kuki » wrote:
I ja sam na kopnu. A bila sam i dok sam živjela na moru.
Je li ti lakše?

je, ali samo zato sto sam konacno jucer bila na kupanju.
ajme, divote. kupanac u cistom moru, s pjescanim dnom, a onda se, nedugo nakon sto sam se odlucila skrasiti na rucniku, naglo spustila bura (naglije nisam vidjela), more se zatamnilo, oblaci se valjaju i vjesaju o hrbat velebita, neka djeca pustaju zmaja, meni divno, vijori mi se sareni rucnik k'o da i ja imam zmaja, bijela haljinica bjezi s mene (u medjuvremenu sam skinula gace) k'o da sam merlin monro (samo sto ne licim na merlin monro), smijem se i odlucujem ostati jos malo, dok ostatak plaze panicno pakira stvari i bjezi, skupa s onim seljacinama s pripizdinskim naglaskom, usiljenim smijehom i troje seljacke djece koji su se bili smjestili tocno pet centimetara od nas iako unaokolo ima puno mjesta i ciji nas je suncobran pogodio (srecom, ne onim siljatim dijelom) i cija je kutija od novokupljenog luftica pogodila onog mog u koljeno i ciji je balavac onog mog nehotice izmlatio rucnikom dok ga je istresao.

jbt, stvarno ne razumijem kako netko moze staviti svoj rucnik svega pet centimetara od tvog, a mjesta ima za razmak od par metara.

zena se, za razliku od svog maljavog krkana, na kraju nekoliko puta ljubazno ispricala, ali tek nakon sto sam kroz smijeh (jbg, vec mi je postalo smijesno, a i ne mos' na plazi dugo bit' ljut) rekla da cemo zbog njih zavrsiti u bolnici.
no svejedno mi je bilo jako lijepo, steta sto nismo mogli ostati dolje. na krku guzva prema kopnu pa opet nismo stigli na klopu u bajtu. nikad ne stignemo u bajtu.

ja sam strpljivo cekala s nogom izbacenom kroz prozor auta i mijenjala stanice na radiju svakih par sekun..., ovaj, minuta, sto je njega izludjivalo, a mene spasavalo. im'o je na testu onog nekog novog usminkanog nacickanog citroena kojem su komande suvozacu nadohvat ruke, sto mi je super jer mi je sjedalo i dalje zabaceno prema natrag, a ja ne moram istezati ruku da promijenim stanicu. onda smo otisli na staru cestu, tamo mir bozji, na radiju zacudo neka veoma ugodna stvar od philipa glassa (jeb'o ga onaj njegov one two three four five six seven...), u skladu s pustom cesticom kroz mracnu sumu, i svako malo se, tamo oko fuzina, stvori neka majusna zivotinjica sa slatkim svjetlecim ocima. onda smo se vratili na autoput pa smo od karlovca jurili brzinom djecjeg bicikla. ispred nas neki kamionet na kojem ogromnim slovima pise
TOYOTA, toliko dugo smo milili iza njega da mislim da cu vrisnuti kad sljedeci put ugledam toyotu. na kraju smo se opet vratili na staru cestu i bez ikakve guzve uletjeli u zagreb grad. tusiranjeeee, kreveeeet!
