Jesmo li lošiji promatrači nego naši preci?

[Pastir]

Ljudi su nekad prepoznavali ljekovite biljke, znali po mirisu predvidjeti kišu, pratili su migracije ptica... Danas, s aplikacijama i prognozama, promatramo svijet kroz ekran. Jesmo li izgubili sposobnost izravnog opažanja, ili smo je samo zamijenili novim vještinama?

[Stitch]

Izgubili smo znanje i povezanost s prirodom. Opažali bismo mi i dalje, ali više ne znamo što, s kojom svrhom. Ljekovito bilje, gljive i slično poznaju mnogi pojedinci, to se promatranje zadržalo zato što je korisno, ali ptice danas prate isključivo neposredno zainteresirani (lovci, znanstvenici). Što će to prosječnom čovjeku? Zanima li ga biologija ili zoologija, samo na internetu naći će tonu toga. A gdje su knjige u specijaliziranim bibliotekama, razni leksikoni, enciklopedije...

[drug mile]

Marshall Sahlins, poznati antropolog, opisao je iskustvo sa !Kung ljudima u pustinji Kalahari. Zanimalo ga je kako nađu hranu u bilo koje doba godine. Čovjek mu je pokazao neugledni grm tijekom vlažnije sezone. Par mjeseci kasnije, kada je pustinja bila bez ikakve travke, ikakvih značajnih obilježja u blizini, taj čovjek ga je doveo upravo na to mjesto gdje je rastao onaj grm, kopao je u dubinu i našao korijen tog grma koji je bio jestiv i pun akumulirane vode. Zaključak je bio da pripadnici tog plemena mogu upamtiti stotine takvih lokacija sa centimetarskom preciznošću i locirati ih mjesecima kasnije.

Ja se znam izgubiti u zgradi u kojoj se na liftu otvaraju vrata na obje strane.

[Pastir]

Izgubili smo znanje i povezanost s prirodom. Opažali bismo mi i dalje, ali više ne znamo što, s kojom svrhom. Ljekovito bilje, gljive i slično poznaju mnogi pojedinci, to se promatranje zadržalo zato što je korisno, ali ptice danas prate isključivo neposredno zainteresirani (lovci, znanstvenici). Što će to prosječnom čovjeku? Zanima li ga biologija ili zoologija, samo na internetu naći će tonu toga. A gdje su knjige u specijaliziranim bibliotekama, razni leksikoni, enciklopedije...

Tvoja primjedba pogađa u srž — radi se manje o potpunom gubitku sposobnosti, a više o zamjeni jednog seta vještina drugim. Ljudi su nekad morali gledati prirodu otvorenih očiju. Ne zato što su bili romantičniji, nego zato što je o tome ovisio opstanak. Znali su razlikovati jestivo od otrovnog, pratiti tragove životinja, po smjeru vjetra i oblacima predvidjeti vrijeme. Danas nas te vještine sve manje zanimaju, jer ih više ne trebamo — a kada nešto nije nužno, polako izblijedi iz kolektivne prakse.

Jesmo li zbog toga oslijepili za svijet oko sebe? Ne sasvim. Naše oči i dalje vide, nos i dalje miriše, ali ne znamo na što obraćati pažnju — ni zašto. U digitalnom dobu, stvarnost filtriramo kroz ekrane: aplikacije predviđaju kišu bolje od mirisa ozona u zraku, navigacija bolje pamti put od nas samih, a enciklopedije su postale samo „bookmark“ u pregledniku.

[Pastir]

Marshall Sahlins, poznati antropolog, opisao je iskustvo sa !Kung ljudima u pustinji Kalahari. Zanimalo ga je kako nađu hranu u bilo koje doba godine. Čovjek mu je pokazao neugledni grm tijekom vlažnije sezone. Par mjeseci kasnije, kada je pustinja bila bez ikakve travke, ikakvih značajnih obilježja u blizini, taj čovjek ga je doveo upravo na to mjesto gdje je rastao onaj grm, kopao je u dubinu i našao korijen tog grma koji je bio jestiv i pun akumulirane vode. Zaključak je bio da pripadnici tog plemena mogu upamtiti stotine takvih lokacija sa centimetarskom preciznošću i locirati ih mjesecima kasnije.

Ja se znam izgubiti u zgradi u kojoj se na liftu otvaraju vrata na obje strane.

I ovo je odličan komentar — i govori o preobrazbi. Možda je impresivno što !Kung lovci-sakupljači u Kalahariju mogu zapamtiti stotine mjesta i pronaći korijen skriven mjesecima ispod suhog pijeska — ali mi živimo u labirintu informacija i razvijamo drugačiji „prostorni osjećaj“: ne u prirodi, nego u mreži podataka. Umjesto da pamtimo gdje je korijen, mi pamtimo put do USB priključka ili lokaciju datoteke u oblaku.

Jesmo li izgubili neposredno opažanje? Možda samo onu vrstu koja je bila vezana uz svakodnevni opstanak. Umjesto „prirodnog pamćenja“ razvili smo „digitalnu navigaciju“. Ipak, neka praznina ostaje: dok nas aplikacije uspješno vode, sve manje osjećamo da smo mi ti koji „čitaju“ svijet — kao da nam priroda više nije knjiga, nego samo pozadina za „selfie“.

[Stitch]

Ovo je donekle povezano s mojom temom o utjecaju moderne tehnologije na mozak i navike.

Ako me inspirirate (ili podsjetite na ono što tamo nisam rekao), mogao bih nastaviti.

[Pastir]

Ako me inspirirate (ili podsjetite na ono što tamo nisam rekao), mogao bih nastaviti.

Mislim da sam već pitao: znaš li kakva su predviđanja? Mozak će se vjerojatno razvijati usporedno s digitalizacijom — u pozitivnom ili negativnom smjeru. Ako taj smjer bude pozitivan, imat ćemo utopiju. U suprotnom — distopiju.

Mogao bi o tome pisati — naravno, ako te zanima.