1. Razmišljajući o temeljnom uzroku, o izvorištu mišljenja da svijet nije pravedan, što sam spomenuo na temi o Nordijcima, došao sam do zaključka da je izvorna, primordijalna napuklina u bitku ubojstvo prabića Imira koje su počinili Odin i njegova braća. Tako su stvorili svijet. A druga, možda još gora, jest što su prevarili i ubili diva koji je sagradio Asgard. Bogovi su Glembajevi, iskonski "mörder und falschspieler" koji ljudima drže predavanja o ugledu i časti, a sami gacaju po talogu.
Zato je sumrak bogova neizbježan, zato Baldr mora oživjeti. On je povratak čistoće i nevinosti. A stari bogovi? Ma nek idu dovraga! Ne treba ih dakle žaliti (kao što često tumači skandinavistika), osjećati sućut zbog tragedije. To je očekivana, potpuno predvidiva metafizika. I to ne znači da mi Odin nije silno drag, unatoč svemu.
2. Intimnija, posve skrivena teza: da su Odin i Freja bili ljubavnici iako to nigdje izrijekom ne piše. No Odr i Odin imaju isti korijen, što je dozlaboga sumnjivo. Odr mi izgleda kao društveno prihvatljivo rješenje, preslik onoga za čim Freja žudi. Tipa: "On mu je sličan, mogla bih se zadovoljiti time." - a onda se čudi što je nesretna, baš kao i brojne žene koje slično rezoniraju.
Semantički i sadržajno, izgleda da je netko raspolovio njih dvoje. To je praktički savršeno zrcaljenje, muški i ženski nositelj istoga kompleksa moći. I zato mi nije jasno zašto se to ne bi manifestiralo kao seksualna veza. Ne mora biti ljubavna - ovo je zasnovano na napetosti, ne na harmoniji. Na osnovi onoga što znam o ljudima, previše su slični da bi ostali zajedno: sebični, manipulativni, opasni. To nije dobar recept za vezu. Žudnja je tu sasvim održiva kao element koji ih spaja, ali tu nema razrješenja osim povremenog.
3. Frig, Odinova supruga, bila bi tu ambivalentna, nju ne zanimaju efemerne stvari. Mogla bi i znati za njih dvoje - i ne pridavati tomu veću pozornost. Ona je usredotočena na sudbinu, na bitak. Na niti sudbine. Zaboljelo bi je možda kad sjedne na Odinovo prijestolje i promatra svijet, tada bi ih vidjela direktno. No šutjela bi, jer uvijek šuti.
To je uzvišena drama, da posudim još jedan arhetip, ovaj put književni. Ili opera. Kao da čujem Wagnera.
4. U nepravednom svijetu nema pravedne kazne. Bogovi se iživljavaju na Lokiju, stavljaju ga na muke koje će ambivalentno biće pretvoriti u krvnog neprijatelja, uništavatelja Asgarda. Kazna je samoostvarujuće proročanstvo (ili mit). Baldrova smrt tjera Odina da shvati kako se ništa ne može promijeniti. Izbacila je iz takta čak i ledenu Frig. Nevinost je zauvijek nestala iz njihova svijeta, a za to je kriv Loki. No je li doista kriv? Njegov zločin jest strašan, od ubojstva do sprečavanja povratka iz Hela, ali tako je zapravo sačuvao Baldra. On nije započeo taj krvavi vrtuljak.
5. Moram spomenuti i dno. Talog. Patuljci su važni kao pripadnici praiskonskog sloja, crvolika bića iz tijela diva, umjetnici koji mare jedino za korist, a stvorili su sve ono po čemu je Asgard bio moćan i prepoznatljiv.
To je praktički tema biologizma i hereditarnosti, ali u dobrom smislu: ne kao pozitivizam nego simbolički. Oni se praktički ne razlikuju od elite.
6. Kada Fenrir proždre Odina, nije li ga time spakirao u Hel? To nije junačka smrt u borbi, to je smrt seljaka koji ode u šumu po drva, a zaboravi mač ili luk sa strijelama.
7. Što se tiče njegove borbe za moć s Frejom, seksualno spajanje čitam kao magijsko spajanje, oni na trenutak stapaju mušku kontrolu budućnosti i žensku manipulaciju sadašnjošću. To je destruktivna žudnja dvoje predatora koji se međusobno zrcale i privlače jer su jedini lingvistički i ontološki ravnopravni u cijelom svemiru.
8. U svakom silovitom bogu ima zrnce koje može iznenaditi. Evo recimo Tora, koji je plemeniti zaštitnik Midgarda, nije puki ubojica. Ili Aresa. Kod Homera on je krvolok. Brzoplet, katkad i glup. No u čemu je bolji od svih Olimpljana? Nema nimfe ili žene koju je obljubio, za razliku od Zeusa ili Posejdona. On ih ne siluje i ne vara u morfološkom smislu. Njegova je veza s Afroditom, iako zabranjena, veza ravnopravnih bića. Prava strast, a možda i ljubav.
A i ta Afrodita koja mužu nabija rogove... Tu nema ničega, ona Hefesta ne voli - a božica je ljubavi! Zeus ju je dao Hefestu zato što je bezopasan i izoliran. Da ju je dobio neki alfa, izbio bi građanski rat.
Hefest, uostalom, čitavu epizodu rješava inteligentno i dostojanstveno. On je najbolji među njima. Bogalj - a daleko najveći umjetnik.
9. Freja je slična Afroditi, iako ne posve. Afrodita je nevina. A neke epizode između Freje i Odina nipošto nisu takve. Npr. ogrlica. U priči oboje žele istu stvar, najprije ona, a onda on. Zato šalje Lokija da je ukrade. To je sukob dviju volja koje jedna drugu razumiju jer funkcioniraju na isti način. Površinski, može se čitati kao ljubomora. Dubinski, to je borba za moć. Oboje je validno.
10. Kako da to uobličim? Ne smijem uzeti Junga iako je Jung imao gotovo nevjerojatan dar da jednim terminom uhvati nešto što bi inače zahtijevalo cijelu stranicu: sjena - ono što subjekt ne želi priznati kao dio sebe; persona - društveno lice koje postaje gotovo autonomno; anima/animus - bez obzira na današnje probleme s tim kategorijama, iznimno snažan model unutarnje projekcije drugoga; individuacija - proces postajanja onim što jesi, a ne samo prilagodbe društvenoj ulozi; trickster - figura koja narušava poredak upravo zato što pripada i poretku i kaosu; stari mudrac, majka, junak, žrtva, smrt i ponovno rođenje - golemi repertoar simboličkih obrazaca. I onda dolazimo do onoga što je kod Junga možda najveće: njegov jezik putuje nevjerojatno dobro. Možemo ga naći u književnosti, antropologiji, religijskim studijama, filmskoj teoriji, analizi mitova, umjetnosti, popularnoj kulturi, psihoterapiji, pa i u svakodnevnom govoru.
Campbell, Eliade i cijela kasnija tradicija interpretacije mita teško su zamislivi bez jungovskog naslijeđa, a da ne govorimo o umjetnicima i piscima. Tu je Jung gotovo suprotan Freudu. Freud je napravio golem teorijski sustav koji je imao ambiciju objasniti psihu. Jung je napravio rječnik kojim ljudi mogu govoriti o vlastitim unutarnjim iskustvima. I taj je rječnik izvanredno zarazan. Čak i kada odbacimo tvrdnju da arhetip postoji kao nekakva naslijeđena psihička jedinica, još uvijek možemo reći: "Ovo je Sjena." I svi odmah znaju o čemu je riječ.
Služim se njime gotovo nesvjesno, ali struka ga prezire. Alternativa je strukturalizam i formalizam (Propp, Lévi-Strauss). Možda Booth i Greimas. Ako mi je išta od naratologije i semiotike ostalo u glavi.
