Bit će bolje. Imaš želju maknuti se, a to je već puno više nego što većina ljudi ima. Tavore u svojim čudnim životima jer ih roditelji nisu dovoljno vidljivo ujebali da se maknu i onda ostaju sjebani s njima do penzije bez ikakve želje da probaju živjeti solo.
Znaš i sama koliko sam govana prošla otkad sam odselila i nije lako, ali vrijedi.
Malo sam i ja u zadnje vrijeme tjeskobna, boležljiva, imunitet pao, čekam da se pokrenu neke nove stvari, a neke ću i sama pokrenuti i eto, gura se, bitno da se ide negdje, kad se osjećaš u kavezu, da imaš neke korake kako iz njega izaći.
Tu i tamo me opere prošlost pa i to. Kere varošanke i te stvari. Netko te ugrize zlobno pa se pitaš otkud to. A otkud, otkud, znaš otkud, ali ti nije najjasnije što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe odnose, živote... dok su u svojima navodno jako sretni.
Ali prođe sve. Ovako ili onako.

Zezam se.
Nekima sreća dođe lakše. Neki se rode kraj vode. Jebiga. Sad, znaju li to cijeniti, nemam pojma, i kako prežive neke kasnije teže krahove ako ih zadese. Dobra je stvar kad si naviknut na sranje, da si zapravo vješt u proživljavanju kriza. I onda taj osjećaj nevjerice kad ti je dobro krene pratiti tjeskoba, naravno. Tj. ne baš dobro, ali ono, kad se kreće nekud prema boljem.
Ja eto nastojim sredit stvari do kraja da nađem dom. Podstanarski, ali dom. Negdje gdje će biti ok. To puno znači. Kad se vraćaš u mir. Makar bio dva sata u kući. Nije da sad imam nemir, ali nije to to. Iako je ovo, da kucnem, dosad najpristojniji suživot koji sam imala. Svi ostali su bili za uzet štrik i objesit se momentalno. No preferiram biti solo. Ako nije partner u pitanju, naravno.
I tako. Prođe sve i brže nego mislimo.