Mislim, skockam se ja. Dođem na posao, izgrlim i izljubim sve koje treba, nabacim smješak i odradim sve što treba. Bar onaj nužni dio. Održavam privid normalnog života još uvijek prilično uspješno. Sigurna sam da me smatraju čudakinjom jer izbjegavam cuge nakon posla i slična druškanja. A i slabo dijelim intimu i slabo se zanimam za njihovu intimu. Dosadni su, jebiga. I nezanimljivi. I ne bi me podnijeli.
Volim forumsko grljenje, doduše.
Dragi ste
Eowyn, nije nikakva utjeha. Tuđa tuga ne pomaže.
Iako, u jednom razgovoru jesam došla do toga da meni nedostaju ljudi, ali ne ljudi kao ljudi, nego njihovo trebanje mene. Kad bi mi nedostajali ljudi kao ljudi to bi se lako riješilo. Ovo je malo sjebanije.
I ždere me zavist. I onda me ždere to što me ždere zavist. Spirala ko u priči. Ne sviđam si se
I peče me savjest. Zbog ispisanog ovdje. jer kad se ljudi ovako istresu onda natovare drugim ljudima osjećaj da nešto moraju napraviti. Na kraju ni pomognem sebi, ni drugima, samo sijem negativu. Rado bi nešto drugo. Al nema, jbg.
