Eo, jel smijem ja? Pazi, plahta
Perzefona » wrote:Nakon kraćeg dvoumljenja pisati ovdje ili otvoriti novu temu, odlučila sam ipak sramotiti se ovdje.
Naime, ja pojma nemam što psiholozi zaista rade i kako oni mogu pomoći nekome sjebanome.
Moja je sramota tim veća što sam ja položila davnih dana nekakvu psihologiju. I još odonda vučem osjećaj da je to kvaziznanost, a psiholozi znatiželjne babe koje se tješe tuđim nevoljama.

(Imajte milosti, teško mi je bilo ovo napisati.)
Samo ti daj
Prvo, psiholozi rade hrpu drugih stvari mimo "pomaganja nekome sjebanome"

al to je drugi par opancijeh.
Ovi koji pomažu su najčešće nekakvi terapeuti ili savjetovatelji, koji nisu završili studij i počeli se time eto tako bavit, nego su uložili silne resurse, trud, vrijeme, živce i novac u razne edukacije.
Poznajem i neke pametne ljude koji su ih posjećivali, čak sam od jedne prijateljice dobila oduševljenu preporuku, ali moje pitanje kako i čime joj je pomogao ostalo je i dalje neodgovoreno.
Najčešće razgovorom. Ponekad i savjetom. Iznenadila bi se koilkima padne kamen sa srca makar kad ih netko sasluša i veli im "to je normalno", odnosno "tvoji osjećaji/ponašanje/reakcije su normalni".
Ja ne mogu reći koje su to točno tehnike jer ih ne znam (dakle nije da čuvam neku profesionalnu übertajnu, nego fakat nemam pojma, ali znam da posjeduju neka znanja i vještine, od kojih se većina svodi na one komunikacijske, da ljudima bude lakše. Imaš i onih koji znaju s fobijama, strahovima, panikama, koji klijente uče nekim ponašanjima kako bi im bilo bolje. Prvo što mi sad pada na pamet su tehnike opuštanja. Znam da vjerojatno zvuči banlno, ali to je jedan od načina na koje se ljudi oslobađaju opsesivnih misli.
Tako da moja predodžba o njima i njihovom poslu i dalje ostaje utemeljena na filmovima i vicevima, ter uvjerenju da žele iz mene izvuć moje seksualne perverzije i uvjerit me da sam imala loše djetinjstvo.
To ti je kao da o medicinarima učiš gledajući Housea

i naravno da se psihologija može tako lijepo iskarikirati i dovesti do apsurda (i sama to često radim), no sama struka je ipak nešto drugo. (Da ne govorim o tome da se najčešće u filmovima/crtićima prikazuje i karikira psihoanaliza, prema kojoj se, usudila bih se reći, druge terapije i discipline odnose pomalo maćehinski

)
Onak, ne može on mene ništa pitat što ja sama sebe nisam već pitala, mislim, a ne može mi dati ni recept. Pa što onda može?
Tebe možda ne može. Možda fakat ne može. I istina, recept ti ne može dati. Ni za lijek, ni za život. Ali može te podučiti tehnikama, ponašnjima, od kojih će ti biti lakše, bolje. Teško mi je sad govoriti ovako "u prazno", bez nekog konkretnog problema.
Hajde me razuvjerite. Bilo bi mi drago. Znate li nekog stvarnog kome je psiholog pomogao i znate li kako je i čime to postigao?
Evo, recimo, kolegici je došao čovjek, otac dvoje djece, koji je imao opsesivne misli. Ne govorimo o "običnim", nego o fakat opsesivnim mislima, za koje misliš da ih se ne možeš riješiti i zbog kojih ti se čini da ćeš poludjeti jer nisu "dio tebe". Proganjale su ga vizije kako fizički ozljeđuje svoju ženu. Kasnije se u razgovoru došlo do toga da je čovjek anksiozan, pomalo depresivan, pomalo agresivan, ali da ženi ne bi ništa učinio u stvarnosti. Ali nije se mogao riješiti tih misli. Kolegica ga je podučila tehnikama opuštanja, ono, disanje, relaksacija, ništa komplicirano. Usto, naučila ga je kako može neka svoja nezadovoljstva i frustracie izraziti ženi, kako s njom kvalitetno i konstruktivno porazgovarati. Objasnila mu da su misli samo misli, da one ne mogu nikoga ozlijediti, da mogu biti dobre i loše, ali da su ipak samo u našim glavama. I uputila ga je da u takvom opuštenom stanju pokuša zamisliti kako ozljeđuje ženu. Long story short, nakon nekoliko takvih seansi opuštanja, razgovora, klijent, ni kad bi pokušao, nije mogao prizvati nijednu misao koja ga je prije mučila. Nastavio je još neko vrijeme dolaziti, javljati se, nastavila ga je pratiti, ali dalje je funkcionirao normalno.
Eto, na primjer. Znam ih još nekoliko.
Perzefona » wrote:I kak se to otvara duša, intima (sad možda lupetam i nagađam jer ne znam) nekome kome je to posao? Jesam li ja zatvorena, sramežljiva i nepovjerljiva više nego drugi kojima to nije nikakav problem?
Ponekad je gro lakše otvoriti se nekome kome je to posao. Netko kome je to posao te neće osuđivati. Nekad je teško bližnjima ispričati što ti je na duši, nekad ih ne želiš opterećivati, nekad te sram, nekad ti naprosto ne znaju i ne mogu pomoći...

Recimo, kome se ovaj gore mogao obratiti, a da dotični ite sekunde ne pomsili da je totalno prošvikao? Terapeut/savjetovatelj ti nije prijatelj, vi i dalje imate profesionalan odnos i to otvaranje nije prijateljsko, niti se događa pri prvom susretu. Otaranje terapeutu ti je slično kao skidanje pred liječnikom (barem se meni tako čini) - nije da ti je milo, ali nema drugog načina da ti pomogne. A i to nije isto kao skidanje pred random čovjekom na cesti, a bome nije isto ni kao skidanje pred intimnim partnerom.
Ti samo pitaj, ja se volim upuštati u ovakve demistifikacije
