O oprostu

[karambol]

.[/quote]
Nisam siguran da ti išta znaš o tome kako bi se ponašala u toj situaciji. Ne vjerujem da to zna itko tko se u njoj ne nađe.[/quote]


Svaka rana, svako djelo koje me povrijedilo stoji u svojoj ladici kao poseban predmet. Zatvoren i neotvaran s vremenom.
Počevši od preljuba koji mogu razumjeti, mogu ga prihvatiti i sam sebi obrazložiti. Uz poteškoće, ali mogu ga i oprostiti. I jesam, ali nije ožiljak nestao. Ostao je i gotovo uopće ne boli jer sam si to tako rastumačio da možemo zajedno dalje.
Zatim od slike frenda koji pada pokošen nepoznatim metkom negdje kod Sunje. Ne mogu oprostiti niti zaboraviti i dan danas imam lošu percepciju prema svim Srbima upravo zbog toga. Ne mogu shvatiti i ne mogu oprostiti nekome nepoznatom već sam projicirao sve na cijeli jedan narod...Možda je to moj problem, možda negdje u dubini žudim za svojevrsnom osvetom. I za preljub i za smrt prijatelja.
Teško mogu oprostiti na način kako to zamišlja Lord.
A ne mogu ni zamislti kako bih se ponašao da se nešto dogodi mom djetetu. Mojom ili tuđom krivnjom. Nemam pojma i ne želim to nikada saznati kako bih reagirao u takvoj situaciji. Gdje bih i na koji način puknuo...

[gecerland999]

Majka Antonije Bilić "oprostila je u duši" čovjeku koji je optužen za ubojstvo i moguće silovanje njene kćeri.

Moglo bi se reći da cijeli život živim u onim "zanimljivim vremenima" iz kletve. Jedan od najvjernijih pratilaca tih "zanimljivih vremena" je opraštanje. Stalno se poteže potreba da ovi oproste onima i oni ovima, stalno se navode primjeri u kojima je ovaj oprostio onome, a onaj ovome nije, nerijetko se čuje i "oprostiti, ali ne i zaboraviti"...

Ja ništa od toga ne razumijem.

Ostavimo sad po strani vjerske, ove ili one aspekte opraštanja: što bi se točno trebalo dogoditi u nečijoj glavi (a i u "duši"), pa da oprosti počinitelju i puno manjeg zla od onoga za koje je optužen Paravinja?

Kako bi, zapravo, trebalo izgledati to opraštanje - onako, konkretno? Mogu shvatiti "opraštanje" u smislu nezahtijevanja "oka za oko" - jasno mi je odbijanje one sirote unakažene žene da jednako unakazi počinitelja - ali, kako to izgleda "oprostiti" nekome tko je iščupao sastavni dio mene? WTF, probudim se jedno jutro, i gle!, svejedno mi je? Živim dalje i mislim si "a jebiga, dogodilo se, tu se više ništa ne može"? I kako se to može "oprostiti, a ne zaboraviti"?

Kako, jebemu???

Oprostiti se može ...ali zaboraviti teško !!!

Onaj ko je rekao da vrijeme liječi sve, slagao je...Vrijeme ne liječi ništa...Samo te natjera da naučiš da izdržiš, da živiš sa tim...