Opet o (anti)fašizmu i (anti)komunizmu...

[admin]

Postovi koji se ne tiču teme prebačeni su na drugo mjesto. Držite se predmeta rasprave, molim.

[Pastir]

Pitanje za one koji danas zagovaraju marksizam i komunizam: žalite li zapravo za nekadašnjim društveno-ekonomskim uređenjem — ili Jugoslavijom? To nije isto.

Pretpostavimo da su Hrvatska, BiH, Slovenija itd. zadržale socijalizam. Nema pretvorbe, ali nema ni Europske unije. Poduzeća ostaju radnička — ali ostaje i inflacija. Nije ju spriječio Ante Marković, a neće je spriječiti ni samoupravljanje s Partijom na čelu. Kako je to bolje?

[Stitch]

Neće ti Šabo znati odgovoriti, izostavio si Tita iz jednadžbe.

[Šabović Adis]

Pitanje za one koji danas zagovaraju marksizam i komunizam: žalite li zapravo za nekadašnjim društveno-ekonomskim uređenjem — ili Jugoslavijom? To nije isto.

Pretpostavimo da su Hrvatska, BiH, Slovenija itd. zadržale socijalizam. Nema pretvorbe, ali nema ni Europske unije. Poduzeća ostaju radnička — ali ostaje i inflacija. Nije ju spriječio Ante Marković, a neće je spriječiti ni samoupravljanje s Partijom na čelu. Kako je to bolje?

Jao, strašno!
Inflacija čega? Imaš konstantnu inflaciju rada (rad je fizička veličina i proizvod je snage i vremena po definiciji A(j)=P(w)xT(s)) i valja ga obezvrijediti. Ehehm, platiti. Čime ako ne inflacijom novca?

Neće ti Šabo znati odgovoriti, izostavio si Tita iz jednadžbe.

[Pastir]

Nisi mi odgovorio na pitanje. Da tvoju šutnju shvatim kao odgovor?

Stitch se šali, ali tko zna... Možda je Tito ipak najvažniji dio priče.

[Stitch]

Kompleksan je to fenomen. Istraživanja kažu da postoji veza između nezadovoljstva sadašnjim životnim uvjetima i nostalgije za socijalizmom, ali taj fenomen ne svodi se na osobni ekonomski neuspjeh. Primjerice, istraživanje u Poljskoj pokazalo je da je negativna procjena sadašnjosti bila jači prediktor komunističke nostalgije nego puko idealiziranje vlastite prošlosti. Šire komparativno istraživanje također nalazi da nostalgija raste uz pogoršanje životnog standarda, nejednakost i inflaciju.

No to nije cijela priča. Šabo može biti npr. marksist koji žali za teorijom. Zato će sasvim ozbiljno reći: "Sovjetski Savez / Jugoslavija nisu ostvarili Marxovu ideju. Problem nije bio u Marxu nego u povijesnoj izvedbi." Tu zapravo ne mora postojati nikakva jugonostalgija jer može istodobno kritizirati kapitalizam zbog koncentracije kapitala, držati da radnik ima premalu pregovaračku moć, smatrati privatno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima ključnim izvorom nejednakosti, podržavati demokratsko ili tržišno ograničeno socijalističko uređenje, biti vrlo kritičan prema SSSR-u, Staljinu, Jugoslaviji itd. To je ideološki / teorijski marksizam. Njegov predmet nostalgije, ako je uopće ima, nije nužno prošlost nego neostvarena budućnost. I to je važna razlika. Marksizam kao teorija nije isto što i "volim Jugoslaviju".

Alternativno, Šabo može žaliti za jugoslavenskim socijalizmom. Tu je stvar drukčija. Kad tkogod kaže: "Nekad si od jedne plaće mogao živjeti, imao si stan, posao, zdravstvo, školovanje, ljetovanje i nitko nije bio gladan." - najčešće ne govori o Marxu. Govori o vlastitom iskustvu konkretnoga društva. I to iskustvo može biti sasvim stvarno. Jugoslavenski sustav imao je određene socijalne sigurnosne mehanizme i drugačiju distribuciju dohotka, a tranzicija je mnogima donijela nezaposlenost, nesigurnost, privatizacijske gubitke i osjećaj da su izgubili društveni položaj. Istraživanja jugonostalgije upravo upozoravaju da ona nije samo politička ideologija nego i način prisjećanja svakodnevnog života.

Također, može žaliti za nekim elementima Jugoslavije, a da uopće ne želi povratak jugoslavenskog sustava. Tvrdnja da je bilo više društvene sigurnosti nije isto što i tvrdnja da bi trebalo ponovno uspostaviti samoupravni socijalizam.

Napokon, imamo i čistu nostalgiju. Ako je to razlog, Šabo zapravo ne brani ni Marxovu teoriju ni ekonomski sustav. Brani vlastitu prošlost. To je fenomen koji je Velikonja zgodno opisao kao svojevrsnu retrospektivnu utopiju - prošlost se pretvara u sliku sigurnijeg, pravednijeg i solidarnijeg svijeta. I tu nastaje ona gotovo neizbježna selekcija sjećanja vezana uz posao ("svi su radili"), stan ("država je rješavala stambeno pitanje"), zdravstvo ("sve je bilo besplatno"), školstvo ("svi su mogli studirati"), međuljudske odnose ("ljudi su bili solidarniji") i slično, a istodobno se potisnu politička represija, jednopartijski sustav, cenzura i autocenzura, politički zatvorenici, ograničena sloboda političkog organiziranja, kronične nestašice, inflacija, devizna ograničenja, nezaposlenost, neefikasnost dijelova gospodarstva... To ne znači da je druga lista automatski prava, a prva kriva. Znači da je sjećanje selektivno.

[Šabović Adis]

Nisi mi odgovorio na pitanje. Da tvoju šutnju shvatim kao odgovor?

Nisam? Ili ga nisi shvatio? Konstatovao?

Gle, može li se znati koliko zlata ima, recimo, u EU? Izmjeriti? I izraziti u jedinici mjere? Ja mislim da može. Novac? Isto može. Jesu li te količine konstantne ili se mijenjaju? A rad? Po jedinici mjere? Konstanta ili varijabla? Registrujete li vi u EU rad kao takav uopšte? Kako ga vrednujete? Imate neko bodovanje za koje svi znaju ili ono, kako se međusobno dogovorite od slučaja do slučaja pa ako vuk pojede magarca - pojede?
U nas novcem nije pokriveno zlato (shvati doslovno ili preneseno) a nije ni nafta (petrodinar - ništa! ) nego rad. Radni ljudi su u nas ustavna kategorija. Radnik u nas zna zašto.
Eto vam malo food for thought.

Stitch se šali, ali tko zna... Možda je Tito ipak najvažniji dio priče.

Apsolutno.

@Stitch
Nostalgija, po meni, može postojati i odnositi se na nešto čega više nema, tako da ja nikako nisam kandidat za istu.
Ti mene, s druge strane, podsjećaš na one koje je đavo ubijedio da đavo ne postoji. S tim da je u tvojem slučaju đavo komunizam. I Juga.

[Stitch]

@Stitch
Nostalgija, po meni, može postojati i odnositi se na nešto čega više nema, tako da ja nikako nisam kandidat za istu.
Ti mene, s druge strane, podsjećaš na one koje je đavo ubijedio da đavo ne postoji. S tim da je u tvojem slučaju đavo komunizam. I Juga.

A Juga postoji? Gdje? Ili preciznije: gdje izvan tvoje glave?

[Šabović Adis]

Društvene tvorevine nećeš naći među prirodnima koliko god ih tu tražio i tvrdio da ih nema.

[Šabović Adis]

BTW, društvena tvorevina je ono što neki s podsmijehom nazivaju socijalnim konstruktom. Materijalisti, meh...

[Pastir]

Kompleksan je to fenomen. Istraživanja kažu da postoji veza između nezadovoljstva sadašnjim životnim uvjetima i nostalgije za socijalizmom, ali taj fenomen ne svodi se na osobni ekonomski neuspjeh. Primjerice, istraživanje u Poljskoj pokazalo je da je negativna procjena sadašnjosti bila jači prediktor komunističke nostalgije nego puko idealiziranje vlastite prošlosti. Šire komparativno istraživanje također nalazi da nostalgija raste uz pogoršanje životnog standarda, nejednakost i inflaciju.

No to nije cijela priča. Šabo može biti npr. marksist koji žali za teorijom. Zato će sasvim ozbiljno reći: "Sovjetski Savez / Jugoslavija nisu ostvarili Marxovu ideju. Problem nije bio u Marxu nego u povijesnoj izvedbi." Tu zapravo ne mora postojati nikakva jugonostalgija jer može istodobno kritizirati kapitalizam zbog koncentracije kapitala, držati da radnik ima premalu pregovaračku moć, smatrati privatno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima ključnim izvorom nejednakosti, podržavati demokratsko ili tržišno ograničeno socijalističko uređenje, biti vrlo kritičan prema SSSR-u, Staljinu, Jugoslaviji itd. To je ideološki / teorijski marksizam. Njegov predmet nostalgije, ako je uopće ima, nije nužno prošlost nego neostvarena budućnost. I to je važna razlika. Marksizam kao teorija nije isto što i "volim Jugoslaviju".

Alternativno, Šabo može žaliti za jugoslavenskim socijalizmom. Tu je stvar drukčija. Kad tkogod kaže: "Nekad si od jedne plaće mogao živjeti, imao si stan, posao, zdravstvo, školovanje, ljetovanje i nitko nije bio gladan." - najčešće ne govori o Marxu. Govori o vlastitom iskustvu konkretnoga društva. I to iskustvo može biti sasvim stvarno. Jugoslavenski sustav imao je određene socijalne sigurnosne mehanizme i drugačiju distribuciju dohotka, a tranzicija je mnogima donijela nezaposlenost, nesigurnost, privatizacijske gubitke i osjećaj da su izgubili društveni položaj. Istraživanja jugonostalgije upravo upozoravaju da ona nije samo politička ideologija nego i način prisjećanja svakodnevnog života.

Također, može žaliti za nekim elementima Jugoslavije, a da uopće ne želi povratak jugoslavenskog sustava. Tvrdnja da je bilo više društvene sigurnosti nije isto što i tvrdnja da bi trebalo ponovno uspostaviti samoupravni socijalizam.

Napokon, imamo i čistu nostalgiju. Ako je to razlog, Šabo zapravo ne brani ni Marxovu teoriju ni ekonomski sustav. Brani vlastitu prošlost. To je fenomen koji je Velikonja zgodno opisao kao svojevrsnu retrospektivnu utopiju - prošlost se pretvara u sliku sigurnijeg, pravednijeg i solidarnijeg svijeta. I tu nastaje ona gotovo neizbježna selekcija sjećanja vezana uz posao ("svi su radili"), stan ("država je rješavala stambeno pitanje"), zdravstvo ("sve je bilo besplatno"), školstvo ("svi su mogli studirati"), međuljudske odnose ("ljudi su bili solidarniji") i slično, a istodobno se potisnu politička represija, jednopartijski sustav, cenzura i autocenzura, politički zatvorenici, ograničena sloboda političkog organiziranja, kronične nestašice, inflacija, devizna ograničenja, nezaposlenost, neefikasnost dijelova gospodarstva... To ne znači da je druga lista automatski prava, a prva kriva. Znači da je sjećanje selektivno.

Može biti sve to, a može biti i država, jer u BiH se najviše poklapaju tri različite vrste nostalgije — za socijalnom sigurnošću, za zajedničkom državom i za političkim sustavom koji je potisnuo etničku politiku. I za to imamo dosta zanimljive podatke. Jedno istraživanje iz 2016. pokazalo je da je u BiH udio ljudi koji su smatrali da je raspad Jugoslavije njihovoj zemlji donio više štete nego koristi bio visok u usporedbi s većinom nasljednica. Gallup pritom izričito navodi nekoliko mogućih razloga: gubitak socijalnih pogodnosti, nezaposlenost, pad prihoda i, posebno, gubitak mirnog suživota različitih skupina.

https://news.gallup.com/poll/210866/bal ... eakup.aspx

Još zanimljiviji je stariji komparativni podatak: u jednom istraživanju provedenom početkom 2010-ih, 67,3 % ispitanika u BiH reklo je da se barem u nekom razdoblju identificiralo kao Jugoslaveni, a 19,2 % još se tako identificiralo u vrijeme istraživanja. U Hrvatskoj je ukupni udio onih koji su se ikad identificirali kao Jugoslaveni bio samo 31,9 %.

https://www.researchgate.net/publicatio ... sor_states

To je ogromna razlika. I nije sasvim slučajna. U Hrvatskoj je jugoslavenski identitet imao konkurenciju snažnog hrvatskog nacionalnog identiteta. U Bosni je jugoslavenski identitet mogao biti jedan od rijetkih nadetničkih identiteta koji nije tražio da čovjek bira između Srba, Hrvata i Muslimana/Bošnjaka. Zato je raspad Jugoslavije u BiH imao dodatnu dimenziju: nije nestala samo država nego i jedan okvir u kojem je bilo moguće biti Bosancem/Jugoslavenom bez primarnog svrstavanja u jednu od tri nacionalne zajednice.

Zatim, Tito je bio autoritarni vladar, ali je BiH unutar Jugoslavije imala funkcionalno vrlo različit položaj od današnje BiH. Današnja Bosna ima tri konstitutivna naroda, dva entiteta, vrlo složenu podjelu vlasti, snažne etničke stranke, veto-mehanizme, međunarodnog arbitra koji može intervenirati i još uvijek vrlo ograničenu sposobnost vlastitih institucija da proizvedu stabilan konsenzus. OHR-ov najnoviji izvještaj upravo govori o blokadama institucija i postupnom „dekonstruiranju“ pojedinih državnih institucija, dok Freedom House BiH opisuje kao vrlo decentraliziranu parlamentarnu republiku s ozbiljnim političkim zastojem između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalnih elita.

https://www.ohr.int/69th-report-of-the- ... of-the-un/

Zato je sasvim razumljivo da netko u Sarajevu, Mostaru ili Tuzli kaže: „U Jugoslaviji smo imali puno više države nego što je imamo danas.“ To nije nužno komunistička nostalgija. Može biti nostalgija za funkcionalnom državom. I zato bih bosansku nostalgiju podijelio ovako:

1. Socijalna nostalgija

„Imao sam posao, stan, zdravstveno, školovanje i osjećaj sigurnosti.“ To je ona koju nalazimo i u Hrvatskoj.

2. „Jugoslavenska“ nostalgija

„Mogao sam biti Bosanac, Jugoslaven, Musliman, Srbin, Hrvat — a da se te kategorije nisu međusobno isključivale na isti način kao danas.“ Ovo je u BiH puno važnije nego u Hrvatskoj.

3. „Titovska“ nostalgija

„Tito je držao ove nacionaliste pod kontrolom.“ To je već sasvim specifična vrsta nostalgije. I ona je vrlo razumljiva s obzirom na ono što se dogodilo 1990-ih — premda, naravno, ne znači da je Tito zaista bio rješenje za problem nacionalizma. On ga je prije svega politički potiskivao.

4. Nostalgija za samim sustavom

„Trebali bismo ponovno imati socijalističko društveno vlasništvo, samoupravljanje i jednopartijski ili sličan sustav.“ E, to je već relativno uska kategorija. I mislim da se upravo tu često pogrešno interpretira bosanska „titofilija“. Netko može imati Titovu sliku na zidu, otići 25. svibnja u Kumrovec i govoriti kako je „onda bilo bolje“, a da zapravo uopće ne zagovara marksističku ekonomiju.

A zanimljivo je da već imamo gotovo savršenu ilustraciju razlike koju smo prije napravili. U istraživanju iz 2015. među starijim građanima Hrvatske i BiH, 87 % bosanskohercegovačkih ispitanika reklo je da se prije živjelo bolje, 66 % da se živjelo mnogo bolje, a 65 % je Tita ocijenilo pozitivno; samo 3 % ga je opisalo kao diktatora. U Hrvatskoj su odgovarajući udjeli bili 82 %, 40 % i 40 %. To je prilično dramatična razlika. Ali pogledaj što nam taj podatak ne govori: ne govori da 65 % Bosanaca želi obnoviti socijalističku Jugoslaviju.

https://www.hina.hr/news/8634220

Vjerojatnije je da u tom odgovoru ima svega pomalo — sjećanja na vlastitu mladost, socijalnu sigurnost, mir, nadetnički identitet, usporedbu s današnjim političkim kaosom i tek onda političke ideologije.

[Pastir]

Nisam? Ili ga nisi shvatio? Konstatovao?

Gle, može li se znati koliko zlata ima, recimo, u EU? Izmjeriti? I izraziti u jedinici mjere? Ja mislim da može. Novac? Isto može. Jesu li te količine konstantne ili se mijenjaju? A rad? Po jedinici mjere? Konstanta ili varijabla? Registrujete li vi u EU rad kao takav uopšte? Kako ga vrednujete? Imate neko bodovanje za koje svi znaju ili ono, kako se međusobno dogovorite od slučaja do slučaja pa ako vuk pojede magarca - pojede?
U nas novcem nije pokriveno zlato (shvati doslovno ili preneseno) a nije ni nafta (petrodinar - ništa! ) nego rad. Radni ljudi su u nas ustavna kategorija. Radnik u nas zna zašto.
Eto vam malo food for thought.

Znači, tvoj rad nije valjano vrednovan u današnjem kapitalizmu, konkretno — u BiH? Zato si komunist?

[Šabović Adis]

Gle, nije riječ o mojem radu, riječ je o radu uopšte. Misli Džul. Misli fizika. Misli priroda i poznavanje prirode. Isto tako, valja prirodu razlikovati od društva (koje se sastoji od drugova i drugarica, jel), znati razlikovati to, ne brkati kategorije, lupati lončiće, babe i žabe i kruške i jabuke. A komunist nisam iz nekakve osvete već su ova moja promišljanja to što me, između ostalog, čini komunistom. I baština, jer nisam s Marsa pao devedesetih.

[Stitch]

A komunist nisam iz nekakve osvete već su ova moja promišljanja to što me, između ostalog, čini komunistom. I baština, jer nisam s Marsa pao devedesetih.

Jaka promišljanja kad ih ne znaš u glavi uobličiti u logičnu cjelinu i na forumu pretvoriti u deset rečenica suvisla teksta.

[Šabović Adis]

Misliš na način da ih i ti shvatiš? Ajde, ajde, učio si isto što i ja, a to što si se odučio od naučenog, pa ti to sad izgleda kao besmislica, nije moja krivica.

BTW, de mi lociraj demokratiju! Geografski, jel, daj koordinate! Može i Evropska Unija. Ne teritoriju EU nego EU.
Gdje žive imenice, na grani rastu možda (jezičar si, shvatićeš)? Gdje to postoje ideje izvan glave? I kako shvataš ideologiju uopšte - na kilo ili na metar?