Mislim da je razlog prilično jednostavan: vanjska pa i izmišljena prijetnja je vrlo dobar integrativni faktor svake deprivirane skupine

Drugo, sudeć po forumskim desničarima, zapravo im nevjerojatno fali totalitarizam, ne nužno jugoslavenski. Provala oduševljenja, obično loše kamuflirana, na svaku vijest o nekakvom kažnjavanju u totalitarnom stilu ih odaje

Moji prvi šokovi iz ranih devedesetih su bile situacije u kojima su me ljudi moje generacije (1974. sam godište) uvjeravali o patnjama koje smo prošli u Jugoslaviji

Ne neki drugi ljudi, mi. Odrasli u Zagrebu, sličan socijalni bekgraund. Ljudi s kojima sam u zboru pjevala hrvatsku himnu 12 godina, punim plućima, su počeli govoriti da se nije smjela pjevat hrvatska himna

Da je ona mala, ne sjećam joj se imena, dete oficira, terorizirala razred

Da smo učili srpskohrvatski. Nismo

Da nismo smjeli kitit bor. Kitili smo ga svake godine, farbali jajca za Uskrs, sve, a čak nismo ni vjernici (moja familija) Od kad znam za sebe, znam da sam Hrvatica. U školi su me to učili, doma su me to učili. Imala sam prijatelje koji su išli na vjeronauk, nitko ih nije prozivao u školi ili bilo gdje. Itd itd.
E sad, ta ekipa oko mene su bili mali besramni lažovi koji su valjda od doma čuli popularnu šprancu. S druge strane, kasnije sam upoznala i ljude iz drugih dijelova Hrvatske koji zaista jesu imali neke probleme, obično ljudi iz manjih mjesta. No, kad se pročeprkaju i te priče, puno je tu natezanja, glumatanja i opet - laganja. Mene to strašno rastužuje, zato jer je to jako loš način za ići naprijed.
Stvarno nekad mislim da bi nova Jugoslavija jedino služila kao savršena ludnica za svu tu ekipu koja voli lamentirati o vlastitoj ugroženosti i da bi je se isplatilo obnoviti samo zato da svoje frustracije ispoljavaju negdje. Dat im par stotina kvadrata, nazvat to Jugom, natrpat unutra sve te "patnike" pa nek se kolju međusobno

Pravi patnici bi ostali u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, BiH...i pokušavali i dalje izgraditi budućnost u svojoj zemlji
