Najbolje na Trkeljanju

[Stitch]

Tema je Međugorje - vjerski turizam ili kršćanska neposlušnost?

Nije u tome stvar. Nije pitanje kome ide lova (ona, u krajnjem slučaju, ide jednima i drugima) nego kada.

Tkogod štogod mislio o Vatikanu, nikad ga nisu vodile budale. A glede svih tih ukazanja, uvijek je bilo isto mudro pravilo: Ne priznavat dok god postoji šansa da se bilo tko od vidjelica "predomisli" i kaže "samo sam se zajebavao/la" (i u produžetku "a vi, budale, to priznali i sada to slavite, hahaha").

E, sad, kod Lourdesa i Fatime je bila ta sretna/"sretna" okolnost da su sve (ili skoro sve) vidjelice spomrle u samo par desetljeća nakon događaja, tako da se na to priznanje čekalo relativno kratko. Samo 15-tak godina u slučaju Fatime, ipak nešto duže u slučaju Lourdesa, jer je tamo još i francuska država kočila, ali isto brže nego što će to biti s Međugorjem. (Samo je jedna od vidjelica iz Fatime poživjela dulje od priznanja, ali je ona bila zaređena, dakle nju je Crkva imala pod kontrolom.)

Kod Međugorja je glede toga situacija bitno složenija jer vidjelica ima cijela četa. Dakle, em' bitno veća opasnost od predomišljavanja, em' se, još i uz pogodnosti medicine 21. stoljeća, ne očekuje njihovo ukupno umiranje (pa tako ni vatikansko priznanje) još bar 50 godina.

U stvari, kod nekih starijih, srednjevjekovnih sličnih događaja, na priznanje se čekalo i dok svi potomci nisu pomrli (u slučaju Fatime i Lordesa ih nije bilo), jer bi nešto tipa "rekla mi mama u povjerenju da se zajebavala" bilo jednako pogubno. Dakle, priznanje će skoro neminovno doći, samo će ga malo tko od nas doživjet.

I to je razlog zašto lokalni franjevci pritišću, a Vatikan ne da: Vatikan je višetisućljetna institucija, ima i bez Međugorja prihoda kolko hoće, briga njega hoće li mu lova počet kapat sada ili za 100 godina, glavno da počne i kad počne da ne stane (tj. da se nitko ne predomisli). Dok franjevci, hebiga, ko i svi mi, imaju život jedan i to kratak.... Briga njih ako se tko za 20 godina predomisli, glavno da se u tih 20 godina pobere što više.

Jako mi se sviđa post.

[Stitch]

Tema: Masakr u Splitu

Friško sam pogledala Labirint. I doznala nekoliko novih elemenata - priznajem, nisam pretjerano pratila slučaj, a ni javnost i mediji, zanimljivo, nisu bili previše zainteresirani. Razumijem da je puno zanimljivije što neki ministar ili dužnosnik ima dovoljno nekretnina da može prijaviti ne parcelu, nego prostorno-građevinski plan, ali i to govori o nama kao glupoj naciji. Da glupoj. Naciji koja nikako da shvati što je bitno i konkretno kao problem, a što ostaje na razini bla-bla truć-truć i pogodno je za kafanske razgovore. Nakon kojih svatko lijepo ode doma, naždere se popije pivo i odspava pred TV-om.

Užasavaju me naši centri za socijalni rad i nonšalantne izjave kako zlostavljanje u ovisničkoj obitelji nije bilo ništa drukčije od drugih sličnih slučajeva. Pa jebote! Ako imaš dovoljno "sličnih slučajeva", napravi nešto, a nemoj samo premetati fascikl s lijeve strane stola na desnu. I defektologova izjava kako Zavadlav nije znao kome se treba obratiti. Krasno! Je li se itko potrudio pružiti mu tu informaciju - ne samo njemu, nego i svima. Znamo li uopće kome se uspješno možemo obratiti primijetimo li da u našem susjedstvu "nešto ne štima". Znamo i odgovor je jednostavan - nikome.

Filip je zajeban za cijeli život, obranio ga advokat ili ne. A sve zato što su, da citiram, "institucije radile svoj posao". Plus što su još trojica platila glavom. Mali je neuračunljiv, ali to nije niti može biti obrana za ono što je počinio.

No neuračunljiva nam je i država, a ni to nije niti može biti obrana za ono što se u ovdje događa 30 godina nakon uspostave suverene hrvatske države. Suverene, mošmislit! Da bi bio suveren, moraš biti i pametan. A kod nas bi pametno radila jedino giljotina.

Nemam tomu što dodati.

[Stitch]

S teme Zašto forumi umiru?

Forumi imaju mnoge prednosti u odnosu na društvene mreže. Slobodna volja, privatnost, komunikacija bez kontrole... Na forumu sudjeluješ u temama koje te zanimaju, nitko ti ne nameće nešto "na temelju tvojih kolačića, moglo bi te zanimati i ovo...". Možeš na jednom forumu imati jedan profil, na drugom drugi. Možeš iznositi obiteljske tajne ili pisati o bolestima za koje nitko ne zna, i nitko od tvojih poznanika ne mora za to saznati. Bilo koja skupina ljudi zajedničkih interesa može lako pokrenuti vlastiti forum, zaključati ga od očiju javnosti i voditi privatnu komunikaciju. Komunikacija na forumu može biti duga, temeljita, ljudi u postove mogu uložiti sate pisanja bez ikakvih skrivenih motiva, sa jednostavnom ljudskom željom da svoje znanje, iskustvo ili mišljenje podijele sa nekim.

I meni je totalna misterija kako to više nikome nije drago, kako svi žele klikati lajk na društvenim mrežama umjesto da nešto napišu, kako toleriraju da je bar 10% svega što vide zapravo komercijalna reklama. Kako toleriraju to što nemaju nikakvu kontrolu nad time kako se njihove informacije dijele i koriste, itd.

Mislim da su forumi, kao i mnoge druge stvari koje izumiru, suviše anarhični za društvo koje teži redu, kontroli i hijerarhiji. Vlasti i ekonomija ne žele anarhiju, možda se neće otvoreno boriti protiv open-source i sličnih rješenja ali će podsvjesno ili nesvjesno poduzimati aktivnosti koje će ih narušavati. Prosječni ljudi (novije generacije) se odgajaju na način da slijede trendove, da manje sudjeluju a više prate i podržavaju, da imaju sve manje koncentracije za temeljite sadržaje a sve više potrebe za brzim promjenama sadržaja. Forumi ne mogu zadovoljiti takve trendove.

Mile pametno piše.

[Stitch]

Osvrt s teme Cijepljenje - da ili ne?

Osjećam potrebu da napišem riječ, dvije na ovu temu pa da bar saznamo s čim imamo posla i ne podlegnemo panici uslijed loše informiranosti.
U najkraćim mogućim crtama:
- većina skeptika navodi brzinu razvoja cjepiva (11 mjeseci umjesto 'uobičajenih' 10 godina), ali prava je istina da je mRNA tehnologija poznata već 30 godina. Razvijana inače za lijekove, dušu je dala za cjepivo zbog jednostavnosti dvokratne aplikacije.
Radi se, znači, objektivno o najbržoj i najjeftinijoj tehnologiji razvoja cjepiva, plus oooogromnim financijskim podrškama nezapamćenima do sada.

Kako funkcioniraju mRNA cjepiva?
U stanicu se unosi mRNA sa 'informacijom' o sintezi zadanog proteina. Kod ovih cjepiva to je spike-protein kojim se koronavirus inače veže na stanicu. Takav - sintetiziran - S-protein pokreće imunološki odgovor bez inficiranja i citopatogenog učinka 'pravog' virusa. Da, toliko je jednostavno; istovremeno se unešena mRNA razgradi najkasnije unutar nekoliko dana.

Za razliku od Moderninog i Pfizerovog cjepiva, ostala (AstraZeneca-Oxford, Sputnik V i J&J) baziraju se na tehnologiji adenovirusnog vektora koja je također itekako dobro poznata u medicinskim krugovima. Gen koji kodira S-protein koronavirusa ubacuje se u modificirani adenovirus(koji se ne može replicirati u stanici). Nakon transkripcije i translacije u RNA (ponoviti gradivo iz biologije srednje škole) proizvede se S-protein i dalje je sve isto kao kod goreopisanih mRNA cjepiva.

- nadalje, dobar dio populacije zagovaratelja necijepljenja ističe i nuspojave.
Teška srca priznajem da je AstraZeneca totalno amaterski pristupila kliničkim ispitivanjima, do mjere da je rezultate vrlo teško jednoznačno i nedvojbeno interpretirati.
Prvo, u ispitivanja je uključen daleko manji broj ljudi nego u ona za mRNA cjepiva, određene dobne skupine nisu naročito zastupljene i obuhvaćene te ono najgore - nisu svi ispitanici primili drugu dozu cjepiva u jednakom razmaku. No, da se razumijemo, to ništa ne govori o kvaliteti cjepiva, već samo o (na osnovu takvih fališnih podataka) izračunatoj učinkovitosti.

Najopasnije nuspojave - poput anafilaktičkih reakcija - zabilježene su u otprilike 1:90 000 zbog čega se i preporuča opservacija po primitku cjepiva pa od toga još nitko nije umro
Za kraj, daleko više nuspojava imaju lijekovi koje svakodnevno trošimo počevši od najobičnijeg aspirina pa nas to svejedno ne sprječava da ih koristimo.

E da, samo još da dopišem na koji se način provodilo ispitivanje cjepiva. Riječ je o dvostruko slijepoj randomiziranoj studiji.
Ispitanici raznih dobnih/spolnih/etničkih/zdravstvenih karakteristika primili su 2 doze cjepiva (pravog i placebo). Nakon druge doze gledalo se koliko će ih oboljeti od covida. Tko god je razvio simptome, poslan je na PCR testiranje iako se u tom trenu nije znalo da li je oboljeli cijepljen ili 'cijepljen' (placebom).
Analizom prikupljenih podataka došlo se do zaključka da je od ukupno oboljelih, njih mali broj koji su primili cjepivo, a ostatak je bio iz kontrolne (placebo) skupine, što je dovelo do približno ujednačeno izračunate 94 i 95%- tne učinkovitosti Moderninog odnosno Pfizerovog cjepiva.
Astra je tu, kako sam već navela, totalno zakazala pa otud 70%-tna učinkovitost.
Sa ruskim studijama nisam upoznata, ali mogu reći da Sputnik V svoju veću učinkovitost duguje različitim adenovirusnim vektorima u prvoj i drugoj dozi.

Dobar je, zaslužuje da ga istaknem, zajedno s dopunom.

[Stitch]

Tema je Mit o Bijeloj kući i bračkom kamenu.

U svakoj kulturi postoji potreba da se veličina osjeti bliskom, da se nekako uzemlji nepoznato, da moć i simboli dalekih svjetova dobiju odraz u vlastitom kamenjaru. Tako je i mit o bračkom kamenu utemeljen manje na geologiji, a više na psihološkoj potrebi jednog malog naroda – i možda cijele bivše države – da pronađe pukotinu u zidu Bijele kuće u koju bi mogao umetnuti vlastiti kamen.

U doba Jugoslavije taj mit je bio idealan – i komunistički i nacionalni, i simbol moći i vlastitog doprinosa toj moći. Bila je to priča koja je spajala lokalni ponos i globalnu prisutnost, izmišljotina koja nije htjela ništa uništiti, nego nadodati. Pa ni kad je srušena, nije nestala: i dalje se prepričava, kao da istina nije uspjela zaustaviti priču.

To je, zapravo, jedan od načina kako mitovi funkcioniraju. Nisu im nužni dokazi, jer ne govore o činjenicama, već o težnjama. U tom smislu, narod ne laže kad vjeruje – samo pokušava prenijeti ono što želi da je istina. No možda najzanimljivije u cijeloj priči nije kamen ni kuća, nego potreba da se naša prisutnost zabilježi u tuđoj povijesti. Kao da ono što gradimo ovdje nije dovoljno vrijedno ako nije dotaklo svijet. I tako sanjamo da je američka moć barem malo stajala na našim temeljima.

To je prvi, a slijedi drugi post, neznatno skraćen.

(...) Turizam nije industrija putovanja. To je industrija iluzija. Ljudi ne dolaze samo gledati more, kamen i sunce – oni dolaze u potragu za pričom. Za osjećajem da su dotaknuli nešto posebno, autentično, možda čak i mitsko. A što je bolje za to od priče da je baš ovdje isklesan kamen na kojem stoji najmoćnija država svijeta? Zato je mit o bračkom kamenu i Bijeloj kući bio savršen turistički proizvod. Ništa ne košta, a izaziva divljenje. Nudi osjećaj povezanosti s nečim većim od nas. I nije jedini. U Dalmaciji se prodaje vino koje se „pilo u Rimskom carstvu“, po otocima se obilaze masline „iz doba Isusa“, a u Istri gotovo svako selo ima „najstariji zapis na slavenskom jeziku“, „rimsku cestu“, „najdublju špilju“ ili „najbolje tartufe na svijetu“. Neki to zovu storytelling, ali zapravo se radi o drevnoj praksi pripovijedanja bajki s ciljem da se zadovolji apetit za smislom.

U socijalističkoj Jugoslaviji, to se činilo s nadom u priznanje. Danas se to radi zbog zarade. No rezultat je isti: lokalni mit se utiskuje u globalnu svijest. I kad se pokaže da nije istina, nema veze – jer turisti već odlaze s magnetima, slikama i dojmovima koje im nitko više ne može oduzeti. Ali problem nastaje kad vlastita povijest postane ovisna o tuđem priznanju. Kad lokalni identitet ne zna biti dostojanstven bez potvrde sa Zapada. Jer tako od zemlje kulture postajemo zemlja kulisa. I ako svake godine izmislimo neku novu „najstariju“ stvar, „najčišće more“, „najtoplije sunce“, riskiramo da izgubimo ono što zaista imamo – a to je zbiljska ljepota, tragovi prošlosti i sposobnost da budemo autentični i bez lažnog sjaja.

Turizam u Hrvatskoj, kakav se danas razvija, nije samo gospodarska grana – on je postao sredstvo oblikovanja, pa i manipulacije vlastitim identitetom. U pokušaju da se svidimo drugima, često prestajemo biti svoji. Prodajemo vino, ali ne kao piće s karakterom terena, vremena i ljudi, već kao „domaće crno koje je pio car Dioklecijan“. Prodajemo kamen, ali ne kao tihi svjedok života i smrti, već kao „onaj isti od kojeg je sagrađena Bijela kuća“. Prodajemo povijest, ali ne kao dramu jednog naroda koji je preživio imperije, već kao šarenu brošuru u kojoj je sve „autentično“, a ništa stvarno.

Takva turistička naracija često se temelji na lažima, poluistinama ili banalizacijama. Umjesto da gostima pokažemo našu složenost, nudimo im karikaturu. A problem nastaje kad u tu karikaturu i sami počnemo vjerovati. To nije samo pitanje ukusa, već opstanka identiteta. Jer kad se kultura sustavno svodi na turistički proizvod, sve što ne donosi profit postaje suvišno. Tako se gasi ozbiljna književnost, nestaje ruralna arhitektura, gubi smisao lokalni dijalekt, a stari običaji se pretvaraju u animaciju za iznajmljivače u narodnim nošnjama. I sve to pod egidom „očuvanja baštine“. Ali prava baština nije nešto što nosiš kao kostim, već nešto što ti određuje način gledanja na svijet. Nešto što ne možeš prevesti, upakirati, iznajmiti ni naplatiti po noćenju.

Pitanje je: imamo li mi još uvijek svoj unutarnji svijet, ili smo ga već iznajmili na Booking.com-u?

Razmišljao sam o tome da temu prebacim na Turizam, diskurz joj je sada podijeljen, ali kako se i dalje bavi simbolima, gradnjom mitskoga svijeta i društvenom analizom, neka zasad ostane tu gdje jest.