Danas kada priznajem poraz

[aisling]

Meni je poraz situacija u kojoj sam izgubila jer sam zajebala nešto. Meni nije poraz pasti na ispitu, ali ako sam pala jer sam izbačena radi prepisivanja, onda je

A što je to kad padneš na ispitu? Ne doživiš to uopće?

[Eks]

..cek malo..jel do sad vec neko pitao..a sto je to poraz? uvijek na ovakvim slicnim temama prije ili kasnije dolazi mudro semanticko pitanje.. u ovom slucaju..sto je to poraz? ili..sto je to danas? ili.. sto je to kada? itd..

A sve možemo izrelativizirati.

(ovdje je bila lista mojih poraza)


Svi mi znamo svoje poraze. I u njima nema ništa dobro. I ona poslovica o padanju i dizanju je jedna od najvećih gluposti koju sam ikad čula. Nije svima život boksački ring. Tj. ne žele svi to.

[karambol]

A sve možemo izrelativizirati.

(ovdje je bila lista mojih poraza)


Svi mi znamo svoje poraze. I u njima nema ništa dobro. I ona poslovica o padanju i dizanju je jedna od najvećih gluposti koju sam ikad čula. Nije svima život boksački ring. Tj. ne žele svi to.

Zeljela ili ne stvari tako ferceraju. S vremenom se naucis ili ne naucis kretati po ringu, usavrsis rad nogu, uzvracas udarce i spretnije ih primas... No, ona teta u vrucim hlacicama koja nosi broj izmedju rundi, e, to nismo mi... Nemam pojma tko je to?

[Eks]

Zeljela ili ne stvari tako ferceraju. S vremenom se naucis ili ne naucis kretati po ringu, usavrsis rad nogu, uzvracas udarce i spretnije ih primas... No, ona teta u vrucim hlacicama koja nosi broj izmedju rundi, e, to nismo mi... Nemam pojma tko je to?

Nije u tome stvar, možda sam se krivo izrazila.

Nego mi sve više počinje dizati tlak mambo jumbo filozofija da je svako zlo za neko dobro, da poraza nema, da smo svi pobjednici, da je bitno sudjelovati, da smo svi normalni, da smo svi poremećeni, da smo svi ovo, ono. Nismo. Nismo svi jednaki, nikad nećemo biti. Ponekad je to po zaslugama, ponekad po nečemu što zovemo nepravda, kako kad i kako kome. Vjernici vjeruju da će im se to sve isplatiti jednom, ateisti taj alibi/utjehu nemaju.

Porazi su porazi. I točka. Govno je govno kako god ga mi zvali kad u njega ugazimo.
Da, imala sam i ja faze kad sam govorila da su neke greške dobre životne škole, da sve nečem služi, da je svatko sjeban na svoj način. A bome nije. Ima odabira, a i neodabira, životnih greški, nedaća, poraza za koje bi bilo odlično da se nisu dogodili i iz kojih samo samozavaravanjem možemo izvući konkluziju da smo nešto naučili i da nam je nečem koristilo. Postoji uzalud bačeno vrijeme. Postoje pogreške koje nisu služile ničemu.

Evo, primjerice, i na forumima. Čitaš neke priče i ne možeš ne pomisliti, jebote, koliko samozavaravanja, koliko grčevitog držanja za sranje u kojem jesi i lamentiranja kako će iz tog sranja ipak niknuti cvijeće. Neće, jebiga. Analiziranje, omirisavanje, provjeravanje kakvoće sranja. I vrhunska new age konkluzija da te to sranje učinilo osobom kakva jesi.
Budimo realni. Da bi se osoba korjenito promijenila nije dovoljno da se baci u sranje. Većina osoba iz sranja izlazi samo posrana. I budući da sebi nije u stanju priznati da je izašla posrana i da se valjala u govnima, vrlo je vjerojatno da će opet uraditi isto jer misli da ima nekakvog smisla u analiziranju tog sranja i da je to nečem služilo.

Ljudi se rijetko mijenjaju. Naivan čovjek će uvijek raditi slične greške kao što će zloban čovjek uvijek povrijeđivati ljude. Nema tu puno vrdanja. Prilično smo determinirani onim što jesmo.
I onda ti kao šlag na ta sva sranja dođe netko i kaže kako si normalan i ok jer kakvih sve ima i svi smo mi sjebani. Jebiga, nismo. I onda se tješiš jer je netko u većim sranjima od tebe. I zaboravljaš da ima ljudi koji prožive svoje živote mirno i bez većih turbulencija i koji su zaista tim životima zadovoljni i ne pada im na pamet poraze nazivati pobjedama. Jer nije sve stvar gledišta ma koliko se njuejdžeri i psiholozi uprli da nam to dokažu.

Neke stvari jesu objektivne. Objektivna je čak i naša sposobnost, naš kalibar, naša struktura ličnosti zbog kojih se nosimo s problemima kako se nosimo. Mijenjati to, dugoročan je i gadan posao. Ta mantra da se svi mogu nositi s porazima tako da ih pretvore u pobjede je jednaka mantri da svaki kompjuterašić može postati Gates ili Zuckenberg. Ne, nemamo svi iste kapacitete da se nosimo s porazima. I to nije stvar subjektivnog pogleda, to je stvar i genetike i odgoja i onoga što jesmo. A sad, mijenjanje onog što jesmo je jako popularno u ovom stoljeću. I često vrlo uzaludno.

O tome da nema poraza i da svi možemo slaviti zbog toga, evo jedna pjesma u prozi:

"neki ljudi rode se i odnese ih kućama sretna obitelj. grle ih i maze i ponekad prekore i kupe im onoliko stvari koliko mogu i čuvaju ih kad su bolesni, peru ih blagim sapunom i vode na more i čuvaju ih kad zajebu stvar. imaju prijatelje, završe škole posao u struci nešto što ih uzbuđuje ili veseli i nadu ljubav i onda ih možda snađu i djeca, dvoje, troje, zdrava, malo nestašna, vole se i slušaju muziku, potom manji financijski problemi, pokoja svađa, možda i nevjera, manje vjerojatno, ništa opasno po život, a i rodbina se ne petlja pretjerano, iz svega izađu bolji neki ljudi. ako bude rat ili katrastrofa, bijeda, to neke ljude zaobiđe. kasnije, u starosti, umru im roditelji od starosti, djeca snađu svoju djecu, a neke ljude zdravlje i dalje dobro služi, potom manji problemi s očima, možda gastritis, artritis, pa polako, ali vedro sa sličnim ljudima bijele kose i krhkih kostiju putuju brodom u zemlje sredozemlja ili autobusom po srednjoj europi, a kad su kući čuvaju unuke, pušu u vatru i krite bor. neki ljudi peku kolače do smrti." (Olja Savičević Ivančević)

[aisling]

I onda se tješiš jer je netko u većim sranjima od tebe.

Kako to ikoga može utješiti?

Može ti samo nabiti osjećaj krivice i možeš se osjećati još gore. A tako je često to mantranje - pogledaj druge, kako je njima tebi je još i dobro. Zar je to nekoga nekad zaista utješilo?

Jučer me ta rečenica baš rastužila. Došla sam po rješenje jednog problema i po ozbiljnu pomoć, onda sam to dobila servirano kao utjehu. Treba li reći da tog sugovornika više baš i ne doživljavam i da ga ne namjeravam ikada više pitati za savjet?

Pogledala sam danas vijesti. Masakr. I sjetila se toga od jučer. I onda mi je bilo tužnije, a ne lakše.

[Eks]

Kako to ikoga može utješiti?

Može ti samo nabiti osjećaj krivice i možeš se osjećati još gore. A tako je često to mantranje - pogledaj druge, kako je njima tebi je još i dobro. Zar je to nekoga nekad zaista utješilo?

Jučer me ta rečenica baš rastužila. Došla sam po rješenje jednog problema i po ozbiljnu pomoć, onda sam to dobila servirano kao utjehu. Treba li reći da tog sugovornika više baš i ne doživljavam i da ga ne namjeravam ikada više pitati za savjet?

Pogledala sam danas vijesti. Masakr. I sjetila se toga od jučer. I onda mi je bilo tužnije, a ne lakše.

Tješi u smislu ako ti radiš greške, a svi ih rade, onda ti nisi toliko strašno pogriješila, jebiga, dešava se svima.
Naravno da ne tješi. Tješi možda privremeno, ono, staviš flaster na gangrenoznu ranu i praviš se da zacjeljuje. Dok možeš.
Ljudi razviju majstorske tehnike samozavaravanja.
Tako je nastala i ona famozna "ne pije, ne tuče te, šta više oš".
Ljudi tješe ljude koji su u golemim govnima da su njih ista takva govna ojačala i napravila od njih samopouzdane osobe prepune ljubavi prema svima koje se više ne daju jebat ni od koga. Ljudi lažu. Sebe pa i druge.

Nekidan sam vidjela da se jedna znanica vratila liku koji ju je prebijao. Imaju maleno dijete. Ljube se na coveru Facebooka. Djevojka je inače inteligentna. Ali razumijem da je emocionalno toliko oštećena da vjeruje da ne zaslužuje bolje od čovjeka koji ju je mučio na sve moguće načine dok je bila trudna i koji će odgojiti zajedno s njom ili žrtvu ili nasilnika. Tko njoj može pomoći? Dovoljno je inteligentna da zna s kim ima posla. Dovoljno je sjebana da joj nema pomoći. I onda kad netko kaže da nema poraza. Da si svatko može pomoći ako želi. Može kurac. Baš bi netko svojevoljno odabrao da se jebe s nekim tko ga prebija i ostavlja mu dijete gladnim. Ima stvari koje su daleko jače od racia. A te stvari se na veliku žalost njuejdžera i psihijatara ne rješavaju preko noći, a često i nikad. Neki ljudi su jednostavno damaged, zauvijek. Samo to nije popularno reći jer sve se može riješiti. U svijetu gdje se krupne stvari ne rješavaju, svaki pojedinac može sve riješiti. Samo treba jako čvrsto željeti i promijeniti se iz korijena.

[..a unda]

Zamišljam te kako ponavljaš nema poraza nema poraza nema poraza lalala dok guraš prste u uši i žmiriš tako čvrsto da su ti se bore do ušiju provukle.

see no evil, hear no evil, speak no evil

ne znam, mozda je i tako, ali..ili sam tako zvucao?

ustvari, upravo je obrnuto nekako, tj..blizi sam tome da je sve poraz, barem u ovom svijetu i okruzenju, kulturi, civilizaciji gdje postoji izraz poput..pobjednicki duh ili tako nesto. ono, iz americkih filmova gdje se svako malo nadje neki mali gansta ili poduzetnik koji za sebe tvrdi da je tajna njegovog uspjeha nekog..u tome sto on sebe smatra pobjednikom, predatorom ili nesto
slicno.
cak su neke osnove nase kulture presle u drugi dio ekstrema i kad ne moz bit pobjednik nikako..ono, nema samse, onda taj nedostatak pokusas pretvorit kao prednost i apsolutno luzerstvo pretvoris u vjecnu pobjedu, pa makar te pribili i na kriz.
tako da imamo od utjehe u nadi, preko razvoja militantnog..in hok signo vinces, pa do citave doktrine da sto si vise porazen da si veci pobjednik.

jednostavno, lakse je ovako. ako je sve poraz, onda nemamo to s cime usporedit..npr, s pobjedom, jer ako govorimo o porazu, poraz je uvijek relativan i moraju postojati neke referentne tocke pobjednicke da bi mogli uopce govoriti o porazu.
nadalje, cesto su te referentne tocke drugi ili nas dozivljaj s kojim se usporedjujemo s drugim.
nadalje nadalje, moramo bit svjesni da svaka nasa pobjeda je neciji drugi poraz, isto kao sto je nas poraz necija pobjeda.
mislim, sami smo pristali na takvu igru i na takva pravila i..jebiga, sto imamo vise poraza sve smo mudriji i tako zrijemo usprkos tome sto ta mudrost naposlijetku i na kraju i nema bas nekog smisla, ali ajd, normalno je to malo mistificirat da ne kazemo da je sve bilo uzalud, a ustvari bi samo htjeli jos jedno dijeljenje, nadajuci se da cemo s novim kartama i tom mudroscu nekom uspjet odigrat jos nesto novo i neocekivano..ono, zajebat i sefa i stanicu.

ali, avaj..

[aisling]

Tješi u smislu ako ti radiš greške, a svi ih rade, onda ti nisi toliko strašno pogriješila, jebiga, dešava se svima.

To je ipak za nijansu drugačije od onog što mi je bilo na pameti. Mislila sam na tješenje drugih nesrećama trećih ljudi. Vidi njih kako su stari i bolesni i bit će ti odmah lakše. Neće. Samo će mi bit krivo što je njima teško i što ih boli.

Uviđanje da je griješiti ljudski ima neku vrstu olakšanja u sebi. Ne mora se možda ni raditi o pogrešci. Uviđati da nismo vanzemaljci po nekim pitanjima. Zapravo, svede tu grešku/osobinu/nešto na neku stvarnu razinu. Ne poništi je, ne učini je postignućem, ali da je moguće da je stavi u realniji okvir - moguće je.

[..a unda]

A sve možemo izrelativizirati.

(ovdje je bila lista mojih poraza)


Svi mi znamo svoje poraze. I u njima nema ništa dobro. I ona poslovica o padanju i dizanju je jedna od najvećih gluposti koju sam ikad čula. Nije svima život boksački ring. Tj. ne žele svi to.

ko je relativizirao? ja ne. sto ne znaci da ne treba ne samo malo relativizirati, nego bit i malo objektivniji.
priznavanje poraza danas kad sam priznao poraz, samo je taktika, jer znas da ces ga morat negdje priznat sutra..ako vec nisi prekjucer.

ja ne znam svoje poraze. mogu govoriti o ocekivanjima, ostvarenjima, frustracijama, neravnotezama, losim kost benefitima, razocaranjima, bijegovima, strahovima, ali to je uvijek bilo nesto..kako bih to rekao..uvijek sam to bio ja u odnosu na sebe, uvijek se na to svede, a to ne mogu gledati kao poraze ili kao pobjede i nema se tu sta priznati. stas tu priznavat, to je tako, a kakva cemo mi imena tome nadjenut i zasto, to je vec..ne bas neka druga prica, ali..tj mozda je upravo to ta prica. ja i oni.

[aisling]

ne znam, mozda je i tako, ali..ili sam tako zvucao?

Tako mi je zvučalo

[..a unda]

Tako mi je zvučalo

sto ne znaci da sam tako lose odsvirao, kao sto ne znaci da ti imas apsolutni sluh.

aj, reci, pivas ka grlica, jelda?

[Eks]

To je ipak za nijansu drugačije od onog što mi je bilo na pameti. Mislila sam na tješenje drugih nesrećama trećih ljudi. Vidi njih kako su stari i bolesni i bit će ti odmah lakše. Neće. Samo će mi bit krivo što je njima teško i što ih boli.

Uviđanje da je griješiti ljudski ima neku vrstu olakšanja u sebi. Ne mora se možda ni raditi o pogrešci. Uviđati da nismo vanzemaljci po nekim pitanjima. Zapravo, svede tu grešku/osobinu/nešto na neku stvarnu razinu. Ne poništi je, ne učini je postignućem, ali da je moguće da je stavi u realniji okvir - moguće je.

Aha, to. Pa dobro, tješenje tuđim tragedijama stvarno ne pomaže nikome, toga je većina ljudi svjesna, barem većina inteligentnih ljudi.

Mislila sam ove malo suptilnije primjere. Mene rastuži kad primjerice za nekog čiji sam život smatrala više manje sređenim otkrijem niz tužnih detalja s kojima se možda mogu i poistovjetiti i onda me to nagoni na pomisao da smo svi više manje sjebani, a zapravo nije tako nego slično pronađe slično. Negdje zaista postoje ljudi koji peku kolače i koji su više manje ipak sretni i sređeni.
Griješiti je ljudski, ali nisam baš mislila na obične greške.

ko je relativizirao? ja ne. sto ne znaci da ne treba ne samo malo relativizirati, nego bit i malo objektivniji.
priznavanje poraza danas kad sam priznao poraz, samo je taktika, jer znas da ces ga morat negdje priznat sutra..ako vec nisi prekjucer.

ja ne znam svoje poraze. mogu govoriti o ocekivanjima, ostvarenjima, frustracijama, neravnotezama, losim kost benefitima, razocaranjima, bijegovima, strahovima, ali to je uvijek bilo nesto..kako bih to rekao..uvijek sam to bio ja u odnosu na sebe, uvijek se na to svede, a to ne mogu gledati kao poraze ili kao pobjede i nema se tu sta priznati. stas tu priznavat, to je tako, a kakva cemo mi imena tome nadjenut i zasto, to je vec..ne bas neka druga prica, ali..tj mozda je upravo to ta prica. ja i oni.

A šta ja znam, unda, ti si previše optimističan za moj današnji ukus.
Ispada, što god radio, dobro si radio, samo nastavi. U zid, u propast, u blato, sve je relativno, sve je poraz, sve je pobjeda.
Možda te krivo shvaćam.

Ja znam svoje poraze. Eto ti samo jedan, za kojeg znate i vi svi. Moj faks. Od prvog dana. A sad, možemo ulazit u razloge zašto je to tako, ali radije ne bih. Samo kažem, to jest poraz, nema tu neke filozofije koja bi to učinila manjim porazom.
Ili recimo moja bivša veza. Neki ljudi odaberu pristup selektivne amnezije pa "o bivšima sve najbolje", ali ja s realne distance smatram da je to bilo sranje. I da nisam zbog toga pametnija, dapače, mislim da sam sve gora i gora po tom pitanju, ali nema veze sad. Oću reći, poznajem svoje poraze i ne mislim da nisu porazi. Jesu. To što netko ima gore probleme ili čak iste, ništa mi ne znači, ama baš ništa osim trenutnog olakšanja da nisam zadnji luzer. Nisam možda zadnji, ali...

[aisling]

aj, reci, pivas ka grlica, jelda?

Čujem kak kača

[aisling]

Negdje zaista postoje ljudi koji peku kolače i koji su više manje ipak sretni i sređeni.

Naravno. Samo pitanje je bi li se netko nesretan uopće želio mijenjati s njima. Ne zato jer je nesretnost kul, nego zato jer pečenje kolača ne usrećuje baš svakog. Mijenjali bi se možda za osjećaj, ali ne i za život.

[Eks]

Naravno. Samo pitanje je bi li se netko nesretan uopće želio mijenjati s njima. Ne zato jer je nesretnost kul, nego zato jer pečenje kolaća ne usrećuje baš svakog. Mijenjali bi se možda za osjećaj, ali ne i za život.

Meni je to opis jednog lagodnog normalnog i prosječnog više manje sretnog života. Ja znam razloge zbog kojih za neke segmente istog nisam sposobna, ali da sam mogla birati neke stvari od samog početka života, zasigurno bih radije izabrala takav život. Jer ne vidim ništa loše u njemu. Vidim samo moje objektivne nedostatke zbog kojih za isti nisam kvalificirana.

[aisling]

Meni je to opis jednog lagodnog normalnog i prosječnog više manje sretnog života. Ja znam razloge zbog kojih za neke segmente istog nisam sposobna, ali da sam mogla birati neke stvari od samog početka života, zasigurno bih radije izabrala takav život. Jer ne vidim ništa loše u njemu. Vidim samo moje objektivne nedostatke zbog kojih za isti nisam kvalificirana.

Mislim da se nismo razumjele.

Npr. vidim oko sebe neke ljude koji su sretni i zadovoljni, ali osim toga su i štošta drugo što se meni ne sviđa. U tom dijelu se ne bih mijenjala s njima. Glupo mi je sad navodit primjere jer bih morala opisivati konkretne ljude, ali jednostavno ne bih željela uskočiti u nečije cipele samo zato jer je sretniji od mene.

Kad se jednostavno ne prepoznaješ u tim ljudima. Ni malo. I to najmanje zbog osjećaja sreće/nesreće.

[Eks]

Mislim da se nismo razumjele.

Npr. vidim oko sebe neke ljude koji su sretni i zadovoljni, ali osim toga su i štošta drugo što se meni ne sviđa. U tom dijelu se ne bih mijenjala s njima. Glupo mi je sad navodit primjere jer bih morala opisivati konkretne ljude, ali jednostavno ne bih željela uskočiti u nečije cipele samo zato jer je sretniji od mene.

Razumijem ja to. Ja se isto ovakva kakva jesam ne bih mijenjala s nekim ljudima. Ali to je zato što sam ovakva kakva jesam, a to kakva jesam je jako teško odvojivo od nekih okolnosti koje su me takvom oblikovale. Da sam odgojena u nekoj drugoj obitelji možda ne bih vidjela ništa sporno u mnogim stvarima u kojima ovakva kakva jesam vidim mnogo spornog. Možda bih bila netko drugi. I sad, moje pitanje sebi jest- a jel zaista bitno? Ako bih bila netko posve drukčiji onda bi mi to i pričinjalo sreću, takav život. Stoga ne bi bilo bitno što ova ja misli o tome. Ova ja je posve irelevantna da sudi o tome. Ova ja se ne bi mogla mijenjati sad. Ali da, vjerojatno je razlika između mene i tebe što ja smatram da bi za mene možda bilo bolje da sam mogla postati takav neki čovjek (iako sam svjesna da se ovakva izgrađena kakva jesam nikad ne bi uklopila u takav život i da je za to dvadesetak godina prekasno), koji peče kolače dok se ti ne bi mijenjala s njima. Ne mislim to uvijek, ali često pomislim, šbbkbb.

[..a unda]

Aha, to. Pa dobro, tješenje tuđim tragedijama stvarno ne pomaže nikome, toga je većina ljudi svjesna, barem većina inteligentnih ljudi.

Mislila sam ove malo suptilnije primjere. Mene rastuži kad primjerice za nekog čiji sam život smatrala više manje sređenim otkrijem niz tužnih detalja s kojima se možda mogu i poistovjetiti i onda me to nagoni na pomisao da smo svi više manje sjebani, a zapravo nije tako nego slično pronađe slično. Negdje zaista postoje ljudi koji peku kolače i koji su više manje ipak sretni i sređeni.
Griješiti je ljudski, ali nisam baš mislila na obične greške.



A šta ja znam, unda, ti si previše optimističan za moj današnji ukus.
Ispada, što god radio, dobro si radio, samo nastavi. U zid, u propast, u blato, sve je relativno, sve je poraz, sve je pobjeda.
Možda te krivo shvaćam.

Ja znam svoje poraze. Eto ti samo jedan, za kojeg znate i vi svi. Moj faks. Od prvog dana. A sad, možemo ulazit u razloge zašto je to tako, ali radije ne bih. Samo kažem, to jest poraz, nema tu neke filozofije koja bi to učinila manjim porazom.
Ili recimo moja bivša veza. Neki ljudi odaberu pristup selektivne amnezije pa "o bivšima sve najbolje", ali ja s realne distance smatram da je to bilo sranje. I da nisam zbog toga pametnija, dapače, mislim da sam sve gora i gora po tom pitanju, ali nema veze sad. Oću reći, poznajem svoje poraze i ne mislim da nisu porazi. Jesu. To što netko ima gore probleme ili čak iste, ništa mi ne znači, ama baš ništa osim trenutnog olakšanja da nisam zadnji luzer. Nisam možda zadnji, ali...

a o ukusima se ne raspravlja. ukus poraza npr. ili.. poraz ukusom.

ne ispada nista. ne jos. nista nisam rekao da se dobro radilo ili lose. ko to zna sta je to dobro, sta lose i za koga i zasto.
sve stima ako kazemo na, o ..ili u kojem referentnom sustavu govorimo.
ako govorimo o onom sto smo od sebe htjeli u datom nekom ternutku ili periodu, pa to nismo ostvarili..ok, mozemo to nazvat porazom, ali zasto? jer nismo ispunili necija ocekivanja? svoja? tudja?
mislim, mogu sad tjerat mak na konac i spekulirat kakva bi to bila pobjeda ili ne-poraz, ako neko uspiej dotjerat neki faks do neke diplome i onda ga lupi nesto. infarkt, autobus, bilo sto. ono, pobjedom do legende?
uostalom, ako cu jos vise nakoncavat mak, nije malo fakulteta ili cega vec, koje kad zavrsis (ili kad se odiplomiras, olaureliras) nisu nista drugo nego kruna poraza i jos za to imas potvrdu. pismenu, polupismenu ili neku slicnu.

bio je jedan film naslova..velika ocekivanja. od citavog filma nisam uspio nista shvatit i povezat, narocito ne film s naslovom, ali jos uvijek mi se taj naslov svidja. to sto je citav film u odnosu na naslov promasen, ne znaci da je to poraz, koliko moze znacit da je film porazan.
sto se mene tice..steta naslova.

o cemu smo ono pricali..o vezama? bivsim? kao osobnim porazima (a kao da neki drugi postoje)? dis to naucila?

mislim, mozete svi vi svaki dan priznavat sebi sto poraza, ali nemojte mislit da tako sebi ne tepate.

[Eks]

ako govorimo o onom sto smo od sebe htjeli u datom nekom ternutku ili periodu, pa to nismo ostvarili..ok, mozemo to nazvat porazom, ali zasto? jer nismo ispunili necija ocekivanja? svoja? tudja?

Čuj, nismo zen mudraci, svakoga nešto boli. I tko je u stanju odbaciti sva očekivanja? I kakav je to život uopće?
Mislim, teoretski, možeš sretno prositi na ulici po tome onda. Ne znam, previše filozofije, premalo konkretiziranja.

mislim, mogu sad tjerat mak na konac i spekulirat kakva bi to bila pobjeda ili ne-poraz, ako neko uspiej dotjerat neki faks do neke diplome i onda ga lupi nesto. infarkt, autobus, bilo sto. ono, pobjedom do legende?

Istina. A možemo i ovako okrenuti. Dva čovjeka umiru od raka. Jedan provodi zadnje dane uz ljude koje voli, osvrće se na svoj život, odlazi kako? S mišlju kako je nepravedno da sve to što ima više nikad neće vidjeti, osjetiti, da mu život završava, a bio je ispunjen? Drugi odlazi svjestan da ništa nije imao, umire više manje sam, nikoga ne voli, nitko ga ne voli, nije postigao ništa, iznevjerio je sebe milijun puta... i nema više nijednu priliku da to ispravi. Život mu je bio zakurac.
Mnogi stari ljudi popizde upravo zbog ove druge solucije pa se žderu po stare dane jer znaju da im je život prošao u samim promašajima. Porazima.
Jebiga, postoje promašeni životi. Promašeni ljudi. A smrt to nekako svede na pravu mjeru.
I onda krenemo od sitnica. A možda je taj imao ispunjeniji život od onog tamo. blablablabla. Imao je kurac od ovce. I on to zna. Svi u sebi znamo što imamo, što nemamo, što su naši porazi, što su naše pobjede i sudjelujemo li uopće.

uostalom, ako cu jos vise nakoncavat mak, nije malo fakulteta ili cega vec, koje kad zavrsis (ili kad se odiplomiras, olaureliras) nisu nista drugo nego kruna poraza i jos za to imas potvrdu. pismenu, polupismenu ili neku slicnu.

Naravno da jest. Ali eto, barem je kruna. Barem je točka na i. Dovršeno. To se više ne može okrenuti u pobjedu ni na koji način.

o cemu smo ono pricali..o vezama? bivsim? kao osobnim porazima (a kao da neki drugi postoje)? dis to naucila?

Što gdje sam naučila? Da su nezdrave i nesretne veze porazi? A što su? Ili možemo sad o tome što je to nesretna veza? Ne da mi se. Odi na ŽuD malo pa vidi što ljudi trpe i reci da nisu poraženi do temelja. Ili u susjedstvo. Takve priče su na svakom koraku.

mislim, mozete svi vi svaki dan priznavat sebi sto poraza, ali nemojte mislit da tako sebi ne tepate.

Tepanje je i tješenje sebe da je svako zlo za neko dobro i da nisi napravio stotine grešaka i redao poraze.

[Eks]

Recimo, meni je jedna bliska osoba rekla da sam napravila grešku za greškom, od četrnaeste do danas. I što da ja kažem na to? To je osoba koja me treba najbolje poznavati. Da se usprotivim? Vjerojatno tako jest. Godinama pravdam sebe i nalazim razloge zašto sam napravila sve što sam napravila, ali možda sam kompletno u krivu, a netko sa strane objektivno prosuđuje onako kako jest. Možda je vrijeme da priznam onda te greške i poraze. A to je 13 godina. Čitav moj poluodrasli i odrasli život. Svaki moj izbor. Sve ikad. Jebiga.

[..a unda]

Čuj, nismo zen mudraci, svakoga nešto boli. I tko je u stanju odbaciti sva očekivanja? I kakav je to život uopće?
Mislim, teoretski, možeš sretno prositi na ulici po tome onda. Ne znam, previše filozofije, premalo konkretiziranja.

a zasto uopce treba bit taj..zen mudrac? onaj ko oce, moze tuda, ali da je to neki sad vrh..
di sam to rekao da moramo odbacit ocekivanja? stovise, mozda su nam letvice prenisko postavljene. govorim, naravno, o onom sto zelimo od sebe..sebi.
ali, kad govorimo o porazu kao neuspjehu..tj, neostvarivanju nasih zelja..tj da nije onako kako bismo mi htjeli, a recimo radi neuroticnog iskanja nekog priznanja kojim bi se osjecali prilagodjenima, itd, i to na nacin da se pokusavamo prilagodit tako da nadjemo neku nisu iz koje mozemo npr imat neku moc u nekoj igri na koju zelimo pristat da bi bili prilagodjeni, voljeni i tako ispunjeni ili sto vec, a kakav je to onda zivot?
evo, odgovorit cu odmah..isti kao i bilo koji drugi ili cak razlicit kao i bilo koji drugi, ako cemo vec sebe dozivljavat precijenjeno, sto je isto sasvim..kako se ono kaze..legitimno?

Istina. A možemo i ovako okrenuti. Dva čovjeka umiru od raka. Jedan provodi zadnje dane uz ljude koje voli, osvrće se na svoj život, odlazi kako? S mišlju kako je nepravedno da sve to što ima više nikad neće vidjeti, osjetiti, da mu život završava, a bio je ispunjen? Drugi odlazi svjestan da ništa nije imao, umire više manje sam, nikoga ne voli, nitko ga ne voli, nije postigao ništa, iznevjerio je sebe milijun puta... i nema više nijednu priliku da to ispravi. Život mu je bio zakurac.
Mnogi stari ljudi popizde upravo zbog ove druge solucije pa se žderu po stare dane jer znaju da im je život prošao u samim promašajima. Porazima.

ne volim teske primjere, narocito kad uvodom pokusavaju dat tezinu necemu sto i nije bas tako slozeno.
dakle, uopcimo malo, kako god okrenes, zivot nije fer, pa mi to ocekivali od njega ili ne, utjelovljavali ga kao da nije dio nas ili ne.
sve te rijeci koje si ti spomenula.. odlazak, ljubav, svjesnost, postignuce, iznevjerenost sebe..sobom ili ime vec, promasaj, zakurac..to je tvoj referentni sustav. nekom je zivot sastavljen od gresaka..sto forsiranih, sto vlastitim izborom, sto nuznoscu, sto zivotom, tj sto od tudjih gresaka (barem se dozivljavaju kao tudje greske zbog kojih se ispasta), dakle, nekom je islo ovako, nekom onako. nekom treba vise necega, nekom manje necega, sad..sve je u tome sto je neko sebi odredio da ce odredit. da opet ponovim? ..kako bit zadovoljan? izmisli neku potrebu i zadovolji je. kad se to napravi, onda u nekim refernetnim sustavima se kaze..vidis, nije zivio zakurac.
a ocemo ovako..ko se vise grize? onaj koji je pogrijesio ili onaj koji nije ni pokusao? ubilo..sori, u bilo kojem referentmnom sustavu. ili, kako je iono sokrat rekao koji zivot nije vrijedan zivljenja?

dakle, ako ti sebi oces odredit da ne budes nekad, prije ili poslije zadovoljna, bilo cime i bilo kakvim sumama sumarumima, onda neces bit zadovoljna. i to je ispunjeni cilj, i to je ok, i to je zivot. nemam ja nista protiv toga. ako neko oce to gledat kao poraze ili kroz poraze, ok, ne smatram da je to nesto tako bitno da bi se trebalo kod nekoga mijenjat.

Jebiga, postoje promašeni životi. Promašeni ljudi. A smrt to nekako svede na pravu mjeru.
I onda krenemo od sitnica. A možda je taj imao ispunjeniji život od onog tamo. blablablabla. Imao je kurac od ovce. I on to zna. Svi u sebi znamo što imamo, što nemamo, što su naši porazi, što su naše pobjede i sudjelujemo li uopće.

a cuj, postoje, ako kazemo da postoje, ali meni to zvuci malo rigidno. mogu onako, kolokvijalno trkeljajuci reci da se radi o nekom promasenom zivotu ili ljudima, ali kako ja to mogu rec? koji su kriteriji? di je ta zbirka kriterija? di ima za rid d fakin menjuel?
a kad vec govorimo o promasenosti i tu bi se dalo svasta rec. ko cilja, ko gadja, sta je meta, sta je faliveno, zasto je faliveno, di je luk, a di je strijela, a di je fudbal.

Naravno da jest. Ali eto, barem je kruna. Barem je točka na i. Dovršeno. To se više ne može okrenuti u pobjedu ni na koji način.

ne moze??? eee, moze, moze..i te kako moze.

Što gdje sam naučila? Da su nezdrave i nesretne veze porazi? A što su? Ili možemo sad o tome što je to nesretna veza? Ne da mi se. Odi na ŽuD malo pa vidi što ljudi trpe i reci da nisu poraženi do temelja. Ili u susjedstvo. Takve priče su na svakom koraku.

pa mogu bit svasta, ali bas ono..porazi? ne znam sta na zudu ljudi trpe, ali ako trpe to je sve, ali nije poraz.

Tepanje je i tješenje sebe da je svako zlo za neko dobro i da nisi napravio stotine grešaka i redao poraze.

vidi, svako zlo za neko dobro..nisam to rekao, ali ako sam rekao, onda nemojmo gledat samo kroz vlastiti centar, egocentar i epicentar. ima tu svasta..od onog..dok jednom ne smrkne.. pa do, ne znam, svasta neceg.
i ovako.. greska je greska, poraz je poraz, a karataga ese delendam, a sik tranit..
greska nije poraz. niti greska nuzno uzrokuje poraz. greska moze bit aritmeticka ili moralna, u smislu grijeha, pa dakle i oprosta, a sto se oprosta tice, ima tu dosta toga s nasim imenovanjem svega i svacega porazom i tim osjecajem, dozivljajem da smo, jel, porazeni.
ko kaze da poraz prestaje nasim priznavanjem poraza? il je to kao kod drustva porazenih, dodjes prvi put na sastanak i kazes..dobar dan, ja sa unda i ja sam porazen.
prelako mi je to. amo mi brze bolje priznat da smo porazeni, pa da idemo dalje. makar u novi poraz, pa ko ga jebe. ee, kako ti kupus..na, baki, na..bogati, lako bi se mi htjeli tako izvuc? e, pa ne idje to bas tako lako.
dakle, greska je neka kriva procjena ili lose postovana aksiomatika, dogovor. poraz je kad se natjeces, pa izgubis.
e, sad, ako cemo mi zivot i sto jos sve ne svest na natjecanje, opsade i osvajanja, nadmetanja, utrkivanja i tako doc do ispunjenja nekog kojeg smo sebi tko zna kako i zasto zacrtali, onda naravno da mozemo govorit o porazima.
ako necemo, onda nema veze. cemu frqa? jel tako, tako je..

[..a unda]

Recimo, meni je jedna bliska osoba rekla da sam napravila grešku za greškom, od četrnaeste do danas. I što da ja kažem na to? To je osoba koja me treba najbolje poznavati. Da se usprotivim? Vjerojatno tako jest. Godinama pravdam sebe i nalazim razloge zašto sam napravila sve što sam napravila, ali možda sam kompletno u krivu, a netko sa strane objektivno prosuđuje onako kako jest. Možda je vrijeme da priznam onda te greške i poraze. A to je 13 godina. Čitav moj poluodrasli i odrasli život. Svaki moj izbor. Sve ikad. Jebiga.

na to kazi ovako..i za to me zaboli kurac. ili..kus na me, najprije sebe zasoli.

vjerojatno je negdje izmedju religije i kvanta, a u kladionici. tj, preveliki su to rasponi medju kojima bi trebalo plivat i o kojima malo znamo (a ne bi nam puno pomoglo i da znamo, osim neke dojave), a zivot je tako kratak.
e, baj d vej..14 godina? sta si ti ti mogla tako pogrijesit sa 14 godina? nisi onda ni zinula, a vec bi greske radila..
umjesto priznavanja poraza, radje oprostimo sebi (niko drugi nece, a i necemo tu puno falit, jer to sto trebamo oprostit sebi su velikim dijelom pizdarije koje smo mi ko zna kako instalirali kao nas temeljni svemirski grijeh), nesto pokusajmo naucit, ako ne naucimo, jebiga, neko mora bit i takav..uostalom, niko nije savrsen.

[Eks]

Ti mene uvijek oraspoložiš.
Trebao si bit psihijatar ili tako nešto.

Sutra ću pomnije odgovorit.

[Emericzy]

krivi izbori su ponekad bolji nego pravi

Slažem se. Život u kojem nisi napravio četiri-pet krivih izbora drek vrijedi.

[Emericzy]

"neki ljudi rode se i odnese ih kućama sretna obitelj. grle ih i maze i ponekad prekore i kupe im onoliko stvari koliko mogu i čuvaju ih kad su bolesni, peru ih blagim sapunom i vode na more i čuvaju ih kad zajebu stvar. imaju prijatelje, završe škole posao u struci nešto što ih uzbuđuje ili veseli i nadu ljubav i onda ih možda snađu i djeca, dvoje, troje, zdrava, malo nestašna, vole se i slušaju muziku, potom manji financijski problemi, pokoja svađa, možda i nevjera, manje vjerojatno, ništa opasno po život, a i rodbina se ne petlja pretjerano, iz svega izađu bolji neki ljudi. ako bude rat ili katrastrofa, bijeda, to neke ljude zaobiđe. kasnije, u starosti, umru im roditelji od starosti, djeca snađu svoju djecu, a neke ljude zdravlje i dalje dobro služi, potom manji problemi s očima, možda gastritis, artritis, pa polako, ali vedro sa sličnim ljudima bijele kose i krhkih kostiju putuju brodom u zemlje sredozemlja ili autobusom po srednjoj europi, a kad su kući čuvaju unuke, pušu u vatru i krite bor. neki ljudi peku kolače do smrti." (Olja Savičević Ivančević)

Krasno.

To sam ja uvijek htio. Baš to. Ali, fulao sam pretpostavke u startu, pa sam bijesno morao trčati da pokušam stići taj vlak i nije mi išlo i nije i nije i nije i onda odjednom jest, ali krenulo baš silovito pa sam promašio u suprotnom smjeru, pa u pokušaju stabilizacije opet propao kroz pod u podrum...

Uglavnom, lovim se s takvim normalnim umjereno sretnim građanskim životom otkad znam za sebe, ali nikako. Kad ja krenem u cik, on ode u cak i stalno se tako ukrštamo. Umrijet ću kao nesretni predsjednik ili sretni klošar. Ili obrnuto.

Jedino nikad, baš nikad nikad, nije bilo dosadno.