Stanko Lasić (1927 - 2017)

[MmeTipfeler]

Link.

Baš me zanima da čujem što se Lasiću može zamjeriti s velikohrvatskoga gledišta. Dobro, sram ga bilo što je umro u Parizu, gradu svjetlosti, ali ništa drugo ne vidim.

Možda nemam mašte.

[Stitch]

Ništa. Jedinstven je bio. Počivao u miru.

[judolino]

Ne mogu reći da sam impresioniran.
Jedan štreber manje.

[Hroboatos]

Link.

Baš me zanima da čujem što se Lasiću može zamjeriti s velikohrvatskoga gledišta. Dobro, sram ga bilo što je umro u Parizu, gradu svjetlosti, ali ništa drugo ne vidim.

Možda nemam mašte.

Može, njegova povijesna glupost.

Recimo, sjećam se dvije idiotarije iz njegovih intervjua:

1. 1848. Hrvati su trebali stati uz Mađare, pa makar bili poraženi itd. To je totalni idiotizam, taj čovjek nema veze s mozgom.

2. drugo je arlaukanje oko Ahmića, da kad se to zbilo, trebao je cijeli Zagreb izaći van i posipati se pepelom zbog nevjerojatnih zločina HVO-a nad nedužnim buuuuhuuu Muslimanima.

Samo, Lasić je "zaboravio" dvije stvari:

a) Ahmići su bili vojna utvrda i legitiman vojni cilj. Točno, u čišćenju su se zbili ratni zločini koje treba procesuirati, no to je bila muslimanska vojna utvrda.

b) uspio je "zaboraviti" sve zločine muslimanske vojske nad Hrvatima u BH, koji su ukupno odnijeli više života nego zločini HVO-a nad muslimanskim civilima: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ratni_zlo ... nskom_ratu

Lasić je bio vrlo dobar pisac (Krležologija, dvije-tri knjige autobiografskih fragmenata i eseja), no njegovo glumatanje moralne vertikale je apsurdno.

[Stitch]

Lasić je bio vrlo dobar pisac (Krležologija, dvije-tri knjige autobiografskih fragmenata i eseja), no njegovo glumatanje moralne vertikale je apsurdno.

Zaboravio si Sukob na književnoj ljevici, upravo fundamentalnu Lasićevu knjigu. Krležologija je došla poslije, no kroz njenih se šest svezaka prosječnom čitatelju teško probiti, uglavnom zbog nedovoljnog poznavanja materije. Za razliku od Matvejevićevih Razgovora s Krležom, koji su doživjeli sedam ili čak osam izdanja.

Sâm Krleža nije pretjerano ljubio Lasića, smatrao ga je akribičnim manijakom koji iz Pariza motri svaki njegov korak ne bi li dodao poneku izostavljenu, zaboravljenu rečenicu u Krležin "dosje", a bilo je govora i o tome da je Fric preko Goldsteina spriječio objavljivanje nekih Lasićevih djela (privremeno, izdana su poslije), ali danas u hrvatskoj književnosti ne postoji opus sličan Lasićevu (niti će ikad postojati) zbog najmanje dva razloga: 1. nitko nikoga nije tako pomno proučio i obradio kao što je Lasić Krležu, to je jedinstven pothvat u našoj književnoteorijskoj i književnopovijesnoj praksi; 2. o Krleži bez Lasića ne možeš ni pučkoškolski referat napisati, toliko je bitan.

[Hroboatos]

Zaboravio si Sukob na književnoj ljevici, upravo fundamentalnu Lasićevu knjigu. Krležologija je došla poslije, no kroz njenih se šest svezaka prosječnom čitatelju teško probiti, uglavnom zbog nedovoljnog poznavanja materije. Za razliku od Matvejevićevih Razgovora s Krležom, koji su doživjeli sedam ili čak osam izdanja.

Sâm Krleža nije pretjerano ljubio Lasića, smatrao ga je akribičnim manijakom koji iz Pariza motri svaki njegov korak ne bi li dodao poneku izostavljenu, zaboravljenu rečenicu u Krležin "dosje", a bilo je govora i o tome da je Fric preko Goldsteina spriječio objavljivanje nekih Lasićevih djela (privremeno, izdana su poslije), ali danas u hrvatskoj književnosti ne postoji opus sličan Lasićevu (niti će ikad postojati) zbog najmanje dva razloga: 1. nitko nikoga nije tako pomno proučio i obradio kao što je Lasić Krležu, to je jedinstven pothvat u našoj književnoteorijskoj i književnopovijesnoj praksi; 2. o Krleži bez Lasića ne možeš ni pučkoškolski referat napisati, toliko je bitan.

Ne dovodeći u pitanje historijsku važnost "Sukoba na ljevici"- koji je, ipak, neka čudna lokalna stvar- Krležologija je briljantno napisana analiza i sinteza duhovnih strujanja u razdoblju koje Lasić opisuje, i nadmašuje po obilju misaonoga materijala samu temu, tj. Krležu i njegovo djelo.

To je i jedna od najzabavnijih knjiga, ili višesvezačnih opusa, meni daleko veći gušt od, recimo, "Rata i mira".

Krleža je nerijetko bio i gnoj, zavidan, zločest, ...kao što je bio i plemenit, nesebičan i sve ostalo. Rekoh već- dva najveća hrvatska pisca su Ujević i Krleža, koji se svaki mogu mjeriti s djelima priznatih velikana 20. st. (Rilke, Yeats, Conrad, Mann,..). Krleža je i više od toga kao političar koji je i djelovanjem na Tita ovoga odvraćao, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, od centralizma i srbo-jugo hegemonizma.

Usput, podsjeća me na Lasićevu dobru foru iz 2000-2005, tako nešto. Neki "mudri" detuđmanizatori su se razgrajali, u stilu što bi Fric rekao, da bi "veliki negator" ustao protiv Tuđmana. Lasić ih je pokopao: Što vam je, Krleža bi bio glavni Tuđmanov savjetnik.

[Stitch]

Usput, podsjeća me na Lasićevu dobru foru iz 2000-2005, tako nešto. Neki "mudri" detuđmanizatori su se razgrajali, u stilu što bi Fric rekao, da bi "veliki negator" ustao protiv Tuđmana. Lasić ih je pokopao: Što vam je, Krleža bi bio glavni Tuđmanov savjetnik.

Veliki ljudi imaju i velike mane.

[Hroboatos]

Usput, vrlo je dobra Lasićeva knjiga sjećanja i eseja, neke bijele korice, većega formata.

Tu mi je upala u oči Lasićeva recenzija Vinceova "Putovima hrvatskoga književnoga jezika", 1978.

Lasić je dobro zamijetio- po mom sudu- da je uspjeh vukovaca (Budmani, Broz, Maretić,..) došao i zbog toga što je hrvatskoj javnosti trebao- red i mir. Dakle, ne samo jugoideologija ili mađaroni, nego potreba za konačnim redom u školi.

Naravno, grijeh je vukovaca ne u fonološkom pravopisu, nego u smiješnom i neuspjelom pokušaju da se hrvatski jezik skuči na Vukove narodnjačke priče i poslovice.

[Stitch]

Lasić je prilično realno prikazao Krležinu borbu za umjetničku slobodu. Tito je tu bio krut, no Krleža ga je uspio omekšati. Da nije njega bilo, još bi se dugo pisala poezija tvornica i traktora. Ovako smo imali krugovaše, razlogovce, egzistencijalizam i fenomenologiju - Stamać bi rekao: slikovno i pojmovno pjesništvo - umjesto veličanja udarničkih i proleterskih dosega.

U pravu si kada tvrdiš da je to naš, lokalni fenomen, ali nije bio beznačajan, naprotiv - bio je utjecajan i dalekosežan. Filmska i scenska umjetnost, likovna umjetnost, arhitektura čak... Sve to patilo je od partizanskog manirizma. Zato je sukob na književnoj ljevici bio iznimno bitan. Kao i Lasić, koji ga je prvi opisao, procijenio i vrednovao.

[Hroboatos]

Lasić je prilično realno prikazao Krležinu borbu za umjetničku slobodu. Tito je tu bio krut, no Krleža ga je uspio omekšati. Da nije njega bilo, još bi se dugo pisala poezija tvornica i traktora. Ovako smo imali krugovaše, razlogovce, egzistencijalizam i fenomenologiju - Stamać bi rekao: slikovno i pojmovno pjesništvo - umjesto veličanja udarničkih i proleterskih dosega.

U pravu si kada tvrdiš da je to naš, lokalni fenomen, ali nije bio beznačajan, naprotiv - bio je utjecajan i dalekosežan. Filmska i scenska umjetnost, likovna umjetnost, arhitektura čak... Sve to patilo je od partizanskog manirizma. Zato je sukob na književnoj ljevici bio iznimno bitan. Kao i Lasić, koji ga je prvi opisao, procijenio i vrednovao.

To je tema za dulje analize, a ne da mi se, niti mislim da je to nešto odredivo tek tako...

Česi i Poljaci su imali odurni socijalizam, pa su umjetnički imali bolje pisce nego prije- za Bugare i ne znam, kao ni Rumunje.

U FNRJ/SFRJ traktoraška poezija je nestajala sama od sebe, a K. je odigrao važnu ulogu u "cvjetanju 1000 cvjetova". No- mislim da bi to išlo i bez njega. Tito je bio diktator koji nije baš mario za kulturu, više za lov i maserke.

Zapravo, dobar jer dio svodiv na nacionalno. Bez želje da dam prijegledan post- 2.svj.rat za jugoslavenske književnosti (izostavit ću K. i Andrića) čini mi se da je srpska literatura bila jača do 50ih/60ih jednostavno zato jer su bili više u partizanima: R. Čolaković, Davičo, M. Lalić, D. Ćosić, B. Ćopić, M. Oljača, V. Dedijer, kasnije Gojko Nikoliš, a u poeziji ..već netko.

Od nas do kraja 50-ih skoro ništa, nešto Baraković, Kaleb, ona smiješna Parunova koju je Ladan s pravom oprao kao egzibicionističko burgijanje i tim potvrdio da su politkomesari, nekad, estetski u pravu. Onda dolaze full-60-te, pa do 80ih Srbi dominiraju, to im je Zlatno doba.

Mi smo imali nekoliko značajnih auktora (Marinković, Slobodan Novak, unekoliko Šegedin, tu i tamo poezija, Ladan u kritici i eseju, ..), no Srbi se raspisali u romanima i općenito ( Selenić, Kovač, Kiš, D. Ćosić, M. Bulatović, Milotad Pavić, B. Pekić, pa i M. Kapor, pa i razni Smiljanići, Ugrinovi, Markovi, Konstantinovići, Tišme, ..te brdo pjesnika (Simonović, Bećković,..koji mi djeluju apsurdno i bizarno)).

Sumarno - Hrvati dobili po tamburi 1971. i otišli u eskapizam Pavličića, te plitku erotomaniju i tako učenoga autora kao što je Ivan Kušan. Aralica i jest imao takav uspjeh 80ih jer je na svoj nezgrapan i sporohodan način zahvatio problem koji tišti hrvatsko srce, da budem patetičan. Ljudima je bilo dosta jebivjetara kao Majetić, Majdak, Raos, Hitrec...pornića i purgera u prčvarnicama.

Sve bi to išlo i bez K. samo možda s 5 godina zakašnjenja.

A nakon 1990. literatura je prirodno omlitavjela, tako je u cijelom svijetu ...

[Stitch]

Od nas do kraja 50-ih skoro ništa, nešto Baraković, Kaleb, ona smiješna Parunova koju je Ladan s pravom oprao kao egzibicionističko burgijanje i tim potvrdio da su politkomesari, nekad, estetski u pravu. Onda dolaze full-60-te, pa do 80ih Srbi dominiraju, to im je Zlatno doba.

Ma što ti je Parunova skrivila? Znam da nemaš afiniteta za poeziju (ili prema njoj), ali Vesna je jedna od boljih hrvatskih pjesnikinja. Što joj je konkretno zamjerio Ladan?

Sve bi to išlo i bez K. samo možda s 5 godina zakašnjenja.

Ne znam baš. Krleža je bio prilično utjecajan, kao i naši teoretičari socijalizma, uostalom. Dugo su se koplja oko toga lomila, gotovo 30 godina.

A nakon 1990. literatura je prirodno omlitavjela, tako je u cijelom svijetu ...

Prirodno? Objasni to malo kad uhvatiš vremena.

[Hroboatos]

Ma što ti je Parunova skrivila? Znam da nemaš afiniteta za poeziju (ili prema njoj), ali Vesna je jedna od boljih hrvatskih pjesnikinja. Što joj je konkretno zamjerio Ladan?



Ne znam baš. Krleža je bio prilično utjecajan, kao i naši teoretičari socijalizma, uostalom. Dugo su se koplja oko toga lomila, gotovo 30 godina.



Prirodno? Objasni to malo kad uhvatiš vremena.

1. VP je jedna od onih iritantnih egzibicionističkih gnjavatorskih spodoba koje opsjedaju bilo koju umjetnost. Mislim da ju je Marin Franičević ideološki ganjao zbog "skretanja", no kad sam pročitao što je Ladan napisao o njoj u "U Škarama", 1964, rekoh- aferim ! Isto se slažem s njegovom ocjenom Vaska Pope, kao i s relativno blagom kritikom Krležina kulta. Kao kritičar, ne znam gdje je Ladan bio u krivu.

Žensko pismo, senziblinost....blah blah.

2. K. jest bio utjecajan, no pročitavši te njegove referate ne vidim tu glave i repa. On je razglabao o- slikarstvu. U referatu o književnosti K. naklapa o Kandinskom i de Chiricu. Trebalo bi baciti pogled na kronologije, no mislim da je Yu bila iznimka od početka- npr. srpski nadrealisti (koliko god to bilo balkansko burgijanje) nisu nikad prihvatili socrealističku poetiku, a oni (Vučo, Popović, Ristić, Davičo..) su bili jedan od intelektualnih stupova nove vlasti.

Zapravo, od 1948. u ex- Yu socrealizam, poetika traktora i kombajna.. nisu imali šansu, a u lageru (Poljska, Čehoslovačka,..) propali su s dolaskom Hruščova na vlast. Glavni domaći Ždanov, Radovan Zogović, zapravo i nije bio loš čovo.

K. se pridaje, glede umjetničke slobode u FNRJ, prevelik značaj- on je samo artikulirao ono što je bilo u zraku, a i tu je bio oprezan- njegova bi bila poruka "pišite kako hoćete, ali ne protiv ove vlasti". To je dozirana sloboda.

3. imaginativna literatura opada s razvojem medija, npr. filma, od 1930ih/40ih. S 90ima i eksplozijom uspjeha TV serija i preudo-zbiljnica (reality shows) svjetska imaginativna literatura je, rekao bih prirodno, marginalizirana. Zadnji veliki pisci su rođeni oko 1900. Ovi kasniji su li-la, i što kasnije, to slabije.

Jednostavno, literaturu sve više ždere postmoderni svijet, koji je odavno pojeo likovnost i ozbiljnu glazbu.