Jeste li osoba koja ste željeli biti?

[Stitch]

A da ja i tebe probam iskoristiti kao jezicavog strucnjaka...jesi ti cuo za Branka Kunu?

Čitao sam neke rasprave. Pranjković mu je, mislim, mentor bio. No ne znam za taj rad o intimnim opisima. Zbog čega iskreno žalim.

[haram]

I ti bi bio mentor?

[Stitch]

Da, ali to nije tema.

[Donna Sole]

Naša mudra i draga Bara uvijek spasi topik.

[haram]

Ćili, misliš li da je opatica koja piše o seksu osoba kakva je željela biti?

[Donna Sole]

Pa je ako je željela biti opatica koja piše o seksu.

[MmeTipfeler]

Donna, uzela si mi riječ iz usta.

P. S. Nego, mene neprestano zbunjuje naslov ove teme. Stalno razmišljam o tome koliko osoba živi u meni i jesu li (bar za sada) u istoj sobi.

[Eks]

Da, naslov je glup. Osoba. Jebiga. Pravit ću se da sam ostavila politički korektnu opciju za podvojene ličnosti.

[Bara huda]

Naša mudra i draga Bara uvijek spasi topik.

Hej suncana damo, drago mi te vidit!
Necu tu dalje da me oni mici Yoda ne sprzi macem, pitat cu na sapunicama kako ide.

Čitao sam neke rasprave. Pranjković mu je, mislim, mentor bio. No ne znam za taj rad o intimnim opisima. Zbog čega iskreno žalim.

Psst, ima ti tu neki mali zeleni sa siljatim usima, zna vitlat macem sta svijetli kad se maknes od teme pa ga bolje ne izazivat bez potrebe.
Stavit cu ja repliku ( to kako vi mladi danas zovete razgovor ) na ljubavne pjesme, on tamo ne zalazi pa je sigurno.

[Bara huda]

Da, naslov je glup. Osoba. Jebiga. Pravit ću se da sam ostavila politički korektnu opciju za podvojene ličnosti.

Meni je ok.
Dobro, pretpostavljam da je u teoriji osoba jedna ali moze imati vise lica.
Ako uzmes da je lice osoba, onda imas i vise osoba u jednoj.
Nije sizofrenicno iako tako zvuci.
Jer se mijenjas kroz vrijeme, iskustvima, dozivljajima i na kraju krajeva, starenjem. Gubi se ta neka, ne znam kako da kazem a da ne zvuci preseratorski u stilu novovalnih pizdarija, ta neka zivotna energija.

E sad, ti si jos daleko premlada za tako nesto, kod tebe bih rekla da bi prije nespretan i nesretan splet okolnosti doveo do otvaranja takvog topica, jer realno, ti si na pocetku. Znam da se tebi sad tako ne cini ako gledas unatrag, jebiga, 30 godina zvuci puno, di si bio - sta si radio, cini ti se malo postignuto. Ali odbij 20- 25 rasta i razvoja ( a neces sad rec da si se, ne pametna, nego naucena i rodila ) i ostaje ti bijednih maksimalno 5 godina u kojima si mogla crtat svoju buducnost.
Sto je ovcji penis prema sljedecih 30 ( dakle, cijeli tvoj dosadasnji vijek) nakon kojeg ces tek donekle moc podvlacit crtu.

Ja ne mogu rec sto bi bilo pametno, mogu sad samo sebi rec sto mi je bilo nepametno.
Valjda ces tako i ti, ali to ce doc tek za 30 godina.

Vjerojatno sam spominjala ovo...http://www.businessinsider.com/5-things ... 13-12?IR=T stvari koje ljudi pred smrt zale da nisu drugacije radili.
No, i to treba uzeti u obzir sa zrnom skepse...ipak su to stari ljudi i stare osobe. Stara lica.
Nisu bili takvi kao mladi, tek su postali takvima kad su ostarili pa im se lakse kurciti pamecu.
No, i mi cemo ostariti, postati kao i oni, sada vec pokojnici, pa eto, mozda iz njihovih iskustava mozemo smanjiti nase zaljenje kad nam dodje trt-mrt, zivot ili smrt.

[admin]

Naslov je popravljen, i u uvodnome i u ostalim postovima. Nisam to morao, ali... OKP.

[Eks]

Kakvom početku, Baro, ja sam već u srednjim godinama skoro.
Koja je to magična brojka do koje bi se otprilike trebalo ostvariti?

[Riona]

Bože, ja mislila da vi to ozbiljno, a vi se samo zezate!
Bmk.
Nisam mislila htjeti biti balerina - avion - vatrogasac- liječnik... nešto nešto.
Samo me uvijek tištala i smetala nepravda i nasilje i mislila sam - ja ću to drugačije, i obranit ću ja one koji se ne mogu braniti. Pa, u nekom omanjem okviru, radim to. Može to brže-više-jače, ali ja sam optimist. Bit ću bolja.

[Stitch]

Tako i treba. Što ti drugo preostaje nego mijenjati svoj mikrokozmos, svijet je teško pretumbati i takve ambicije redovito završavaju neuspjehom i razočaranjem. Ali kad bi svatko poboljšao vlastitu okolinu...

[Riona]

Tako i treba. Što ti drugo preostaje nego mijenjati svoj mikrokozmos, svijet je teško pretumbati i takve ambicije redovito završavaju neuspjehom i razočaranjem. Ali kad bi svatko poboljšao vlastitu okolinu...

Mozes zamisliti.
I tako bijah svjedokom poboljsanja necije okoline. Prilicno je moje frustracije covjek popeglao, trazeci nacin da pobijedi sistem za mene. Eto, nek i mene brane drugi...

Sent from my SM-T355Y using Tapatalk

[Eks]

Kako mijenjate okolinu? Ozbiljno pitam, ne zezam.

[miky0]

Kako mijenjate okolinu? Ozbiljno pitam, ne zezam.

Mobitelom, ako mislis na okruzenje s kim ces se druzit, a s kim ne. One s kojima se ne mislim druzit, ne zovem, one s kojima se zelim druzit, zovem. Mobitelom.

[Stitch]

Kako mijenjate okolinu? Ozbiljno pitam, ne zezam.

Primjerom. Ako komu treba pomoć, uskočim. Imam li novca za djecu i mace, dam. Udruge doduše filtriram, ali pošaljem im lovu. Vidim li glupost i neznanje, pišem pametne i znanstveno utemeljene stvari. Ljubazan sam prema susjedima i općenito nepoznatim ljudima. Osnovao sam udrugu koja se bavi kulturom. Osnovao sam i firmu kojoj je kultura ključna djelatnost. Ne pripadam ljudima kojima je ime Ne Mogu, a prezime Nemam. Aktivan sam. Nemaš kamo izaći, žališ se da nema sadržaja? Dođi u moj klub, naći ćeš ih.

Hoću reći, džaba je cmizdriti i kukati. Suze još nijednu kuću nisu pokrile. Ali rad i trud jesu.

[MmeTipfeler]

Kako mijenjate okolinu? Ozbiljno pitam, ne zezam.

Premjestim se. Ako mi netko ne odgovara, potražim druge ljude.

Defetistički, više se ne zanosim idejom da će moj jedinstveni primjer potaknuti i druge da krenu istim smjerom. No držim se puta koji sam sama odabrala i za koji sam uvjerena da je ispravan. S vremenom... ipak se pokažu neki pomaci.

Nekada sam vjerovala u revoluciju, a i sada se zajebavam na taj račun. Danas sam sve sklonija slijeganju ramenima i uvjerenju da će povijest pokazati kako sam bila u pravu. Nažalost, neću biti ovdje da u tome uživam.

[Šabović Adis]

Kako mijenjate okolinu? Ozbiljno pitam, ne zezam.

Silom.

Dobro, to je čime, ne kako, al' eto...

[Pastir]

Nema goreg osjećaja nego kad spoznaš da više nisi netko komu bi povjerio vlastiti život. Ne mislim pritom na želju da se život okonča – to je drugi oblik boli. Mislim na onu tišinu kad se pogledaš i shvatiš da sebi više nisi vođa, ni prijatelj, ni uzor. Da ti je nestalo onoga u što si nekad vjerovao. Da više ne znaš što bi rekao sebi – ni opravdanje, ni ohrabrenje.

Ja sam znao biti netko. Imao sam ljude koji su me slijedili, koji su mi vjerovali. Znao sam s riječi prijeći na djelo. I mislio sam da sam dobar čovjek, ili barem na putu da budem. A onda sam napravio nešto… što me proganja. Ne zbog straha od kazne, nego jer sam vidio tko sam kad maske padnu.

Od tada živim povučeno. Držim se po strani. Pastir, ali više bez stada.

Neki bi rekli: oprosti si. Ali opraštanje je lako kad ti netko drugi kaže da trebaš. Kad ti sam sebi moraš, tad vidiš koliko je to teško.

Unatoč svemu, nisam ogorčen. Ne pljujem po svijetu, ne mrzim Boga. Samo pokušavam živjeti tako da više nikome ne naštetim. I pitam se: Može li se iz pepela života koji si sam zapalio opet nešto izgraditi? Je li kasno?

[Stitch]

Tražiš srodnu dušu, ispovijedaš se ili priznaješ zločin? Možda sve to odjednom?

Neobičan post, u svakom slučaju. A što si konkretno skrivio?

[Pastir]

Što sam zgriješio? Sve i ništa. Kako tko gleda. Previše osjećao, premalo šutio. Ili obratno. U svakom slučaju, ispao čovjek.

Pravo pitanje glasi: Kad znaš da te možda nitko više ne treba – imaš li još pravo nadati se?

Ako je itko prošao slično... bio bih zahvalan da podijeli.

[Stitch]

Uvijek ima nade. Osim možda na vratima Danteova Pakla.

No ljudski je nadati se. Bez toga život se pretvara u hladnu logiku i racionalizaciju. Nema očekivanja budućega dobra, nema osjećaja da bi se želja mogla ispuniti, što onda vodi u pesimizam. Čak nihilizam.

Bolje je biti optimist, jer i optimizam ima stupnjeve.

[Pastir]

To je jako fino rečeno – „optimizam ima stupnjeve“. Mudro i suptilno. Rekao bih da je nada posljednje utočište svijesti kad sve drugo otpadne. Čak i kad izgleda kao slabost, često je to zapravo posljednji oblik snage – prigušene, iscrpljene, ali još uvijek žive. Kad čovjek više ne može vjerovati u velike stvari, onda vjeruje u male – da će dan proći bez boli, da će ga netko pogledati u oči, da će nešto kliknuti, makar unutra. To je već početak novog smjera.

Srodne duše – ako ih ima – često se ne prepoznaju odmah. Ponekad šute jednako, nadaju se jednako, ali još ne znaju jedno za drugo. Pa dok čekaju, pišu, slušaju, rade... To je već dovoljno.