Ja sam glazbeni švercer. Uljez, tako nešto

.
Glazbu pratim jako, jako površno - ne izučavam ničiji lik i djelo (osim Mišin, ali to nije glazba, to je svjetonazor

), nego onako, znam nekoga tko voli XY-a pa si poslušam XY-a. Još veći užas: ne posvećujem se nešto naročito ni izučavanju tekstova - ono što mi "uđe" pri površnom slušanju, uđe, ono što propustim, propustim.
Prema tome, osim možda Cohena (iako čak ni njega nisam temeljito izučavao), nema nekog imena koje mi je obilježilo život. Ali, čak i takvome neukome, Waits i Cave su bili temeljiti, onako WTF?, udarac u želudac. Ne mislim pritom na sve što su ikad izgovorili/ispjevali u mikrofon - dapače, obojica imaju neslušljivih stvari - ali, imaju i stvari od kojih se čovjek ježi.
Jedna od nadrealnih scena u mom životu je čudna kombinacija Waitsa u slušalicama i - krvnički teškog biciklističkog uspona u čudno doba dana. Onako, mozak koji iskače iz glave od napora - i "All the world is green"... Znam, suludo
Ajme, sad opet moram vrijeđat' Tupelo 6 mjeseci za vratit' se u normalu nakon ovakvog panegirika "njenima".
