Kina i Tajvan

[Šabović Adis]

Ne znam gdje bih s ovim, o Kini je uglavnom ali i o Americi:



Elem, Kina nije Kina dok britanski degenerik ne kaže da jest.

[Stitch]

Čovjek ne kuži da je kineski plan do 2049. godine vratiti Tajvan pod svoje okrilje.

Ta godina za Kinu predstavlja ključnu historijsku i stratešku prekretnicu - 100. obljetnicu osnutka Narodne Republike Kine (proglašene 1. listopada 1949. pod vodstvom Mao Ce-tunga). Cilj je da Kina postane prosperitetna, snažna, demokratski ustrojena (prema vlastitoj definiciji socijalističke demokracije!), kulturno napredna i skladna. Plan je nadmašiti Sjedinjene Američke Države i preuzeti status vodeće svjetske ekonomske sile, uz tehnološku neovisnost (fokus je na razvoju vlastitih inovacija, umjetne inteligencije, zelene energije, brzih željeznica i visokotehnološke industrije) i tzv. veliko pomlađivanje kineske nacije (službena ideološka krilatica kojom se označava povratak Kine u središte globalne moći, politike i ekonomije).

Ključni su izazovi na tom putu demografska kriza (Kina se suočava s ubrzanim starenjem stanovništva; predviđa se da će broj starijih od 65 godina dosegnuti gotovo 400 milijuna do 2049.); usporavanje gospodarskog rasta (na oko 2-3 posto do sredine stoljeća) te geopolitičke tenzije (ambicije uključuju i potpuno teritorijalno zaokruživanje države, a zna se što to znači, uz rastuće nadmetanje sa Zapadom).

[Stitch]

Buđenje Kine: Stari poredak više ne važi, koliki je rizik za stabilnost regije i svijeta

Buđenje Kine - izazov za Indopacifik

[Pastir]

Odlična tema!

Mislim da treba razdvojiti tri kineska cilja koja se često stavljaju u isti koš: ostvariti „nacionalno pomlađivanje“ do 2049., prisiliti Tajvan na ujedinjenje i uspostaviti vojnu prevlast nad zapadnim Pacifikom. Povezani su, ali nisu jednako ostvarivi — a uspjeh u jednom ne jamči uspjeh u ostalima.

Kineska strategija pritom ne mora značiti da Peking želi okupirati svaki otok ili izbaciti američku mornaricu iz cijelog Pacifika. Može mu biti dovoljno da SAD-u i njegovim saveznicima onemogući učinkovitu intervenciju u područjima koja smatra ključnima, a da pritom proširi vlastiti utjecaj daleko izvan prve otočne linije.

Američka obavještajna procjena za 2026. navodi da Kina razvija sposobnosti za eventualno zauzimanje Tajvana i odvraćanje, odnosno poraz američke intervencije, ali da kinesko vodstvo trenutačno nema utvrđen rok za invaziju. Procjena također naglašava da bi amfibijski napad bio iznimno težak i rizičan, osobito uz američku intervenciju.

https://archive.dni.gov/files/ODNI/docu ... Report.pdf

[Stitch]

Američka obavještajna procjena za 2026. navodi da Kina razvija sposobnosti za eventualno zauzimanje Tajvana i odvraćanje, odnosno poraz američke intervencije, ali da kinesko vodstvo trenutačno nema utvrđen rok za invaziju. Procjena također naglašava da bi amfibijski napad bio iznimno težak i rizičan, osobito uz američku intervenciju.

Bit će to dugotrajno iscrpljivanje, a ne frontalni napad - koji je praktički nemoguć zbog udaljenosti, morskih struja, malog broja plaža pogodnih za iskrcavanje i trenutačnih mornaričkih kapaciteta NR Kine.

Potraži vojne analize invazije na Tajvan, to je operacija daleko veća, složenija i zahtjevnija od Normandije.

[Pastir]

Potraži vojne analize invazije na Tajvan, to je operacija daleko veća, složenija i zahtjevnija od Normandije.

To znam. Geografija je najveći saveznik Tajvana. Tjesnac je širok oko 160 kilometara, a more je izuzetno nemirno i podložno tajfunima. Obavještajne analize definiraju samo dva kratka vremenska prozora u godini kada je more dovoljno mirno za amfibijski desant: travanj — svibanj i listopad.

Osim toga, Tajvan ima vrlo malo takozvanih „crvenih plaža“ (svega 14 lokacija na cijelom otoku) koje su pogodne za iskrcavanje teških oklopnih vozila. Sve te plaže Tajvan je desetljećima utvrđivao bunkerima, minskim poljima i artiljerijom, što znači da bi se kineske snage iskrcavale izravno u pripremljene „zone smrti“.

[Šabović Adis]

Interesantno kako Jenki priznaje da ima samo jedna Kina (PRC) i da je Peking glavni grad a ne Tajpej dok istovremeno vergla o invaziji na Tajvan.

[Stitch]

"Nezavisni novinar" ne razumije materiju i trkelja.

Stvari zapravo stoje ovako: Sjedinjene Američke Države službeno priznaju da postoji samo jedna Kina, i to je jedan od najvećih i najvažnijih pravno-diplomatskih paradoksa u modernoj povijesti, ali ključ je u tome kako je ta politika formulirana i što ona zapravo znači u praksi. Američki pristup temelji se na takozvanoj politici jedne Kine (One China Policy), koja se bitno razlikuje od principa jedne Kine koji zastupa Peking. Ta se strategija u međunarodnom pravu naziva strateškom dvosmislenošću (strategic ambiguity) i funkcionira primjenjujući tri ključna načela.

1. Diplomatsko "primanje na znanje" (Acknowledge vs. Recognize)
Kada su SAD i Narodna Republika Kina (Peking) 1979. godine uspostavili službene diplomatske odnose, potpisana su tri zajednička komunikea. U njima je upotrijebljena vrlo precizna i namjerno dvosmislena jezična formulacija: SAD službeno priznaje (recognizes) vladu u Pekingu kao jedinu legalnu vladu Kine. No glede suvereniteta nad Tajvanom SAD je samo "primio na znanje" (acknowledges) kineski stav da je Tajvan dio Kine, ali Washington ga nikada nije službeno prihvatio ni potvrdio. Iz pozicije međunarodnog prava SAD smatra status Tajvana nedefiniranim.

2. Zakon o odnosima s Tajvanom (Taiwan Relations Act)
Kada je prekinuo službene odnose s Taipeijem kako bi udovoljio Pekingu, američki Kongres istovremeno donio je Zakon o odnosima s Tajvanom (TRA). Taj je zakon pravno obvezujući za svaku američku administraciju i propisuje da SAD mora osigurati Tajvanu (obrambeno) oružje kako bi se otok mogao sam braniti. Bilo kakav pokušaj rješavanja budućnosti Tajvana nestandardnim i nasilnim putem (vojnom invazijom ili blokadom) smatrat će se prijetnjom miru i stabilnosti na zapadnom Pacifiku.

3. Zašto je ta dvosmislenost korisna?
Ova pravna gimnastika omogućuje SAD-u da istovremeno sjedi na dva stolca: s jedne strane održava goleme ekonomske odnose s Pekingom i formalno ne krši kineske odluke i zakone jer službeno ne priznaje Tajvan kao neovisnu državu (nema američkog veleposlanstva u Taipeiju, već se ono zove Američki institut na Tajvanu). S druge strane, SAD tretira Tajvan kao de facto neovisnog saveznika, prodaje mu najmodernije naoružanje i rabi ga kao ključnu branu protiv izlaska kineske vojske na otvoreni Pacifik.

Kina je potpuno svjesna te američke igre riječima. Peking godinama optužuje Washington da de facto stvara neovisni Tajvan postupcima, posjetima visokih dužnosnika i vojnom pomoći, dočim na papiru i dalje deklarativno ponavlja formulu o jednoj Kini.