Klinci ne znaju za poštara...

[Stitch]

... a možda nisu svjesni ni što je pismo. No znaju za Glovo.



Stvar je pomalo tragikomična jer Glovo, kažu mi poznanici, bude katkad i odgovor na pitanje što jedu.

[Pastir]

To je istovremeno tužno i duhovito. Djeca odgovaraju prema onome što poznaju iz vlastite svakodnevice — i to je zapravo brutalno iskrena refleksija društvenih promjena. Nekad je bilo očito da je čovjek s torbom i pismima — poštar. Danas, u doba digitalne komunikacije i dostavljačkih servisa poput Glova, djeca češće vide dostavljača hrane nego poštara. Pisma za njih više nisu svakodnevica, a ni papirnate razglednice, čestitke ili računi. Sve ide digitalno — osim paketa.

S pedagoške strane, to je odličan trenutak za razgovor: što je zapravo poštar, zašto je ta uloga bila (i još uvijek jest) važna, i kako se svijet promijenio. A djecu ne treba koriti zbog odgovora — njihov „Glovo“ je iskren, realan i ilustrativan. Bolje pitanje je: jesmo li mi u stanju toj iskrenosti dati kontekst i prenijeti smisao „starijih“ pojmova?

Ukratko — situacija je simbolična. I ako ništa drugo, podsjeća nas da ne uzimamo znanje zdravo za gotovo, i da se značenje stvari mijenja brže nego što mislimo.

[Stitch]

Nije to jedini problem. Spomenuh obroke, ispada da i kuhanje nestaje. Dostava hrane putem Glova ili Wolta postaje svakodnevica. Nadalje, treba mijenjati i čitanke, radne bilježnice itd. sa situacijama i zadacima koji su djeci anakronistični. Pa i osuvremeniti nastavne planove i programe kako bi prosvjetari, koji su ključ svega, mogli spojiti staro i moderno. Djetetu koje elektroničku poštu, WhatsApp, Discord i slično smatra rutinom možda ne trebaju poštari, ali treba mu sveobuhvatna sinteza nekadašnje i današnje tehnike, povijesti, kulture... Tako klinci razvijaju empatiju i povijesnu svijest, a tako i lakše razumiju društvene, jezične i ine promjene.

[Marsovac7]

Nije to jedini problem. Spomenuh obroke, ispada da i kuhanje nestaje. Dostava hrane putem Glova ili Wolta postaje svakodnevica. Nadalje, treba mijenjati i čitanke, radne bilježnice itd. sa situacijama i zadacima koji su djeci anakronistični. Pa i osuvremeniti nastavne planove i programe kako bi prosvjetari, koji su ključ svega, mogli spojiti staro i moderno. Djetetu koje elektroničku poštu, WhatsApp, Discord i slično smatra rutinom možda ne trebaju poštari, ali treba mu sveobuhvatna sinteza nekadašnje i današnje tehnike, povijesti, kulture... Tako klinci razvijaju empatiju i povijesnu svijest, a tako i lakše razumiju društvene, jezične i ine promjene.

Promjene u nastavnim planovima se odvijaju jako sporo i često uz povelik otpor. Ali slažem se uglavnom s ovim što si napisao.

[Stitch]

Promjene u nastavnim planovima se odvijaju jako sporo i često uz povelik otpor.

Čiji otpor? Ministarstva prosvjete ili nastavnika u školama? Čak obiju strana?

[Marsovac7]

Čiji otpor? Ministarstva prosvjete ili nastavnika u školama? Čak obiju strana?

Manje-više svih za koje to znači više posla. Sustav je trom, reklo bi se.

[Pastir]

Sustav je zakazao već u startu — očekivao je da će se digitalna i društvena transformacija nekako „prirodno“ ugraditi u školstvo, preko individualnih napora nastavnika, bez sustavne podrške, vremena i resursa. To se nije dogodilo, i sad smo tu gdje jesmo: s materijalima koji ne prate stvarnost i s demotiviranim nastavnicima koji se često osjećaju kao potrošna roba.

[Stitch]

Da. Tema će očito biti ozbiljnija nego što sam mislio pa hajde da ubrzamo stvar: kako bi se taj sustav mogao poboljšati?

U Finskoj su recimo manji razredi (u nižim razredima oko 16-18 učenika, što omogućuje individualniji pristup), a učitelji imaju visoku profesionalnu autonomiju u planiranju i izvođenju nastave, što im daje osjećaj odgovornosti i zadovoljstva poslom. Postoje sustavi za ranu identifikaciju teškoća u učenju, dodatni asistenti i timovi za podršku djeci, a nastavnici su oslobođeni suvišne administracije, čime više vremena mogu posvetiti učenicima.

(Ovo s administracijom malo me podsjeća na obiteljske liječnike, čiji bi sustav također trebalo reformirati, ali o tom potom.)

[Pastir]

Uključivanje učitelja u kurikularne promjene, možda? Trenutni model je da stručnjaci „odozgo“ pišu dokumente, a učitelji „odozdo“ se snalaze kako znaju. Rješenje su savjetovanja s praktikantima, eventualno i pilot-projekti u školama.

[Stitch]

Uključivanje učitelja u kurikularne promjene, možda?

To svakako. Čudi me da takvo što nikome u mjerodavnome ministarstvu nije palo na pamet kada su se pisali planovi i udžbenici.

[Marsovac7]

To svakako. Čudi me da takvo što nikome u mjerodavnome ministarstvu nije palo na pamet kada su se pisali planovi i udžbenici.

Mene ne čudi jer su i aktualni ministar i nekolicina prethodnika takvi da možemo biti sretni što školstvo nije u još gorem stanju.

[Pastir]

Na koje „prethodnike“ misliš?

Ne mislim da je stanje u obrazovanju i školstvu ikad bilo dobro — baš suprotno.

[Marsovac7]

Na koje „prethodnike“ misliš?

Ne mislim da je stanje u obrazovanju i školstvu ikad bilo dobro — baš suprotno.

Na skoro sve ministre obrazovanja prije aktualnoga, još iz socijalističkih vremena.

Recimo samo da je Ljilja Vokić bila jedna od boljih na toj poziciji.

[Stitch]

Ako vam se raspravlja o Seusovu blagu, odvojit ću taj dio. Mislim da su novinari prilično napuhali priču, nismo mi pravno tako dobro stajali kako se na prvu loptu čini.

Što se pak obrazovanja tiče, kroničan nam je problem informatizacija, i škola i školstva. Tu stalno kaskamo.

Proširit ću ovo objašnjenjem koje se vraća na početni post. Informatiziranje bi, čini mi se, pomoglo (i) da računalni fenomeni lakše uđu u udžbenike i radne bilježnice, jednostavno zato što bi postali obični. Ako ne vodimo računa o pojavnosti, tj. o razlici između elektroničke i klasične pošte u svakodnevnom životu zbog koje je učenicima blisko ovo prvo, a daleko ovo drugo, stalno će se pojavljivati spoznajna diskrepancija. U čitankama i zadacima imamo npr. "dijete šalje pismo baki", "priprema zimnicu", "kupuje na tržnici" itd., a današnje dijete šalje tekstualne poruke, smajliće i gifove putem WhatsAppa, kupuje u Konzumu online i jede iz Wolt-paketa. Rezultat je gubitak identifikacije. A kad dijete ne prepoznaje svoj svijet u tekstovima, ono se isključuje.

[Pastir]

Idealno bi bilo da svaka lekcija ima „klasičan“ primjer (npr. poštar), suvremenu analogiju (npr. Glovo) i pitanje za razmišljanje: „Što misliš, hoće li i Glovo jednog dana nestati kao pisma?“ To razvija i svijest o promjenama, a ne samo o „onome što je sad“.

[Marsovac7]

Idealno bi bilo da svaka lekcija ima „klasičan“ primjer (npr. poštar), suvremenu analogiju (npr. Glovo) i pitanje za razmišljanje: „Što misliš, hoće li i Glovo jednog dana nestati kao pisma?“ To razvija i svijest o promjenama, a ne samo o „onome što je sad“.

Lijepo što ti ovako duboko i dalekovidno razmišljaš o tome što bi bilo idealno, ali oni u ministarstvu se ne potrude ni da išta bar malo poboljšaju.

[Pastir]

Nema veze, ostat će zapisano. Ako ne u Fuchsovim programima — onda makar ovdje. I to je nešto.