I ti možeš naći nešto pozitivno što će te držati!

[Eks]

U pravu si. Proletjele su i meni ove godine sve i mislim se, da, eto, nikad ne znaš kad je kasno i sad mi ima smisla ona uzrečica da se smrti ne bojiš ako uistinu živiš.
I pomislim kako je bilo vremena kad mi je život bio čisto odrađivanje i najradije bih prespavala sve što je nalik smrti, a onda te uhvate neke faze ovako da želiš sve, da želiš toliko toga, a pitaš se, bože, šta ako je kasno...
Onda se grizem što sam egocentrična u tuđoj tragediji.

Ali zaboravljamo. Sve zaboravljamo. Odluke koje donesemo kad smo suočeni s tuđom smrću nekako izblijede kasnije, znam po sebi, kad mi je dida umirao prije pet godina. Strese te na neko vrijeme, a onda izblijedi. Ali ne želim da ove odluke izblijede, ne želim tridesete provesti kao dvadesete. I znam, glupo je, ali imam žarku želju da mogu povjerovati da postoji neki viši smisao i da se mogu pouzdati u nekoga, nešto, da mi da garanciju da ću imati te godine. Jer besmisao boli tek kad se dogodi u praksi.

[Eks]

A prijateljica, ja sam davno imala takvu, ne takvu, ali lošu i kad se sjećam trenutaka, sjećam ih se poslije nje, s nekim drugim ljudima. Neke stvari su nepopravljive. A one koje jesu, njih treba popravljati. Jer loši ljudi u našem životu nas i razbolijevaju. Oni drugi hrane.

[Zekoslawa]

Zar je Lastan morao otići da vama dođe iz dupeta u glavu?

Teško je živjeti tako da svaki dan razmišljaš tko zna šta će sutra biti. O tome jedno mlado čeljade ne bi trebalo razmišljati. Ja sam se nagledala boleštine i blizine smrti i svojedobno zbog toga upala u depresiju jer me spopao osjećaj prolaznosti i besmisla. Pa svejedno sada ne razmišljam o tome. Da itko smrt očekuje, onda ovo ne bi bila tolika tragedija kolika jest. Naravno da te natjera da se zamisliš i to je dobro, ali da ćeš zbog toga o tome svakodnevno razmišljati, teško. To je jednostavno ljudski i normalno. Ali ako je ovo vas/mene/bilo koga malo odalamilo i natjeralo da se mrdne, podržavam.

[Nenia Salonitana]

U pravu si. Proletjele su i meni ove godine sve i mislim se, da, eto, nikad ne znaš kad je kasno i sad mi ima smisla ona uzrečica da se smrti ne bojiš ako uistinu živiš.
I pomislim kako je bilo vremena kad mi je život bio čisto odrađivanje i najradije bih prespavala sve što je nalik smrti, a onda te uhvate neke faze ovako da želiš sve, da želiš toliko toga, a pitaš se, bože, šta ako je kasno...
Onda se grizem što sam egocentrična u tuđoj tragediji.

Ali zaboravljamo. Sve zaboravljamo. Odluke koje donesemo kad smo suočeni s tuđom smrću nekako izblijede kasnije, znam po sebi, kad mi je dida umirao prije pet godina. Strese te na neko vrijeme, a onda izblijedi. Ali ne želim da ove odluke izblijede, ne želim tridesete provesti kao dvadesete. I znam, glupo je, ali imam žarku želju da mogu povjerovati da postoji neki viši smisao i da se mogu pouzdati u nekoga, nešto, da mi da garanciju da ću imati te godine. Jer besmisao boli tek kad se dogodi u praksi.

i sama sam to pomislila i grizla se, lastan umro, a ja pišem traktate o sebi i svom životu.
mislim da je to upravo ono što bi on htio, da naučimo nešto iz te ogromne tragedije.

imamo ovdje jedni druge da si međusobno izvučemo ove postove ako se za par mjeseci vratimo na stare, utabane puteve.

[Nenia Salonitana]

A prijateljica, ja sam davno imala takvu, ne takvu, ali lošu i kad se sjećam trenutaka, sjećam ih se poslije nje, s nekim drugim ljudima. Neke stvari su nepopravljive. A one koje jesu, njih treba popravljati. Jer loši ljudi u našem životu nas i razbolijevaju. Oni drugi hrane.

jebe mi se hoće li me netko ustalkati, znam da karlito je , ono nije došla na sprovod kad mi je umro netko iz bliže familije.

ona ima sebi blisku osobu u staračkom domu, tu osobu posjeti par puta godišnje jer joj je depresivno i grozno to gledati, odmah pomisli kako ćemo i mi jednoga dana biti stari i bolesni. a na kavama prodaje mudrosti i tepa si kako te djeca nauče zrelosti, i kako samo kad postaneš Majka možeš doći na tu razinu.

[Nenia Salonitana]

Zar je Lastan morao otići da vama dođe iz dupeta u glavu?

Teško je živjeti tako da svaki dan razmišljaš tko zna šta će sutra biti. O tome jedno mlado čeljade ne bi trebalo razmišljati. Ja sam se nagledala boleštine i blizine smrti i svojedobno zbog toga upala u depresiju jer me spopao osjećaj prolaznosti i besmisla. Pa svejedno sada ne razmišljam o tome. Da itko smrt očekuje, onda ovo ne bi bila tolika tragedija kolika jest. Naravno da te natjera da se zamisliš i to je dobro, ali da ćeš zbog toga o tome svakodnevno razmišljati, teško. To je jednostavno ljudski i normalno. Ali ako je ovo vas/mene/bilo koga malo odalamilo i natjeralo da se mrdne, podržavam.

na i tebi

[Eks]

Zar je Lastan morao otići da vama dođe iz dupeta u glavu?

Teško je živjeti tako da svaki dan razmišljaš tko zna šta će sutra biti. O tome jedno mlado čeljade ne bi trebalo razmišljati. Ja sam se nagledala boleštine i blizine smrti i svojedobno zbog toga upala u depresiju jer me spopao osjećaj prolaznosti i besmisla. Pa svejedno sada ne razmišljam o tome. Da itko smrt očekuje, onda ovo ne bi bila tolika tragedija kolika jest. Naravno da te natjera da se zamisliš i to je dobro, ali da ćeš zbog toga o tome svakodnevno razmišljati, teško. To je jednostavno ljudski i normalno. Ali ako je ovo vas/mene/bilo koga malo odalamilo i natjeralo da se mrdne, podržavam.

Ja sam kad sam to čula osjetila potrebu da vas sve ovdje zagrlim jer mi se učinilo tako besmisleno sve, i prepiranje i kukanje i životarenje. Ali voljela bih, najviše, da nije moralo doći do toga na tako užasan način.
Žao mi je i što Lastanu nisam rekla koliko ga cijenim.

Uvijek sam bila istodobno zaštićena od smrti jer su svi moji dosta dugovječni što se tiče baka i djedova i istodobno prestrašena, tako da je svaka smrt nekakvo šokantno buđenje i prihvaćanje stvarnosti.

i sama sam to pomislila i grizla se, lastan umro, a ja pišem traktate o sebi i svom životu.
mislim da je to upravo ono što bi on htio, da naučimo nešto iz te ogromne tragedije.

imamo ovdje jedni druge da si međusobno izvučemo ove postove ako se za par mjeseci vratimo na stare, utabane puteve.

Da, istina.

jebe mi se hoće li me netko ustalkati, znam da karlito je , ono nije došla na sprovod kad mi je umro netko iz bliže familije.

ona ima sebi blisku osobu u staračkom domu, tu osobu posjeti par puta godišnje jer joj je depresivno i grozno to gledati, odmah pomisli kako ćemo i mi jednoga dana biti stari i bolesni. a na kavama prodaje mudrosti i tepa si kako te djeca nauče zrelosti, i kako samo kad postaneš Majka možeš doći na tu razinu.

Ajme, užas. Kao da drugima nije grozno gledati pa im je stalo.

[Nenia Salonitana]

eks, jel to znači ako netko bude u prilici da navrati u tvoj kraj da te smije pozvati na kavu?

[judolino]

Aj crknite više, špička vam materina, biće koja kila kruha više za dojebane...

[Eks]

eks, jel to znači ako netko bude u prilici da navrati u tvoj kraj da te smije pozvati na kavu?

Da.

[miky0]

Da.

Konacno

[Eks]

Konacno

A šta, mislila je na tebe? Lukavica.
Ma sve vas volim, šta ću s vama.

[nodens]

Da, i mene je podsjetilo da treba živjeti i ostvariti bar dio planova jer sve može u trenu biti gotovo. I voljeti, treba voljeti jer na kraju se sve svede na ljude koje smo imali u životu.

Čudna tvrdnja... na 'kraju' se sve svede na ništavilo, neovisno o tome kako si živio i koga si imao u životu.

Da ja znam da imam još samo mjesec dana života, ne bih napravio baš ništa. Čak ne bih konačno otišao ni u bordel... ma, ni na peep show

Jer ono, pa samo pomisliš da te za mjesec dana nema. Ergo, za mjesec dana će biti posve svejedno što god se dogodilo u tih mjesec dana... zar ne?


Ok, priznajem da nisam baš u duhu topika... no zato mogu nabacit još koji smiley



Moram ipak još ovo:

vjerojatno si čula za ovo, vijest stara nekoliko godina:
http://www.ariseindiaforum.org/nurse-re ... -deathbed/.

... ne razumijem ovu logiku... kakve veze ima za čim ljudi žale na samrti? Pa za čim god da žale, i to će proći za par dana, zar ne? Što onda ima veze 'za čim žale', LOL. Žaljenje na kraju života je onak skroz naskroz irelevantna stvar; ne vidim što se može 'zaključiti' iz te činjenice žaljenja za nečim.

Ja bih rekao da ljudi na samrti žale za činjenicom da će uskoro biti mrtvi. Ovih top 5 razloga se može svesti na to, manjeviše. A onaj kome je dosta života i tko NE želi još živjeti, taj vjerojatno ne žali ni za čime.

[Nenia Salonitana]

život jest jedan veliki put prema nigdje, ali do nigdje možeš doći na kvalitetan i manje kvalitetan način, a neki pred kraj ipak osjete da su pogriješili i da su do nigdje mogli doputovati na bolji način(taj "bolji" način je dijelom subjektivan, probajmo to zanemariti)
zabavi se barem putujući i pogledaj što se nudi na putovanju kad već dangubiš jer si odlučio da ćeš doputovati duljim putem, a ne nekom od prečica, da se slikovito izrazim: .

[Nenia Salonitana]

A šta, mislila je na tebe? Lukavica.
Ma sve vas volim, šta ću s vama.

mislila je na sebe ali joj je lakše bilo pitati ako postavi pitanje kao neodređeno.

[Eks]

Miki mi se ubacio pa sam posumnjala. Skužila sam na prvu, inače.

Nekad se mislim, sva ova sranja što prolazimo, jel to stvarno urbani mit da se od toga razboliš ili je to tek puka nesreća... Jer ako nije mit, najebasmo bome.

[nodens]

život jest jedan veliki put prema nigdje, ali do nigdje možeš doći na kvalitetan i manje kvalitetan način, a neki pred kraj ipak osjete da su pogriješili i da su do nigdje mogli doputovati na bolji način(taj "bolji" način je dijelom subjektivan, probajmo to zanemariti)

Da ga jebeš, opet ne razumijem

Evo, zamisli 2 osobe, A i B.

Osoba A je na samrti, i tamo je 'došla' na jako nekvalitetan način, pa žali za ovime ili za onime, whatever - recimo za onih 5 najčešćih stvari iz tvog članka.

Osoba B je na samrti, ali tamo je došla na 'kvalitetan' način ono provodila puno vremena s prijateljima, yada yada yada & whatnot.

Obje će za npr. 5 dana biti pokojne.


Ergo, nakon tih 5 dana će odjednom postati totalno irelevantno kako je tko došao tamo. Mislim, pa nije to samo moja ideja, je li ono Slavko Mihalić ili tako neki pjesnik negdje napisao 'u smrti svi smo jednaki'? No kiddin', Sherlock... u biti pa puno prije njega je sve to isto napisao kralj Salomon...

zabavi se barem putujući i pogledaj što se nudi na putovanju kad već dangubiš jer si odlučio da ćeš doputovati duljim putem, a ne nekom od prečica, da se slikovito izrazim

No, ali to je posve druga stvar. OK, ako kažeš *sada* radi ovo ili ono jer je *sada* to 'bolje' - protiv takve tvrdnje nemam ništa (efektivno & danas LOL), ali to nije isto ovoj originalnoj tvrdnji, gdje se o tome 'sada' zaključuje NA TEMELJU žaljenja ljudi na samrti. Ja samo kažem da žaljenje na samrti nema nikakvu relevantnost za ništa, to je kratak period u kojem ljudi možda i ne misle najbistrije, a čak i da misle, svejedno traje prekratko da bi nekakva razmišljanja tada bila značajna na bilo koji način.

A to je inače prilično česta misao, koliko sam puta pročitao da netko kaže kako živi tako da 'ni za čim ne žali na kraju'. Da ga jebeš, ne razumijem zašto je po ičemu relevantno što ćeš misliti NA SAMRTI. Nije li to pomalo čudan argument za život - pitanje što ćeš misliti tih par dana pred smrt?

[Eks]

Zato, nodense, što ništa više ne boli od neostvarenih planova, neproživljenih prilika i to je to što ljudi prekasno shvate. Zato imaš ljude koji u starosti umiru spokojni i one koji se noktima drže za zadnju slamku života, frustrirani i ljuti jer znaju da nisu živjeli kako su mogli i htjeli i trebali. Tko je živio ispunjen život, taj na kraju u pravilu odlazi spokojan. Naravno, mislim na starije ljude, za mlade je to strašna tragedija.

[Nenia Salonitana]

na samrti sagledavaš svoj život s odmakom i vidiš jasnije stvari.

sada kada razmišljaš o tome što je najbolje u ovom trenutku za tebe na neki način si poput osobe koja zabije glavu u ogledalo i gleda sebe izbliza, a ipak kad se odmakneš malo od ogledala jasnija je slika i vidiš cijelu svoju glavu a ne samo dijelove. (nemoj doslovno shvatiti ovu metaforu i reći da ćeš na dan samrti biti predaleko od ogledala da bi se uopće vidio )


naravno, ovisi od čega umireš i kolike bolove trpiš i koliko dugo. ne sporim da neki u tom trenu ne razmišljaju najbistrije, a nekima možda tumor sjedne na nezgodno mjesto na način da im mijenja karakter pa odtud žaljenja

[Eks]

Kad se samo sjetim koliko sam dana prespavala u životu. Zato već mjesecima slabo spavam, ajd, neka ravnoteža bar.
Idem leć. Duša me boli danima. A i ne samo to nego mi je proteklih mjesec dana bilo emocionalno burnije nego valjda cijela prošla godina. Prvo na čudan pa na super pa na užasan način. Najradije bih kao Caroline switchala emocije da odmorim na tjedan dana bar.

[nodens]

Zato, nodense, što ništa više ne boli od neostvarenih planova, neproživljenih prilika i to je to što ljudi prekasno shvate. Zato imaš ljude koji u starosti umiru spokojni i one koji se noktima drže za zadnju slamku života, frustrirani i ljuti jer znaju da nisu živjeli kako su mogli i htjeli i trebali. Tko je živio ispunjen život, taj na kraju u pravilu odlazi spokojan. Naravno, mislim na starije ljude, za mlade je to strašna tragedija.

Aaaaaargh

Rekoh ti već, ne sporim to... nego samo pitam 'a kakve točno veze ima hoćeš li umirati spokojan ili u agoniji'? Mislim, pod uvjetom da to umiranje traje neko normalno vrijeme, tipa 10 dana ili tako to. Znači, evo imaš 80 godina, već ti se tijelo sasušilo, mozak ishlapio, imaš još 10 dana do smrti... i sad je kao 'bitno' hoćeš li tih 10 dana biti 'spokojan' ili pak 'lud od žaljenja za propuštenim'.

Either way, to je samo 10 dana, kakve veze ima? Mislim, razumio bih da se koncentriraš... ne znam... na tih prethodnih OSAMDESET GODINA, jel? No nejasno mi je zašto se o tih osamdeset godina uopće raspravlja iz prizme 'hoćeš li umirati spokojno ili pak ludo-frustrirano'.

Da ne govorim da način umiranja nije u 'sigurnoj' korelaciji s načinom života. Možeš ti živjeti super-kvalitetno no onda se razboliti od neke užasne bolesti koja ti napravi pakao od umiranja. A netko tko je propustio sve i svašta, može ga iznenada zgazit tramvaj tj. 'otići' posve brzo i bezbolno. Either way, meni je neopisivo čudno da se o životu uopće raspravlja iz prizme 'što ću misliti & osjećati na samrti'. Rekoh, što će biti na samrti je svakako uglavnom irelevantna stvar; ovih prethodnih 80 godina je možda čak i bitno (iako nisam uvjeren ni u to LOL) - ali ovo na samrti je definitivno totalno irelevantna stvar.

[Eks]

Pobogu, pa nije bitno kako ćeš umrijeti nego kako si živio. Tragično je samo što nekad nije čovjek svjestan dok nije kasno. Ne žale ljudi za tih par dana umiranja što će se osjećati loše nego žale za svim godinama koje su spičkali bezveze. Žale što su se doveli u tu situaciju.

[Eks]

Nego, jel netko vidio Euklida? On se nije logirao već dosta dugo. Sad mi je odnednom palo na pamet.

[nodens]

na samrti sagledavaš svoj život s odmakom i vidiš jasnije stvari.

Zar? Vidiš jasnije - i onda umreš. Žalibože tog uvida kojeg stekneš tada, zar ne? Koja je njegova funkcija, svrha, vrijednost? I za koga? Za umirućeg sigurno ne može biti, s obzirom da će uskoro prestati postojati, pa samim time i svi njegovi pred-smrtni uvidi, zar ne?

sada kada razmišljaš o tome što je najbolje u ovom trenutku za tebe na neki način si poput osobe koja zabije glavu u ogledalo i gleda sebe izbliza, a ipak kad se odmakneš malo od ogledala jasnija je slika i vidiš cijelu svoju glavu a ne samo dijelove. (nemoj doslovno shvatiti ovu metaforu i reći da ćeš na dan samrti biti predaleko od ogledala da bi se uopće vidio )

Ja samo pitam - koje koristi od te 'dobre slike o sebi' koju navodno stekneš tek pred umiranje. Koje koristi, i za koga točno.

naravno, ovisi od čega umireš i kolike bolove trpiš i koliko dugo. ne sporim da neki u tom trenu ne razmišljaju najbistrije, a nekima možda tumor sjedne na nezgodno mjesto na način da im mijenja karakter pa odtud žaljenja

Ili obrnuto. Rekoh ti već, iako možda postoji određena korelacija između načina života i načina umiranja, to definitivno nije 'sigurna' stvar. Nema garancije, niti nekakve 'kozmičke pravde'. Zapravo, kad malo bolje razmisliš, 'pravda' je nekako čudan koncept, zar ne? Zvuči k'o neka bezvezna ljudska projekcija kojekakvih želja, a ne nešto što actually egzistira u realnosti.

Zato i kažem da mi je iznimno čudno da se išta o životu zaključuje na temelju pitanja 'što ću misliti na samrti'. Boli me kurac što ću misliti na samrti, to ionako neću biti ja, nego neki ishlapjeli perverzni starac, recimo, koji će se sjećati da je nekad bio ja. (Mislim, ne mora biti, teoretski je moguće da umrem već sutra, nego čisto statistički govorim)

[nodens]

Pobogu, pa nije bitno kako ćeš umrijeti nego kako si živio. Tragično je samo što nekad nije čovjek svjestan dok nije kasno. Ne žale ljudi za tih par dana umiranja što će se osjećati loše nego žale za svim godinama koje su spičkali bezveze. Žale što su se doveli u tu situaciju.

Pa ja ne bih rekao da je to 'tragično', nego bih rekao 'sva sreća'. Jer, ako čovjek nije svjestan da mu je loše, onda mu zapravo i nije TAKO loše, zar ne?

Aj probaj 'ne bit svjestan' da te boli zub, recimo? Kako to da nitko nikad nije tek na samrti 'shvatio' da je predugo trpio zubobolju?

E, zato što su to sve gluposti i izmišljotine, kao što rekoh - ljudi na samrti žale ZATO što će uskoro umrijeti, a ne ZATO što nisu živjeli ovako ili onako. No intuitivno znaju da je smrt neizbježna i sigurna, pa im se onda mozak bavi uzaludnom i bezveznom mentalnom igrom 'što je sve moglo biti'. Uglavnom ništa posebno nije ni moglo biti, u velikoj većini slučajeva.