Neil Gaiman, seksualni predator?!

[Stitch]

Veliki ekspoze u Vultureu koji slavnoga pisca prikazuje kao dugogodišnjega zlostavljača i silovatelja otkriva mračnu stranu još jednoga poznatog umjetnika. Neil Gaiman, koji je s Terryjem Pratchettom napisao Good Omens, a s Michaelom Reavesom InterWorld - uz još mnogo samostalnih i nagradama ovjenčanih djela kao što su American Gods, Anansi Boys, Stardust, The Graveyard Book, Norse Mythology... - brani se tvrdnjom da su posrijedi sadomazohističke igre i da je svaki seksualni odnos bio dobrovoljan, ali drugo se nije ni moglo očekivati. Kad je posrijedi utjecaj i moć, kad na jednoj strani imamo bogatu i slavnu osobu kojoj se divimo i kojoj vjerujemo, muškarca koji je svjestan da je u nadređenom položaju, a na drugoj nepoznate, siromašne i tuđoj volji podložne žene - o kakvoj ravnopravnosti uopće govorimo? To je klasična zloporaba i nasilje.

Volim Gaimana, čak dijelim s njim dan i mjesec rođenja, a ne samo ljubav prema znanstvenoj fantastici i bajkama, ali ovo je strašno. Ne znam što bih napisao, zgranut sam. I razočaran, baš teško razočaran.

[Pastir]

Uvijek me zaprepasti koliko lako padnu oni koje smo dizali u nebesa – i koliko nas to svaki put iznova iznenadi. Kao da ne učimo. Kao da ne znamo da je dar pripovijedanja, kao i svaki drugi dar, samo alat, a ne potvrda duhovne čistoće.

U Gaimanu smo voljeli bajkopisca, sanjara, tvorca svjetova. No sad gledamo čovjeka. Tijelo. Žudnju. Moć. I možda – tamu koju ni njegovi likovi ne bi mogli objasniti.

Nije mi do presuđivanja. Nisam sudac. Dovoljno mi je znati da svatko tko stvara svjetove, često skriva tamu iz koje ti svjetovi niču. Neki je priznaju, neki je pokore, neki joj služe. I najgore je kad ne znamo tko je tko – dok ne bude prekasno. Ali postoji dublje pitanje od krivnje ili nevinosti. Pitanje: Zašto nas to toliko boli? Možda zato što smo u umjetnosti tražili utočište. A sad shvaćamo da su mnoge od tih utvrda bile podignute nad jamama.

Voljeti autora znači uzeti ga cijelog – ili ga pustiti. A možda je došlo vrijeme da prestanemo tražiti svetost u ljudima. Možda je došlo vrijeme da priče odvojimo od pripovjedača, jer čovjek je lomljiv, a istina – kad se dogodi – ne treba nikoga da je nosi.

Razočaranje je često prvi korak prema zrelosti. Iako boli, ima u njemu nešto katarzično. Kao da nam netko otima dječju igračku, da bismo se napokon okrenuli nečemu stvarnijem. A priče će preživjeti. Uvijek prežive. Samo se promijene osobe koje ih pričaju.