Dobro je, ne tjeram druge niti šta spominjem, u sebi žalujem što me ne vole, a ni ja njih ne volim
Sad mi je to smiješno jer imam novu priču za psihokauč pa ako ima tko koju pametnu neka udjeli, meni ce biti lakse cim ovo napisem
Znaci imam sestru. To je ista ona koja je htjela psa kojeg bi stigla posjecivati samo vikendima
Ostala je bez posla i sad je vecinu vremena doma. Meni to ne bi bio nikakav problem jer smo si uvijek bile u ok odnosima, ali ona sada stalno dobiva lude ideje (u rangu ove sa psom) i trošila bi novce koje realno nema/nemamo.
Onda se oko toga danima prepucava s roditeljima, pa oni popuste i kažu da može, a onda kad dođe da treba platiti/pomoći oko izdvedbe tih ludih ideja, roditelji puknu. Da, naprave/plate sve što si je smislila, ali danima se prije toga svađaju s njom. Glasno.
Ja se trudim držati izvan svega (po meni i jedna i druga strana krivo postupa), ali ne mogu se više nositi sa bukom, dernjavom, svađanjem, roditeljskim "željama" da umru ovog časa da ne moraju to više trpiti,... Osjećam se psihički iscrpljeno.
Kako se nositi s tim? Kako se distancirati ne "upijati" tu negativu?
Odseliti se ne mogu jer sam vječni student

, nešto sam sitno već radila, ali to mi nije dovoljno za samostalan život čk i da opet radim taj posao. Jedino što mogu je završiti faks, a za to će mi trebati minimalno par godina. Jedino pozitivno u cijeloj situaciji je što dobivam mrvice motivacije za učenje kad čujem te prepirke.
P.S. Rekla sam da mi smeta to sve i sve sam probala na fino objasniti bez da se uplićem u njihove pričice, ali nije pomoglo.