Bit će da ima nešto u tom promišljanju roditeljstva
Moje dite je (zasad) mirnije, razumnije i općenito normalnije od matere mu.
Jesam li ja divan roditelj ili je jednostavno takav karakter, hm, ne znam...
Opsjednut je kompjuterima i ps-om. Proučava informatičke knjige, ide na natjecanja, sve mora skužit kak se radi, slaže prezentacije, radi crtiće.
Zato ga puštam malo više. Da samo igra igrice, ne bih.
Otvoren je, sve pita (previše pita
), prepričava probleme iz škole (trač-baba), ne krivi (još) profesore kad dobije lošu ocjenu, skrušeno prizna da nije učio.Roditelji(ce) u mom susjedstvu su redom zaključile da je škola koma (čitaj:prestroga), da djecu maltretiraju, da preuveličavaju njihova divljanja na satu (ta, djeca su zaigrana, zaboga, zašto se trećaš ne bi popeo na stol usred sata?!), zašto ne bi njen Rafael rekao Ivani da je kurva kad mu je ova bacila olovku na pod i sl.
Pa si mislim, čime sam ja zaslužila tak krasno dijete, nikad me nisu zvali u školu na razgovor, nikad nije došao doma u nekoj drami
S druge strane, nikad mu nisam uspjela uvalit povrće u usta. Osim pohane tikvice i kuhane mrkve.
Natjerat ga u krevet je prava umjetnost, oduvijek.
Sposoban je raspravljat o svemu i pilit o nečemu do beskraja, ako ja negdje putem ne puknem i počnem urlat
Visi na meni čitavo vrijeme dok su mu ruke slobodne od miša.
Traži svašta, ali ne očekuje da će to stvarno i dobit, više ono app.
Ima 12 godina.
