Ja valjda ne znam oštro ni odlučno pa moram glasno.
Skupljam orahe. Mali uzeo štapinu i mlati po ružama. – Micica, nemoj mlatit te ružice, vidiš kako su lijepe. –Mlat, mlat. –Pikiću, zat ti ih nije žao? –Mlat, mlat. –Čuješ ti mene? Pusti ruže na miru. –Mlat, mlat. – PA, DOBRO, HOĆEŠ LI PRESTATI!!! -A zašto si ti živčana? Ti si uvijek živčana. –Nisam uvijek. Jesam sad ali nisam bila dok me nisi naljutio. –Pa zašto se dereš? Mogla si mi reći da ne smijem. –I rekla sam ti stoput da ne smiješ. –Nisi mi rekla stoput. –Daj dođi pa mi pomozi skupljati orahe. –Zmazani su. –A nisu ti zmazani kolači? – Dosadno je. –Hajde onda uzmi škare i naberi te ruže za doma. – A gdje su škare? –U ladici u kuhinji, ko da ne znaš. –A daj mi donesi. – Zakeljene su mi ruke od oraha. – Jesam ti rekao da su zmazani.
I kako onda da se ne derem?
"Ili seri ili marš sa školjke!" - judolino.
Možda bi bilo najbolje da sam upotrijebila ''glasno i odlučno'', na to sam mislila, na onu sigurnost u glasu, da dijete shvati da misliš ozbiljno, ne ono mlako ''ne'' koje dijete uopće ne doživljava kao zabranu nečega. I naravno, slažem se s tim (mislim da je netko spomenuo) da treba čučnuti, tj. ne obraćati se djetetu s visoka dok mu nešto branimo i objašnjavamo zašto mu to branimo, nego se spustiti na njegovu razinu.
Čak i da je članak ofrlje napisan s polutočnim informacijama, video govori sam za sebe.