pa da zabilježim:
bijah danas u Maksimiru. (netko je tvrdio da jučer nije bilo nikoga, pa sam se ponadala). Bilo je zapravo dosta ljudi, kad se uzme u obzir prekrasno prazan grad, vrijeme (bilo je negdje 11, fino toplo).
Dotapkah tako do jezera i sjedoh na klupu. U hladovini, naravno, užitak pravi.
Patkice se povremeno pojavljuju, nekakvo gibanje zraka kroz lišće, ali jedva zamjetno... Biciklisti, trkači (:facepalm:), parovi, prijateljice, mame i kćeri u godinama... I onda naiđe mlada obitelj, kao sa reklame: tata, malko ćelav, brbljav, vodi konvoj, mama u bijeloj haljini, šuti i smješka se; nosi dvije torbice, jednu malu roza, u formi srca sa šljokicama... i dvoje djece - klinac u prugastoj majici i šilterici i curica u haljinici i sandalicama, a na plavoj kosi rajf.
Tata ih je zaustavio; po zapovijedi, pojavilo se desetak patkica; uz nešto gugutanja i sretnih usklika, patkice su nahranjene, zanimanje je splasnulo. Dečko je našao neku granu i prije odlaska huknuo na patkice, prijeteći granom. Cijela je slika bila kao iz nekog nostalgičnog filma. Recimo - pedesete. Falilo je da mama ima visoke pete i šiiiroku suknju.
Ništa urlanje, ništa mobiteli, ništa tenisice. Djevojčica je imala dugu plavu kosu. Izrazi lica cijeloj ekipici su bili sretni.
Hodali su polako, s ugodom, bez napetosti.
...
zapravo, tko zna da li oni znaju da su sretni?
