Hitlerov američki model

[Stitch]

Ipak, prije nego što se povučeš, mogli bismo dekonstruirati ovo prozirno svaljivanje krivnje na Ameriku našeg vrlog YouTube-analitičara, čisto da ne bude nejasnoća.

Povjesničari poput Patricije Nelson Limerick još su krajem osamdesetih godina prvi počeli otvoreno odbacivati romantične mitove o kaubojima i u znanstveni diskurz uvoditi pojmove poput osvajačkog kolonijalizma, etničkog čišćenja i genocida, a kada je 2017. James Q. Whitman izdao knjigu Hitler's American Model, to je izazvalo ozbiljan potres u američkoj javnosti. Whitman, profesor prava na Yaleu, nije bio radikalni ljevičar, već ugledni pravni stručnjak. Njegov dokaz da su nacistički pravnici Nirnberške zakone temeljili na zakonima država poput Virginije ili Kalifornije srušio je ideju (i moguću obranu) da je Amerika bila "nesvjesna" svojih rasnih mehanizama. Danas na vrhunskim američkim sveučilištima (Harvard, Yale, Stanford) postoji širok znanstveni konsenzus o tome da su američki rasni zakoni i naseljenički kolonijalizam bili dio globalnog rezervoara misli i planova iz kojega je inspiraciju crpio i fašizam.

No činjenica jest da je američki sustav, unatoč mračnim počecima, uspio razviti mehanizme za unutrašnju transformaciju bez potpunog uništenja države. To je suprotno europskim totalitarizmima. Nacistička Njemačka i fašistička Italija bile su ideološki postavljene tako da su se njihovi rasni i genocidni zakoni mogli zaustaviti isključivo potpunim vojnim uništenjem tih država izvana. Ti sistemi nisu imali unutrašnji mehanizam za evoluciju prema humanizmu. Nadalje, iako je Amerika ugradila rasne smicalice u svoj ustavni okvir, njezini su temelji (prosvjetiteljske ideje o slobodi pojedinca i vladavini prava) sadržavali intelektualne alate koje su potlačene skupine mogle upotrijebiti protiv samih tlačitelja. Pokret za građanska prava predvođen Martinom Lutherom Kingom nije tražio uništenje Amerike, već da Amerika "ispuni obećanje napisano na papiru". Činjenica da su crnci i Indijanci (u) pravnim bitkama na američkim sudovima uspjeli srušiti te zakone pokazuje nevjerojatan i jedinstven kapacitet tog sustava za samoispravljanje.

K tomu, postoji razlika u fundamentalnoj namjeri i ideologiji. Iako su prakse etničkog čišćenja Indijanaca i segregacije bile stravične, povjesničari ističu važnu distinkciju u konačnom cilju (teleologiji) američke države u usporedbi s nacističkom - nacistička ideologija bila je eksplicitno utemeljena na konceptu vječnog rasnog rata, eliminaciji "manje vrijednih" i stalnoj ekspanziji. Za nacizam nasilje je bilo svrha i vrlina. Američka ideologija, barem deklarativno, bila je utemeljena na univerzalnim ljudskim pravima, demokraciji i napretku. To što je Amerika kroz povijest patila od golemog, licemjernog jaza između svojih ideala i svoje prakse ne znači da su sami ideali pogrešni. Američku povijest treba promatrati kao dugu, bolnu i nesavršenu borbu da se praksa uskladi s idealima, a ne kao inherentno zao projekt od samog početka. Napokon, naseljenički kolonijalizam i imperijalizam u 19. stoljeću bili su globalna norma, a ne američka iznimka. Britanci u Indiji, Francuzi u Alžiru, Belgijci u Kongu i Rusi u Sibiru provodili su jednako brutalne, a često i brutalnije metode pacifikacije domorodaca.

Zaključno, unatoč golemim unutrašnjim grijesima, ta ista Amerika u 20. stoljeću odigrala je ključnu ulogu u spašavanju svijeta od totalitarizama. Bez američke ekonomske i vojne moći, nacizam i fašizam u Europi te japanski militarizam u Aziji možda nikada ne bi bili poraženi. Nakon 1945. Amerika je izgradila međunarodni poredak utemeljen na institucijama (UN, međunarodno pravo, Povelja o ljudskim pravima) koji je, usprkos svim manjkavostima, omogućio najdulje razdoblje mira i prosperiteta u modernoj povijesti. I to je ono što do jučer aktualni i aktivni proruski i prokomunistički botovi očito ne mogu shvatiti.

[Pastir]

Proučavao sam to, a dijelovi su čak ironični.

Kada su nacisti u lipnju 1934. sjeli za stol kako bi osmislili rasne zakone, na stolu su imali komparativne pravne studije o američkom zakonodavstvu. Tražeći model kako pravno zabraniti mješovite brakove, otkrili su da u Europi nitko nema takve zakone, ali u SAD-u čak 30 saveznih država ima stroge zakone protiv međurasnih brakova („anti-miscegenation laws“). Američki suci su kršenje tih zakona kažnjavali višegodišnjim zatvorskim kaznama. Nacistički pravni ideolog Roland Freisler, kasnije zloglasni predsjednik nacističkog Narodnog suda, bio je ključni zagovornik prepisivanja američkog modela. Najfascinantniji detalj iz zapisa sa sastanaka nacističkih pravnika jest taj da su američki zakoni za naciste bili previše radikalni!

U mnogim američkim saveznim država (poput Virginije) na snazi je bilo pravilo „jedne kapi krvi“ („One-Drop Rule“). Ako si imao samo jednog pradjeda ili prabaku koji su bili crnci (to je 1/16 ili manje „crnačke krvi“), pravno si bio smatran crncem i gubio si prava. Međutim, nacistički birokrat Heinrich Krieger, koji je studirao pravo u Arkansasu, upozorio je kolege da je američki sustav previše ekstreman i pravno „krut“. Nacisti su se bojali da će, ako primijene američko pravilo „jedne kapi krvi“, morati klasificirati milijune Nijemaca koji imaju minimalno židovsko podrijetlo kao Židove, što bi izazvalo ekonomski i društveni kaos. Zato su nacisti na kraju bili „umjereniji“ od Amerikanaca: u Nirnberškim zakonima definirali su da je Židov onaj tko ima troje ili četvero židovskih baka i djedova. Oni s jednim/jednom ili dvojicom/dvjema/dvoje njih klasificirani su kao mješanci („Mischlinge“) i zadržali su dio građanskih prava.

Taj detalj smatram fascinantnim. Makar, slažem se s tvojim zaključcima — apsurdno je povezivati Ameriku s Holokaustom. Amerika je svoje „grijehe“ platila i ispravila. Ili ih stalno ispravlja. Hitler nije — i nikada neće ni moći.

[Stitch]

Znam za tu epizodu, pravni okvir najjača je paralela. Amerika je u to vrijeme bila jedina velika država s razvijenim rasnim zakonima - imala je stroge propise protiv međurasnih brakova (anti-miscegenation laws) te pravne presedane kojima su Indijanci, Filipinci i Afroamerikanci bili klasificirani kao pripadnici nacije (državljani), ali ne i punopravni građani s političkim pravima. Nacisti su taj model doslovno prepisali kako bi Židove preko noći pretvorili u građane drugog reda.

Paradoksalno, kada su nacisti 1933. uveli prve antižidovske bojkote i zakone o izbacivanju Židova iz državnih službi, američki progresivni mediji (poput The New York Timesa ili The Nationa) osudili su te poteze. Južnjački mediji i političari našli su se međutim u neugodnoj poziciji. Nacističke novine u to su vrijeme otvoreno odgovarale američkim kritičarima: "S kojim nam pravom prigovarate zbog Židova dok vi linčujete crnce i držite ih u getima?" Južnjački su senatori uglavnom šutjeli o nacističkim rasnim zakonima jer bi svaka osuda povukla paralelu s njihovim zakonima kod kuće.

Glavni izvor Hitlerova antisemitizma bio je ipak duboko europski (na njega su utjecali npr. Karl Lueger, Georg Ritter von Schönerer, Dietrich Eckart, Alfred Rosenberg...). No u američkom osvajanju Zapada, protjerivanju Indijanaca na stazama suza i zatvaranju u rezervate Hitler je vidio dokaz i opravdanje da moderna, civilizirana država može izvršiti masovno etničko čišćenje radi stjecanja teritorija a da za to nikada ne odgovara pred poviješću. Bio je fasciniran američkim širenjem na zapad (Manifest Destiny) i uništavanjem indijanskih plemena kako bi se napravilo mjesta za bijele doseljenike. Tijekom službenih razgovora za večerom (poznatih kao Table Talks) Hitler je eksplicitno izjavio da Njemačka mora tretirati istočnu Europu i Rusiju onako kako je Amerika tretirala Divlji zapad. Rekao je: "Naša je dužnost germanizirati tu zemlju useljavanjem Nijemaca, a na domoroce gledati kao na Indijance." Za njega je rijeka Volga bila ekvivalent Mississippiju - granica iza koje lokalno stanovništvo (Slaveni) mora biti potisnuto ili eliminirano. U biografiji Adolf Hitler autora Johna Tolanda, dobitnika Pulitzerove nagrade, navodi se kako je Führer u užem krugu suradnika često hvalio efikasnost kojom je Amerika "istrijebila crvene divljake". Toland ističe da je Hitler s divljenjem proučavao američke indijanske rezervate i logore iz 19. stoljeća (Bosque Redondo) videći u njima praktičan dokaz kako se određena populacija može uspješno kontrolirati, izgladnjivati i smanjivati unutar zatvorenog prostora.

[admin]

Budući da je Pastirova tema do daljnjega zaključana, kopiram potencijalno zanimljive postove.

[Stitch]

Koncept Lebensrauma (životnog prostora) i istrebljenje te deportaciju Slavena u istočnoj Europi Hitler nije objasnio konkretnim proglasom - nije ostavio koherentan manifest pod naslovom "Kako sam kopirao Ameriku" niti su nacisti u službenim dokumentima holokausta (poput zapisnika s konferencije u Wannseeju) pisali o Indijancima. Ipak, istraživanja povjesničara u zadnjih dvadesetak godina, koja se temelje na strogoj analizi primarnih izvora (Hitlerovi osobni zapisi, stenogrami njegovih tajnih govora i službene bilješke nacističkih pravnika), dokazala su da to nisu anegdote.

Najvažniji su primarni izvor za Hitlerove izjave o Indijancima stenografski zapisi njegovih (ne)formalnih razgovora koje su po nalogu Martina Bormanna vodili Heinrich Heim i Henry Picker od 1941. do 1944. godine u Hitlerovu glavnom stožeru (Wolfsschanze). Ti su zapisi na njemačkome objavljeni pod naslovom Hitlers Tischgespräche im Führerhauptquartier. U tim dokumentima Hitler eksplicitno uspoređuje prostor Rusije s Amerikom i kaže da se prema lokalnom stanovništvu treba ponašati kao prema Indijancima. Doslovno govori o tome kako Europljani ne smiju pokazivati lažni humanizam prema Slavenima, baš kao što ga ni Amerikanci nisu pokazivali prema Indijancima dok su osvajali prostor za svoje farme. Hitler nadalje tvrdi da će njemački doseljenici na istoku živjeti u "prekrasnim obiteljskim imanjima", dočim će preživjeli domoroci biti izolirani. U više navrata rabi njemačku riječ Eingeborenen (domoroci/urođenici) i povlači izravnu paralelu s američkim naseljavanjem zapadno od Mississippija.

Kada je u pitanju utjecaj američkih propisa na Nirnberške zakone, ključni primarni izvor otkrio je povjesničar s Yalea, spomenuti James Q. Whitman, u knjizi Hitler's American Model (2017.). On je u njemačkim arhivima pronašao službeni zapisnik sa sastanka nacističkih pravnika od 5. lipnja 1934. godine, kojim je predsjedao ministar pravosuđa Franz Gürtner. Dokument sadržava detaljnu raspravu nacističkih pravnih stručnjaka, koji su na stol donijeli američke zakone o rasnoj čistoći i segregaciji. U zapisniku se vidi da su nacisti doslovno citirali i analizirali zakone iz tridesetak američkih saveznih država koji zabranjuju brakove između bijelaca i crnaca, Azijaca te Indijanaca.

[Šabović Adis]

Naravno da neće posebno objašnjavati ono što se po njemu podrazumijeva - misliš da monoteisti u politeistima vide nešto drugo? Misliš ne vide po(a)gan? Gamad? Štetočine?

[Stitch]

Kako tko, nisu svi monoteisti isključivi. Ima i takvih, jasno - ali većina vjernika u mom okružju tolerira i ateiste i politeiste.

[Šabović Adis]

A komuniste?

[Stitch]

Eh, dam ti prst - a ti bi cijelu ruku.

[Šabović Adis]

[Šabović Adis]

Stič, pogledaj ovo ako budeš imao vremena:



Lik (na 34. minuti, tu negdje) mrtav hladan govori o suverenitetu, teritorijalnom integritetu i samopoštovanju dok istovremeno podržava strane trupe na svojoj teritoriji.

Prije toga trkelja o opravdanosti i neopravdanosti ubijanja djece, nevinih, nuklearkama...prava zbrka.

[Stitch]

Ama neću Tuckera Carlsona gledati, što ti je, samo mi treba ta ishlapjela desničarska budaletina.

Dosta mi ga je bilo još za vrijeme pandemije, kada je širio imbecilne teorije zavjere, a kamoli poslije, kada je postao najposvećeniji Trumpov analni speleolog.

[Šabović Adis]

Ovo je intervju, nije monolog.