nina williams wrote: ↑16 Oct 2017, 03:32
Ma ne vjerujem da sam baš toliko usamljena u poštivanju propisa...men se čini da to dosta ovisi o okolini. U Zagrebu se puno luđe vozi, a bome i hoda

, nego u npr. Karlovcu. Ili u većini drugih manjih mjesta.
A i Zagreb je tek nedavno ponovo počeo u modu uvodit bicikle. U drugim krajevima se, takorekuć, kontinuirano koriste pa su se ljudi stigli upristojit.
Mogu govoriti samo o Zagrebu. Dobro, nešto malo i o Amsterdamu. Tamo su me odmah upozorili da ni u ludilu ne stajem na biciklističku stazu jer neću živu glavu iznijeti. Pa nisam, ali ni biciklisti nisu vozili onuda kuda im nije dopušteno.
A moja večernja šetnja s psima uz Zagrebačku aveniju izgleda ovako. U pola sata, to je ono kratko prije spavanja, susretnemo se s točno 23 biciklista. Brojala sam. Od kojih 13 vozi u pravom smjeru, dakle, onako kako im pokazuje strelica, a da i nema strelice ili je izbrisana, što se često događa, vozi se u smjeru cestovnog prometa. Travnjak je i lijevo i desno od pločnika. Ni u ludilu mi ne pada na pamet maltretirati pse i braniti im da se popiške tamo kamo ih nos vuče, a da bismo to obavile, moramo prijeći biciklističku stazu. Naučene su pričekati dok bicikli prođu i onda prelaze na travu. Dakako, to se odnosi na bicikliste koje
vidimo, dakle, one koji voze prema nama i imaju svjetlo. Mošmislit što ću ja, kad me zabljesnu farovi auta koji voze po Aveniji, vidjeti ide li mi ususret kakav ninđa na biciklu.
Ostali voze onako kako im je zgodnije, to jest u suprotnom smjeru od propisanoga. Ako je i pola-pola, previše je. Povrh svega, postoji i ono crveno označeno područje prije pješačkog prijelaza. To valjda služi samo tomu da s utroši višak crvene boje jer biciklisti pojma nemaju da to znači zonu posebnog opreza - autobusna ili tramvajska stajališta, prelazak preko ceste, kako za automobiliste, tako i za bicikliste.
Pa doživljavam situacije kao povik iza leđa "gospođo, sklonite se!" Ili bezobraznicu koja se izdere na mene što se usuđujem prijeći preko biciklističke staze iako
ona dolazi meni iza leđa, zalijeće se punom brzinom u crvenoj zoni - nas tri prelazimo da bismo se dočepale zebre, a pritom nema ni svjetlo ni zvonce.
Inače, nisu biciklisti baš tako nova pojava u Zagrebu. Mojeg je prvog labradora dokrajčila biciklistica koja se vozila po trotoaru, i to u vrijeme kada ondje još nije bila označena biciklistička staza, udarila ga prednjim kotačem u glavu i čudila se kako je 15-godišnji pas nije vidio.

Dobro, on je u to vrijeme već bolovao od sarkoma nepca i bilo je pitanje tjedana ili mjeseci kad će otići, ali dva tjedna krvarenja i Konakiona zbilja mu nisu trebala.
Volim bicikl i volim bicikliste, draži mi je biciklistički promet od automobilskoga, ali jebote, ponašajte se pristojno.
P. S. Najdraže su mi situacije kada se biciklisti međusobno mimoilaze - jedan vozi u pravom, a drugi u krivom smjeru, a mi se nađemo u sredini.
