu, kakva si". Jebiga. Nemam pojma. Bilo bi daleko jadnije da sam to govorila okolo. Ne znači da i ovo nije jadno. I da nisam pred kraj izgubila živce. Jesam. Ali kad razmišljam, koliko sam puta ljudima prešutjela i trpala pod tepih, pa eto makar na forumskom primjeru, mislim da u životu nikad nisam nekome ovo rekla. I dosta o tome, ne želim da ovo bude o meni ili o aisling, voljela bih da se ovo poglavlje zatvori jer dalje više nema smisla.

[Eks]

pise da joj je bio diler. valjda je imao galeriju koja se zvala..art kofi sop.

Daj mi linkove. Opet nešto njurgaš.

[..a unda]

Daj mi linkove. Opet nešto njurgaš.

pa pise u komentarima.

[Eks]

pa pise u komentarima.

Eto ti. Ja sam ostala toliko opčinjena njima da komentare nisam gledala jer nisam kokičar po profesiji.

[..a unda]

Eto ti. Ja sam ostala toliko opčinjena njima da komentare nisam gledala jer nisam kokičar po profesiji.

oce to kod iluzija. vidi se ono cega nema.

[Eks]

oce to kod iluzija. vidi se ono cega nema.

Zašto iluzije?
Iako, ja zbilja nemam ništa protiv njih.

[..a unda]

Zašto iluzije?
Iako, ja zbilja nemam ništa protiv njih.

ok, sori, pogresno sam rekao. tj, ne toliko pogresno, kolko krivo, neprecizno..na iluzionizam sam mislio.

[Eks]

ok, sori, pogresno sam rekao. tj, ne toliko pogresno, kolko krivo, neprecizno..na iluzionizam sam mislio.

Nisi mi odgovorio na pp.




:tasmaniac:

[..a unda]

Nisi mi odgovorio na pp.




:tasmaniac:

koji pp?

u jebote kolko pepeova..

nisam shvatio..sta imam odgovorit? ne vidim pitanje..

[Bara huda]

Mogu razumjeti umjetnički egzibicionizam do neke mjere, mogu empatizirati i kužiti. Neki pređu mjeru, oni nisu. Da, bio je dogovoren. Isto tako, Marina nije očekivala da će je gledanje u tuđe oči psihički izmučiti niti su ti ljudi očekivali svoje slomove kad su sjeli na stolicu. Dogovor je jedno, ali kad sve to krene, otme se kontroli i to je taj trenutak žive i nepatvorene emocije, bez obzira na gledateljstvo.

Ne, ne, nisu presli mjeru, bili su bas dojmljivi.
Ona pogotovo, ne vjerujem da je znala da ce on doci.
On je znao da ce ona biti tamo, vjerojatno dogovoren od strane nekgog drugog ( barem si ja tako zamisljam) ali nije mogao znati sto ga ceka s njezine strane, kakva reakcija.
Jer...mogla mu je i oci iskopat, dignut se i otic, ledeno ga gledat, bacit mu se oko vrata i molit da budu opet skupa...svasta je moglo bit. To je dio njegovog sudjelovanja u prerformansu, a kako je i on umjetnicki nastrojen, valjda je voljan pokazati urbi et orbi svoje emocije i reakcije na tudje.
Da se ona digla i otisla, mozda bi on ostao tamo plakat i opet bi neki cilj preformansa bio postignut.

Ovo je ispalo dobro, ali moram rec da ja nemam slicna iskustva. Po tome se mogu nac s tvojim dozivljajem, kad se nema osobno iskustvo, ali se moze uzivit u tudje. I moram rec da sam sretna sto ga nemam makar me aisling ili bilo tko zalio.
Ja, naime, ne vidim ljepotu u bolnim iskustvima.
Njihovo bolno iskustvo rastanka (da bi se sad mogli iskreno performirati pred gledaocima), meni nije vrijedno boli koju su morali osjetiti onda.
Sto ne znaci da ne mogu osjetiti njihovu emocionalnu upletenost u ponovni susret, ja samo ne volim misliti o onome sto je dovelo do toga.

Pljesak je vulgaran. Publika je osjetila imperativ aplauza, a zapravo nisu uopće shvatili delikatnost trenutka.

Meni pljesak isto nije ukusan, ali njima mozda nije bio los.
Jer....koja je svrha prerformansa ako nema reakciju pubilke, tako su se mogli srest i na ulici i nitko ne bi primjetio da se u njima odvija drama.

Inace, nije da se ja ustrucavam uvijek u emocijama kad sam "na cesti", nastojim se kontolirati, ali mi ne uspije uvijek. No onda mi nije bitno tko je oko mene i sto misli.

Eh,da, oni jesu ekstroverti, ali to između njih... to nije nešto što je moglo biti nagrađeno aplauzom, to jednostavno jest samo njihovo i umjetnost je zato što ga neki mogu prepoznati. A da ga publika jest prepoznala, umukla bi, ne bi pljeskala. Očekivali su šou dvoje ekstroverata, a bačena im je umjetnost i emocija.

A ne znam, umjetnik bez publike...pa to je kao da ni ne postoji.
Svaka akcija trazi reakciju, ako je nema, prolazi neprimjecen.
Ima li ista gore od toga, biti nevidljiv?
Cak ne moras ni biti umjetnik, dovoljno je da si obican nevidljivi covjek.

Oni su profitirali na dvije razne, prva je da su se nasli i osjetili to sto jesu, a druga da je to prepoznato od strane gledatelja i nagradjeno, makar bilo i vulgarno, pljeskom. I to im je dodatno veselje ( mozda tek kasnije, kad su gledali snimku) da se netko prepoznao u onome sto su napravili.
Jebiga, priznanje ( i postovanje ) je ono sto motivira ljude.

[Eks]

koji pp?

u jebote kolko pepeova..

nisam shvatio..sta imam odgovorit? ne vidim pitanje..

I onda ispada da ja navaljujem, ja vakva nakva...
Ok, postavit ću pitanje.

[Blesava]

i nije znala da će on doći. I onda vidite taj tren prepoznavanja u njenim očima i sreće... to ne možeš odglumiti. I njegove...

Ja samo ne znam kako je uspjela zadržati se na dodiru rukama...
Ok, da, ljudi, performance, svaštanešto...kužim.
Ali ja ne bih mogla... taj čas bih mu bila oko vrata. U zagrljaju.

[aisling]

Ali ja ne bih mogla... taj čas bih mu bila oko vrata. U zagrljaju.

Bi li mogla biti 10 godina svojevoljno odvojena od nekog od koga se ne možeš suzdržati da mu se ne baciš oko vrata? Mene zanima zašto su uopće biti razdvojeni toliko.

[..a unda]

Bi li mogla biti 10 godina svojevoljno odvojena od nekog od koga se ne možeš suzdržati da mu se ne baciš oko vrata? Mene zanima zašto su uopće biti razdvojeni toliko.

nije to uopce bitno zasto su bili razdvojeni. ali, ok, tebe to zanima..

naime, to sto ti pitas, to je ustvari pitanje aktivno involviranog promatraca tog, sta li je..performansa, koji upravo tim pitanjem legitimizira ili etablira, definira tu umjetnicku komponentu koja se zeli odmaknuti od rialiti soua, stavljajuci nas u prvi plan kako to pitanje ustvari, postavljamo (isprovocirani) upravo sebi, simuliramo ili prizivamo nasa iskustva, tj kopamo zaintrigirani po nasim bazama podataka ili ustanovljujemo neko nase novo iskustvo, dozivljaj, (zatvaram krug) posredno, preko medija, preko umjetno instalirane situacije koja (siri se kadar na one koncentricne kruge koji se sire..) time postaje stvarnoscu, da ne kazem..novom realnoscu.

[Perzefona]

Zašto ja tako ne znam? A često mi zatreba.

Unda

[Blesava]

Bi li mogla biti 10 godina svojevoljno odvojena od nekog od koga se ne možeš suzdržati da mu se ne baciš oko vrata? Mene zanima zašto su uopće biti razdvojeni toliko.

A čuj, ljudi koji se vole bivaju razdvojenima iz raznih razloga i zbog raznih okolnosti...
Bi li mi bilo koma zbog te razdvojenosti? O, da. O, da, itekako.
Bih li izdržala? Ovisi o tome zašto takvo što žrtvujem.
I svejedno, kad bih u nečijim očima nakon dugo dugo vremena pronašla emocije koje i ja osjećam (a za to je dovoljna 'eye-contact provjera' od 4,5 sekundi), da, vjerojatno bih mu se bacila oko vrata.

Međutim, mislim da se tu ne radi nužno o svemirskoj ljubavi. Takve emocije, pa i takvu potrebu za instant zagrljajem mogu osjetiti i za nekoga tko mi je nekad bio izuzetno drag, važan, tko (mi) je bio dobar, a bez nekakve The ljubavi
Za vrijeme pretprošlog Božićnog shoppinga sam tako, šećući se u mraku i gužvi, naletila na bivšeg dečka. Fakat smo bili junački mladi (na granici punoljetnosti) u vrijeme naše veze, a prekinuli smo jer je on otišao studirati van Hrvatske...
Međutim, ono što jesmo imali je, iako kratkotrajno i (sada kad gledam) djetinje, bilo lijepo, intenzivno, puno lijepih trenutaka, lijepih rečenica, a bez ijedne ružne.
Uglavnom, u toj mrakači me netko potapšao po ramenu, ja sam se okrenula, skužila tko je i doslovno mu se bacila u zagrljaj. Onako filmski
Ne zato što je to (bila) svemirska ljubav, nego zato što sam bila presretna što ga vidim.
Tek poslije mi je sinulo da je to moglo neobično izgledati, ali... who cares...
Popili kavu, kratko pričali i otada se više nismo vidjeli iako sada živimo na susjednim brdima i možemo si, u najmanju ruku, svakodnevno slati dimne signale Čestitamo si rođendan, već ritualno zapitamo jedno drugoga 'kad će ta kava' (koja se zbog ogromne količine posla i ubrzanih života ne ostvaruje), ali vjerujem da ga opet sretnem, da bi susret izgledao slično.
Bivši, iz veza koje su iz bilo kojeg razloga završile ružno, dobili bi "Bok", eventualno kratak kurtoazni razgovor i to je to

[..a unda]

Zašto ja tako ne znam? A često mi zatreba.

Unda

..znas. tj ne znas da znas. tj..nema se tu sta znat, to svi znaju, samo treba ono..napravit neutralno zamisljenu facu s decentno arhajskim osmjehom nakon sto to kazes.
ako primjetis da su prisutni malo zbunjeni, brzo nadodas jos jednu kratku recenicu tipa..pa da.
ne zna se kako i zasto, ali nakon tog..pa da..svima ce bit puno nekako lakse, ako vec ne i jasnije. bitno je da su svi ostali sigurni da je barem jedan od njih siguran sto govori..takvi su ljudi. pa, da.

a ako oces to napisat, jos je lakse, jedino ono..pa da..mora se nekako drugacije uoblicit i rasporedit na par mjesta unutar teksta.

ako se oces ovim tekstom posluzit, slobodno. mijenjaj ga, semplaj, editiraj, gradi, krpaj. mos jos sjebat i sefa i stanicu i ..iako ne trazim nikakva autorska prava, mos na kraju teksta stavit sitno u zagrade (omaz a unda) i tako lansirat novi trend i nove probleme buducim doktorandima i ostalim ozbiljnim ceprkateljima po bilo kojoj gradji koje ima dovoljno da bi se mogla izmislit i urelevantizirat.

ako vec me oces honorirat, moze piva. za dvije pive ti ubacim i katarzu. za tri pive ti mogu ubacit par rijetkih citata, nepoznatih siroj masi (prednost je tu dodatni spam materijal buducim istrazivacima i sistematicarima), a za cetiri pive ti ubacim efektni zavrsetak po zelji..

za 30000 eura uvrstim i brend po zelji, potrebi i narudzbi koji ce bit logican i neodvojiv dio cjeline, sto vise, nonsalantno dominantan, neprimjetan skoro, ali perfidan u svojoj sublimalnosti.

ako se nakupimo dovoljno love, onda cemo pokrenut neko istrazivanje tih tekstova za koje cemo trazit dodadnu lovu i onda cemo pratit kolko cemo bit citirani u relevantnim casopislijama i izdanjima..

eto..

perze..

[Perzefona]

Ovo ti je jedan skroz katartički post.

[aisling]

Takve emocije, pa i takvu potrebu za instant zagrljajem mogu osjetiti i za nekoga tko mi je nekad bio izuzetno drag, važan, tko (mi) je bio dobar, a bez nekakve The ljubavi

Upravo o tome i jesam pričala, da to nije nešto što je tako rijetko. I nije zbog toga manje vrijedno

[karambol]

nije to uopce bitno zasto su bili razdvojeni. ali, ok, tebe to zanima..

naime...

Molim da se ovo dvoje, dvojica, dva...spreme u sef s trkeljaskim smajlicima, a gospodina Undu imenuje direktorom za kreativni razvoj slikom i rjecju....

Majti? .... Di si?

Padoniram na offu....

[Blesava]

Upravo o tome i jesam pričala, da to nije nešto što je tako rijetko. I nije zbog toga manje vrijedno

Potpuno se slažem. Jest posebno i jest rezervirano za posebne ljude i posebne situacije, ali, da... događa se... I, slažem se - zbog toga što nije "once in a lifetime", nipošto nije manje vrijedno.

Doduše, priznajem, ne pričam sad o onom pogledu iako se i iz njega moglo pročitati jako puno.
Ja ne bih izdržala samo se gledati.
Ja pričam o onom prije spomenutom zagrljaju u šutnji, a koji može u sebi sadržavati tako puno neizrečenih riječi, misli, emocija... Onako "ajme, toliko toga ti imam za...reći/dati/pokazati ..."

[Perzefona]

I svejedno, kad bih u nečijim očima nakon dugo dugo vremena pronašla emocije koje i ja osjećam (a za to je dovoljna 'eye-contact provjera' od 4,5 sekundi),

Huh... kako da vam svima ovo obazrivo kažem? Jer ne odgovaram samo Blesavoj, nego svima koji su iz tog performansa iščitali to što već jesu?

Ništa ti ne vidiš pod milim bogom u toj eye-contact provjeri do li onog što želiš vidjeti i što misliš da vidiš. Svoju iluziju.

Isusati, sad mi je palo na pamet da sam odjednom, nehotice skužila performans. :eureka: :lupa se po čelu:

Žena hoće pokazati koliko smo skloni iluzijama i koliko nam treba malo da izmislimo i osjetimo čudesa.

Onak, dogovoreni susret maj es nakon deset godina. Dogovarali su se i vidjeli su se dok su planirali taj performans. A mi smo se tako spremni ganuti, potresti, dirnuti tom izvedbom. Ne vidimo mi tu njih, nego sebe i ufuravamo se. I bude nam lijepo. I treba nam to.

Eto, to je htio taj performans reć: trebaju nam iluzije, volimo iluzije, volimo osjećati, onda imamo dojam da živimo. Valjda.

Inače, slažem se s Undom.

[Blesava]

Huh... kako da vam svima ovo obazrivo kažem? Jer ne odgovaram samo Blesavoj, nego svima koji su iz tog performansa iščitali to što već jesu?

Ništa ti ne vidiš pod milim bogom u toj eye-contact provjeri do li onog što želiš vidjeti i što misliš da vidiš. Svoju iluziju.

Bullshit. Ne bih se nikako složila.. Kolike sam pute htjela vidjeti sviđanje, The ljubav, toplinu,... a nisam. Bilo mi je savršeno jasno što vidim, a što ne. Ok, mozda sam znala fulati nijanse prepoznatih emocija, mozda sam brkala zavist i ljubomoru, mozda sam obicnu simpatiju u mladosti željela pa i uspjela pročitati kao ljubav, ali... Pliz, nemoj reci da bas nikako ne vidiš emociju?
Pazi, da se razumijemo: naravno da je to potrebno cijelo lice (pa i tijelo), a nipošto ne samo The pogled u kojem sve pise, ali... Naravno da se vidi.

Ova konkretna priča jest dio performancea, ali, dogovoren ili ne, u predmetnom pogledu (+ izrazu lica) su se itekako dale pročitati emocije.

Onak, dogovoreni susret maj es nakon deset godina. Dogovarali su se i vidjeli su se dok su planirali taj performans. A mi smo se tako spremni ganuti, potresti, dirnuti tom izvedbom. Ne vidimo mi tu njih, nego sebe i ufuravamo se. I bude nam lijepo. I treba nam to.

Dogovoreno ili ne, u ovom kontekstu je sasvim nebitno. I filmovi su dogovorena gluma, pa nam glumci itekako pokažu i prenesu emocije...
Ja znam kako, zašto i koliko u toj izvedbi vidim sebe, ali, vidjela ti to ili ne, emocije su, barem nekakv njihov polaritet, bile prilično jasne.

[Bara huda]

nije to uopce bitno zasto su bili razdvojeni. ali, ok, tebe to zanima..

naime, to sto ti pitas, to je ustvari pitanje aktivno involviranog promatraca tog, sta li je..performansa, koji upravo tim pitanjem legitimizira ili etablira, definira tu umjetnicku komponentu koja se zeli odmaknuti od rialiti soua, stavljajuci nas u prvi plan kako to pitanje ustvari, postavljamo (isprovocirani) upravo sebi, simuliramo ili prizivamo nasa iskustva, tj kopamo zaintrigirani po nasim bazama podataka ili ustanovljujemo neko nase novo iskustvo, dozivljaj, (zatvaram krug) posredno, preko medija, preko umjetno instalirane situacije koja (siri se kadar na one koncentricne kruge koji se sire..) time postaje stvarnoscu, da ne kazem..novom realnoscu.

Bravo, tako nekako je i meni oni pocetni performans od fosila vuka na to.
Samo sta on stimulira ili priziva nasa iskustva kroz jedan auditivan pristup za razliku od videa koji se ipak prvenstveno koristi stimulacijom nasih baza podataka, iskustava , da ne kazem....sjecanja...bilo potisnutih ili prisutnih, dozivljenih ili tek iziluzioniranih, koristeci pri tome vizualne puteve pristupa.
Ja bih tu dodala vjecnu dilemu umjetnickog, a usudila bih se reci i pomalo filozofskog, karaktera.
Naime, o cemu se tu radi? Da li usitnu slika govori kao tisucu rijeci? Ili tek nekoliko? Da li rijeci mogu zamijeniti sliku? Ili je tek jedno drugom nadopuna?
Mozemo li osobe uskracene na jednom osjetilnom polju, kao sto je nesposobnost primanja bilo vizualne bilo auditivne stimulacije smatrati uskracenima i za osjecanje osjecaja koji se pobudjuju ( ili ne pobudjuju) takvim procesom? A tek osobe uskracene na oba osjetilna podrucja? Sto s njima? Kako oni dozvljavaju svijet? Na koje nacine osjecaju emotivne stimulacije, kojim se sofisticiranim metodama prepoznavanja i identificiranja sluzi njihov mentalno-emocionalno-psiholoski sustav?

Koliko pitanja, a tako je tesko odgovoriti? Zato....zapitajmo sami sebe, u trenucima mira i tisine, kad se prepustamo zen fazi ....mozda dodjemo do zanimljivih, a ako imamo srece, cak i lucidnih odgovora na pitanje smisla i bitka.
Pa da.

U medjuvremenu, ja se odoh bavit spremanjem rucka jer se inace necu moc bavit ovakvim krucijanim pitanjima. Naime, zivu ce me pojest ako ne bude nista drugo za jelo.