Ceste koje nikuda ne vode

[Pastir]

U svakom gradu postoje staze i ceste koje se „ne isplati“ koristiti — idu sporednim putem, duže su, prazne. No upravo tamo često nastanu najmirniji trenuci. Je li naša opsesija najkraćim putem zapravo razlog zbog kojeg život izgleda užurban i predvidljiv? I treba li nam više „cesta koje nikuda ne vode“ u životu?

[Stitch]

Ako ne govoriš metaforički ili filozofski, ceste većinom imaju početak i kraj, start i cilj. Teško je naći neku koja baš nikuda ne vodi. Zašto bi je, pobogu, gradili?

No ima valjda onih koje su vodile do određenog mjesta, a onda su iz tko zna kojeg razloga napuštene. Meni ne bi smetalo putovati njima jer ne podnosim gužvu. Noću doduše ne volim prazne prometnice - ako se što dogodi, nema mi tko pomoći.

[Pastir]

Govorio sam i doslovno i preneseno. Zašto do cilja moramo ići „pravocrtno“, što brže — zašto ne bismo malo lutali, istraživali? Nije li i to dio svakodnevnog bivstvovanja i razvoja?

[Stitch]

Ovisi o tome imaš li mjeru. A katkad možda ni o tome.

Ljudima se svašta u životu događa, ne mora to lutanje biti svojevoljno. Npr. splet okolnosti može te natjerati da skreneš s puta, neki nepredviđeni događaj na koji ne možeš utjecati. Onda tražiš skretanje koje će te dovesti do ceste kojom si dotad bezbrižno putovao, ali ne možeš ga naći. Svaki sporedni puteljak kojim si se zaputio vodi te sve dalje od cilja, griješio si skretanje za skretanjem. Naposljetku se voziš nekom drugom cestom, snalaziš se, improviziraš - jer drugog izbora nemaš. Egzistiraš, glavno da ne staneš. Motus vita est.

[Šabović Adis]

Pa ima i vozikanje, ništa sporno. Osim kad nemaš love, jel, onda šetnja.

[Stitch]

Pa ima i vozikanje, ništa sporno.

Misliš, ono što Amerikanci nazivaju joyride?

[Šabović Adis]

Misliš, ono što Amerikanci nazivaju joyride?

Aha. Ili cruising.

[Pastir]

Ovisi o tome imaš li mjeru. A katkad možda ni o tome.

Ljudima se svašta u životu događa, ne mora to lutanje biti svojevoljno. Npr. splet okolnosti može te natjerati da skreneš s puta, neki nepredviđeni događaj na koji ne možeš utjecati. Onda tražiš skretanje koje će te dovesti do ceste kojom si dotad bezbrižno putovao, ali ne možeš ga naći. Svaki sporedni puteljak kojim si se zaputio vodi te sve dalje od cilja, griješio si skretanje za skretanjem. Naposljetku se voziš nekom drugom cestom, snalaziš se, improviziraš - jer drugog izbora nemaš. Egzistiraš, glavno da ne staneš. Motus vita est.

Tvoj odgovor je vrlo dobar — pokazuje svijest o tome da čovjek nije uvijek gospodar svog puta, nego često vozač na cesti čije raskrižje nije sam birao.

Ponekad je iluzija da uopće postoji „glavna cesta“ kojom smo trebali ići. Tek kad zalutamo, shvatimo koliko je ono što zovemo „cilj“ zapravo promjenjiva točka na horizontu. I možda je jedina prava mjera upravo to da nastaviš voziti — kako si i rekao — jer sama vožnja, snalaženje i improvizacija oblikuju put jednako koliko i sama odredišta. Drugim riječima, za neke je cilj doći, a za druge ostati u kretanju. „Motus vita est“, ali i „via est vita“ — put sam je život.

[Pastir]

Misliš, ono što Amerikanci nazivaju joyride?

Nemoj provocirati Adisa — „joyride“ uglavnom podrazumijeva krađu automobila. Što ćeš ako ga zatvore — ugasiti forum?

[Šabović Adis]

[Stitch]

Nemoj provocirati Adisa — „joyride“ uglavnom podrazumijeva krađu automobila. Što ćeš ako ga zatvore — ugasiti forum?

Ne bojim se ja za njega, Bosna je to. Odmah će ga prefarbati.