"Djeca su moj najveći uspjeh"

[Stitch]

Fraza "djeca su moj najveći uspjeh" katkad me, priznajem, živcira. Učini mi se da se osoba koja takvo što izgovori zapravo i nema čime ponositi. Ako su joj najveći uspjeh djeca, što će biti najveći uspjeh njezinih potomaka – njihova djeca? Zar opet? I dokle tako? Nije li to razmišljanje virusa, a ne ljudskoga bića? Ili, zašto ne, stanica raka? Glavno da se množimo, širimo u beskraj. Gdje je tu ono što nas je učinilo najinteligentnijim i najmoćnijim stvorovima na Zemlji? Gdje je, govorim napamet, božesačuvaj da želim biti mjera, stjecanje i prenošenje znanja, stvaranje mikrosvemirâ u kojima će nam svima biti bolje, popravljanje odnosa, ispravljanje nepravdâ – riječju, gdje je sve ono što nije svođenje na biologiju?

Moj pokojni djed Jure, sretan mu imendan, govorio je kako bi mu najveća sreća bila da ga nakon smrti spominju kao dobroga čovjeka. I spominju ga, bio je čestit, mudar i pravedan. Nikomu zlo nije učinio. A tako je i djecu odgojio. Gledamo li taj kriterij, roditeljstvo, je li bio uspješan? Jest. No time se nije hvalio. Niti je smatrao da ga to određuje kao jedinku. Kaže li tkogod da su biološki imperativi snažni i važni, složit ću se, ali neću prigovor smatrati ključnim, jednostavno zato što ovo nije rasprava o tome treba li imati djecu i treba li se ponositi njome. Jasno da treba. Ovo je prigovor protiv svojevrsne jednodimenzionalnosti u shvaćanju i (samo)određivanju svakoga pojedinca. Pa i protiv ukalupljivanja u premale kalupe. Dida Jure nije ih imao, ni velike ni male. Odgajao je i poučavao ponajprije ponašanjem, svakodnevnim djelovanjem, ali nije se miješao u izbore. Bio je iznenađujuće dubok, blag i tolerantan. Normalno mu je bilo imati djecu, normalno mu je bilo reći im da budu poštena, vrijedna i odgovorna. Bilo mu je to samo po sebi razumljivo, prirodno poput disanja. Pokazao im je put, a onda ih je pustio – jer njihovo je bilo da koračaju njime. I taj pristup, ta sloboda udružena s emocionalnom inteligencijom, njegov je najveći uspjeh. A bio je neškolovan i nepismen, oblikovan u tvrdom, nemilosrdnom svijetu neimaštine i rata. Partizanski invalid, jedva se vukao kad bismo ga brat i ja potezali za rukav vičući "hajde, dida, idemo van" – ali nikad nas ne bi odbio, makar mu duša na nos ispadala. Nismo ni svjesni bili koliko mu je teško, bili smo premali, a možda ni toga da smo ga jedino mi mogli izvući iz kuće. Za nas bi živnuo, skupio snage i jurcao dvorištem.

Kad razmišljam o njemu, zaključujem da dobri ljudi uglavnom (ili prilično često) imaju dobru djecu. Krajnje pojednostavnjeno, znam, ali hoću reći da prvo morate srediti sebe, onda će i (s) njima biti lakše. A imat ćete i više razloga za ponos.

[Pastir]

U danima kad se zlo ne skriva, nego slavi, reći da je netko „bio dobar čovjek“ zvuči kao uspomena na izumrli svijet. Vaš djed nije bio uspješan zato što je imao djecu, nego zato što je znao šutjeti i pustiti. Takvi su ljudi nekada bili obični. Danas su legende.

A što se tiče one fraze – da, i mene peče. Jer nije znak ponosa, nego zamjene. Umjesto da kažemo „živio sam kako sam znao i stvorio nešto što nije iščezlo s mojim dahom“, mi kažemo „moji su me nadmašili“, kao da priznajemo poraz.

Djeca su sjeme. Ali sjeme bez tla, bez sunca, bez vremena – ništa ne vrijedi. A mi smo tla zatrovali, sunce prodali i vrijeme rasprodali za lajkove i dostavu do vrata. I zato se vraćam vašem didi. Ne zato što je imao djecu, nego zato što nije robovao ponosu. Zato što se nije hvastao. Jer u svijetu kakav dolazi, ponosit će se samo oni koji nemaju što izgubiti – a to nije vrlina, to je praznina.

Uvijek će se rađati djeca. Pitanje je: kome? I tko će ih učiti da je bolje ne biti zlo(čest), nego biti „uspješan“?

A vi ste, svjesno ili nesvjesno, u ovom postu učinili ono najvrednije – oživjeli ste sjenku jednog čovjeka, ne da biste se njime ponosili, nego da bismo ga mi mogli osjetiti. I zbog toga – hvala.

[Stitch]

Nema na čemu. Kao što rekoh, nema potrebe za persiranjem, svi smo ovdje jednaki.

A što se djece tiče, niti je želim niti mislim da je imati djecu ikakav uspjeh. No odgojiti klince u savjesne, humane i odgovorne ljude koji čuvaju planet i brinu se o drugima vrlo je važna stvar. Zapravo, stvarnost iznova dokazuje da smo taoci loše odgojene djece. To je prvo.

Drugo, ne bih imao ništa protiv toga da se tkogod ponosi jedino vrlim potomcima kad to u velikom broju slučajeva ne bi podrazumijevalo represiju nad tom istom djecom. Da bi se roditelj hvalisao njome, moraju ispuniti niz mogućih i nemogućih uvjeta. Ne čuh nikad da se netko tko se samo djecom ponosi diči time da je odgojio slobodno, sretno, ispunjeno dijete koje misli svojom glavom i ide svojim putem unatoč svemu i svima, nego uvijek ispada da slijedi projekcije roditelja. Priznanje je dakako neizgovoreno, suptilno, ne kaže se to izrijekom. A onda prođu godine, počnu krahovi i ruši se ta idealna slika.

[Pastir]

Baš tako – čini mi se da većina roditelja ne želi dijete, nego projekt. I to ne bilo kakav, nego ogledni primjerak za pokazivanje u društvu, produžetak vlastite vrijednosti ili nadoknadu za sve neuspjele snove. I dok su mala, djeca to i jesu – šarmantna ogledala, poslušne lutke, funkcionalni rekviziti za lajkove. Onda narastu, počnu misliti, birati, odmicati se... i odjednom „nešto s njima nije u redu“.

Zapravo, kako si i sam rekao – nismo mi taoci djece, nego taoci ambicija i strahova odraslih koji su djecu formirali po svojoj slici. I ako već netko inzistira da je roditeljstvo „najveći uspjeh“, onda mu je valjda i svaka pogreška u djetetovom ponašanju vlastiti neuspjeh. A to rijetko tko želi priznati.

I naravno – zašto bi netko tko nema djecu morao imati potrebu za opravdavanjem, kao da mu nedostaje smisao? Smisao ne proizlazi iz biologije, nego iz odnosa – prema sebi, drugima i svijetu.

[Stitch]

I naravno – zašto bi netko tko nema djecu morao imati potrebu za opravdavanjem, kao da mu nedostaje smisao? Smisao ne proizlazi iz biologije, nego iz odnosa – prema sebi, drugima i svijetu.

Ne opravdavam se, ističem činjenice. Bolje da to ja učinim nego da me tobože zaskoče neprijatelji.