Emericzy » wrote:
Znanje postaje nužno kad nema doživljaja. I kad se doživljaj želi osmisliti i definirati i proširiti.
Moderna, nemimetska umjetnost u mnogih promatrača ne proizvodi uobičajen doživljaj umjetnosti. To onda poznavanje okolnosti nastajanja djela i autorovih intencija može puno pomoći.
Isto tako, nije loše imati znanja i o umjetnosti koja djeluje i bez znanja. Naime, nemušti doživljaj može se obogatiti onim informiranim doživljajem.
Mnoga kvalitetna djela funkcioniraju na više od jedne razine, pa nekakvo poniranje u njih može doživljaj itekako obogatiti.
Na primjer, kao klinac sam čitao knjige o Dr. Dolittleu i bile su mi vrh vrhova, ekstaza. kao roditelj, čitao sam ih opet da ih preporučim djeci i vidio u njima dodatni sadržaj, dodatnu razinu, koja mi je kao djetetu bila potpuno nevidljiva, a koja mi je dala jako puno. Te sam knjige doživio na sasvim nov način., s potpuno novim i drukčijim užitkom. Pritom, onaj prvi, dječji doživljaj nije bio poništen. Dakle, znanje mi je doživljaj učinilo drastično bogatijim i drukčijim.
na koju ti, ustvari, modernu mislis?
primjer o dr dulitlu..ili o tebi, nisam siguran bas o kome se prica

, ne znaci mi nista. to je pokusaj ustrojavanja svijeta po svojem iskustvu. to sto je tebi nesto znacilo i kak ti je znacilo, uopce ne znaci da je to opce pravilo ili barem bitno neko pravilo, ako cemo gledat da je opcenitost precijenjena.
mislim, sve funkcionira na vise razina, a ne samo ono sto ti mislis da je kvalitetno, ako vec sebi skromno dajes sposobnost da odredjujes, procjenjujes, sudis sto je to kvalitetno ili uobicajeno, ako vec skromno mislis da si mjera necega, npr.
sto se tice neumjetosti, evo, ja npr mislim da je znanje put do pameti, ako cemo pamet ofrlje izjednaciti s inteligencijom ili osjetljivoscu. naime, nismo svi pametni, a narocito osjetljivi i jedino sto nam preostaje nekako da se snadjemo jest..znanje. znanje dodje nesto kao..trik?
kad imamo znanje, onda se mozemo prodat kao inteligentni i/ili osjetljivi.
kad nesto ne mozemo iskomunicirat, razumjet, a htjeli bi..ko zna zasto bi to htjeli, nije to sad ni bitno, onda to radimo znanjem ili jos bolje..znanjem o znanju. a to je takvo kompliciranje, cudo jedno. tako dolazimo i do toga da je znanje..cudo. tako dolazimo do toga da je znanje zamjena za cudo. tako dolazimo do toga da se prestajemo cudit, jer znamo. tako dolazimo do toga da je umjetnost znanje o umjetnosti. a tako dolazimo..nigdje, a time smo vrlo zadovoljni, narocito ako to mozemo nekako unovcit.
jedini problem je tu..znanje..ili vjestina, zanat, kako bi se to vec nazvalo u umjetnosti. mislim, nije samo po sebi problem osim kao tocka koju nadinterpretatori uzimaju kao jedino poznatu ili referentnu, onu za koju se mogu zacamprat. to su mala vrata na koja ulaze da bi pokusali nesto osvojit ili se prikazat dijelom toga sto osvajaju, da pokusaju razumjet ili prikazat da su razumjeli ono sto je vec razumjeto i tako da daju novu vrijednost sebi koja ne sluzi ama bas nicemu i nikome osim njima.
mislim, treba se opustit i naucit slusat prije svega sebe. evo, pjescana, recimo, ona je imala duboku..ok, mozda nije duboka, ali ta neka spoznaja, dozivljaj, ona je to imala. svjesna ili nesvjesna, nema veze, ako je i nesvjesna, proces je tu, kuha se nesto, dakle, pjescana je isla vidjet tog keruma rasida, a sto je ustvari vidjela, sto ce ona pamtit? vidjela je grupni kadar, jel, kako ona kaze..pimpeka. ono, krupni kadar, jel, nije ga pjescana mogla izbjec i da je htjela. ono, falus ante portas.
eto sta ti je umjetnost. nikad ne znas gdje ce te zatec.
