Turizam i identitet mjesta

[Stitch]

Ljeti, posebno u malim gradovima i mjestima, turisti postaju većina. Mijenjaju ritam grada, navike, čak i izgled ulica. Kada određena sredina prestaje biti mjesto u kojem se živi i postaje mjesto za pokazivanje? I može li se postići ravnoteža između autentičnosti i turističke ekonomije - ili se ta autentičnost uvijek žrtvuje kad ovisite o stranim i domaćim posjetiteljima odnosno o njihovu novcu?

Pitam općenito, dijelom zato što me uvijek iznenadi koliko se mjestašca (npr. na meni omiljenoj Makarskoj rivijeri) promijene u godinu-dvije - uvijek se nešto proširuje, gradi ili dograđuje - a dijelom stoga što se stalno spominju sitne čarke između stranaca i starosjedilaca, kojima smetaju gužve, buka, ekscesi pijanih gostiju i slično. Riječ je dakle i o etici i o estetici.

[drug mile]

Ja sam znao ljeti i zimi dolaziti u turistička, kao i ribarska mjesta. Ona ribarska su mi uvijek imala više duše, autentičnosti. Ali nisam primjetio da mještanima smeta extra lova, mislim da ne cijene svoju autentičnost baš toliko da bi odbili gradnju trajektnog pristaništa, dućana, hotela... Svi se oni nekako vesele tom "napretku" i malo lakšem životu.

[Stitch]

Da, to su dvostruka mjerila, svojevrsno licemjerje - (pojedini) mještani prigovaraju kad im se narušava mir, kad vide prizore koji nisu u skladu s njihovim svjetonazorom i slično, ali ne smetaju im dodatni euri u džepu.

[Pastir]

Nisam siguran da „autentičnost“ uvijek znači nešto pozitivno. Često je to samo druga riječ za zaostalost. Sjećam se priča kako su prije pedesetak godina mnoga ta ribarska mjesta imala lošu infrastrukturu, ljude koji su jedva spajali kraj s krajem, a mladi bježali u gradove ili u inozemstvo. Danas svi žale za „dušom“ mjesta, a zaboravljaju da je to bila duša siromaštva.

Modernizacija nužno mijenja izgled i ritam, ali donosi i bolji životni standard. Apartmani i kafići možda nisu romantični, ali plaćaju račune i omogućuju ljudima da ostanu živjeti tamo, umjesto da sve propadne i ostane samo ruševina za turiste iz budućnosti.

Možda je problem što tražimo nemoguće — mjesto koje je i živo i bajkovito, i moderno i „netaknuto“. Pitanje je postoji li uopće takva ravnoteža ili je autentičnost uvijek privremena faza prije nego se nešto promijeni?