Vrijeme kao subjektivni prostor

[Pastir]

Ponekad ljeto traje „vječno“, a ponekad — čini nam se — proleti u tri dana. Neki trenuci se pamte cijeli život, dok cijele godine znaju ispariti iz sjećanja. Ako je naše iskustvo vremena toliko rastezljivo, postoji li „stvarno“ vrijeme izvan našeg doživljaja? Ili je sve što osjećamo zapravo naš unutarnji sat, koji svatko navija po svom?

[Stitch]

Elejci su negirali gibanje i vrijeme, što pokazuju Zenonovi paradoksi. Heraklit je poricao nepromjenljivost supstancije i kao načelo uveo neprekidnu promjenu. Za Platona vremenitost je privid koji se očituje u promjeni. No ideja o vremenu kao iluziji prisutna je u grčkoj filozofiji i prije Platona - sofist Antifon držao je da vrijeme nije stvarnost nego samo pojam ili mjera. U budističkoj filozofiji, ali i u suvremenoj filozofiji Johna Ellisa McTaggarta, koji je iznio stav o nerealnosti vremena i o vremenu kao proizvodu našega uma - također postoje slični koncepti.

Vrijeme dakle može biti subjektivno - sve dok u raspravu ne upletemo fiziku.

[Pastir]

Vrijeme dakle može biti subjektivno - sve dok u raspravu ne upletemo fiziku.

U Einsteinovoj teoriji relativnosti vrijeme nije iluzija, nego stvarna dimenzija svemira — ali i tamo ono prestaje biti apsolutno: različiti promatrači mogu mjeriti različita vremena za isti niz događaja. U tom smislu, ni fizika ne potvrđuje „jedinstveno, univerzalno vrijeme“, nego pokazuje da je i u kozmosu ono relativno — samo što se ta relativnost mjeri instrumentima, a ne osjećajima.

Možda je stoga pravo pitanje: je li „stvarno vrijeme“ nešto što otkrivamo — ili nešto što stvaramo, kao što stvaramo karte da bismo lakše putovali svijetom?

[Stitch]

U Einsteinovoj teoriji relativnosti vrijeme nije iluzija, nego stvarna dimenzija svemira — ali i tamo ono prestaje biti apsolutno: različiti promatrači mogu mjeriti različita vremena za isti niz događaja. U tom smislu, ni fizika ne potvrđuje „jedinstveno, univerzalno vrijeme“, nego pokazuje da je i u kozmosu ono relativno — samo što se ta relativnost mjeri instrumentima, a ne osjećajima.

Ciljao sam na to da je vrijeme u fizici osnovna veličina, koja opisuje trajanje zbivanja, razmak između dvaju događaja ili redoslijed odvijanja događajâ - nisam rekao da stvari time postaju jednostavnije.

Njemački matematičar i fizičar Hermann Minkowski osmislio je koncept prostor-vremena (ili prostorvremena). Poslužio mu je za geometrijsku interpretaciju kinematike specijalne teorije relativnosti. A razlika je sljedeća: dočim ono što se opaža i mjeri kao prostor i kao vrijeme ovisi o gibanju promatrača i za različite je opažače različito, prostor-vrijeme svakomu je isto.

No nastavi ti u svom ritmu i smjeru, bila je ovo puka napomena. Ne želim razvodniti potencijalno dobru filozofsku temu.

[Šabović Adis]

Apropo fizike, jel se vrijeme kreće uopšte? Ako da, onda kojom brzinom, izraženo u m/s ili km/h? Ako ne, kako onda prolazi jbt?
I može li vrijeme da vrši ikakvu radnju uzevši da nije subjekt?

[Pastir]

Filozof Henri Bergson razlikovao je vrijeme (ono što mjerimo satom) i trajanje (unutarnje iskustvo vremena). O tome kako mozak „mjeri“ vrijeme i zašto nam se subjektivno rasteže ili skraćuje govore i psihologija ili neuroznanost. Kad smo okruženi pozitivnim (društvom, emocijama), vrijeme nam prolazi brže — to smo primijetili još u djetinjstvu: zvali su nas na ručak, a „tek smo počeli“ s igrom. Majka bi onda rekla da smo izašli prije tri sata i da se jelo skoro ohladilo dok nas je uspjela dozvati. To je zato što pamtimo iskustva, a ne minute i sekunde.

https://geek.hr/znanost/clanak/kako-moz ... a-vrijeme/

[Šabović Adis]

Ja ne mogu preći preko toga da je mozak - on.

[Pastir]

Apropo fizike, jel se vrijeme kreće uopšte? Ako da, onda kojom brzinom, izraženo u m/s ili km/h? Ako ne, kako onda prolazi jbt?
I može li vrijeme da vrši ikakvu radnju uzevši da nije subjekt?

Uozbilji se malo. Kad govorimo o vremenu, dijelom se izražavamo metaforički — prisiljeni smo na to zato što je vrijeme apstraktan koncept.

[Šabović Adis]

Uozbilji se malo. Kad govorimo o vremenu, dijelom se izražavamo metaforički — prisiljeni smo na to zato što je vrijeme apstraktan koncept.

Oću.

[Stitch]

Kad govorimo o vremenu, dijelom se izražavamo metaforički — prisiljeni smo na to zato što je vrijeme apstraktan koncept.

Možda i u cijelosti - vrijeme prolazi, leti, teče, curi... To je sve preneseno značenje, samo što smo ga takvim prestali doživljavati. Objašnjavao sam to nedavno na Forumhaeru.

Sličnost je samo dio priče (iako je sličnost po Aristotelu najvažnija; načiniti dobru metaforu znači uočiti sličnost, što je znak genija), postoji i katahreza (doslovce zloporaba), kako su stari retoričari nazivali metaforu iz nužde. Antropomorfiziranjem stvarnosti dobili smo metafore zub vremena, krilo prozora, noga stola, glava kuće itd., što znači da smo se poslužili metaforom kako bismo imenovali pojmove koji ne postoje u jeziku. Metafora je tu kreativni princip, nešto što izlazi iz poetskoga i postaje općim jezikom. Zato danas imamo npr. galopirajuću inflaciju, gašenje radnih mjesta, zamrzavanje računa, valove poskupljenja itd. - obične, svakodnevne fenomene koje bez metafore ne bismo znali učinkovito opisati. To znači da je jezik u srži metaforičan.

S jedne strane imamo dakle sličnost, koja se zasniva na poredbi. No postoje razlike - dočim je poredba figura analogije (A je kao B), metafora je figura identifikacije (A jest B). Poredba je eksplicitna, metafora je implicitna. U poredbi predmeti koji su dovedeni u vezu čuvaju svoj identitet. U metafori oni se poistovjećuju. S druge pak strane, metafora ne ističe samo sličnost između dvaju predmeta (kao što to čini poredba) nego i sugerira novi, treći predmet, koji je bez imena i koji bi bez metaforičkog izraza ostao neiskazan. Tu se međutim događa nešto neočekivano: lingvisti će govoriti o korijenu riječi, fizičari o radiovalovima i slično, ali ti će pojmovi postati neutralni, izgubit će slikovitost. Ono što jest metafora prestat ćemo doživljavati kao metaforu - i ta će promjena biti nepovratna.

Vrijeme je nešto što ne vidimo, što ne možemo opipati - ali znamo da je tu. Mijenjaju se godišnja doba, tijelo stari, predmeti propadaju... Moramo ga zamisliti, antropomorfizirati iako mu osjećamo djelovanje.

[Stitch]

Ja ne mogu preći preko toga da je mozak - on.

Prijeđi što brže. Da ne bi bilo:

Ja: - Koliko je ono osam puta devet?
Mozak: - Znaš ti dobro koliko je osam puta devet!

Ili:

Ja: - Odoh s frendovima popiti pivo.
Mozak: - S tim klošarima? Samo te iskorištavaju!

Ili pak:

Ja: - Što je ono jučer sa ženom bilo, zašto se naljutila?
Mozak: - Ma ništa!

[Šabović Adis]

Prijeđi što brže. Da ne bi bilo:

Ja: - Koliko je ono osam puta devet?
Mozak: - Znaš ti dobro koliko je osam puta devet!

Ili:

Ja: - Odoh s frendovima popiti pivo.
Mozak: - S tim klošarima? Samo te iskorištavaju!

Ili pak:

Ja: - Što je ono jučer sa ženom bilo, zašto se naljutila?
Mozak: - Ma ništa!

Švabo je to elegantno riješio, svaku imenicu s velikim početnim slovom piše. Zato mu oko gleda a mozak vidi - bez ikakvih problema.

[Pastir]

Švabo je to elegantno riješio, svaku imenicu s velikim početnim slovom piše.

Ako u rečenici imaš puno velikih slova, onda nastaje buka u „komunikacijskom“ kanalu. Mozak će prije biti zbunjen nego oduševljen.

[Stitch]

Upravo tako. Inflacija velikih početnih slova dovodi do toga da veliko slovo prestaje biti razlikovno. Tekst postaje sataraš, a ne pregledna cjelina.

Kako bi naš narod rekao, čega ima previše - ni s kruhom ne valja.

[Šabović Adis]

Denkervolk. Von wegen...

[Stitch]

Sad me scena u kojoj muž viče ženi da treba na WC, neka napokon izađe, sjetila stare istine: nije isto provesti minutu-dvije pred zahodskim vratima ako čekaš na krivoj ili pravoj strani. Vrijeme sporije teče izvana, a cupkanje ga neće ubrzati.