Ćirilica u Vukovaru

[schmokljan]

Govnarska posla. Alaj se Zoka i drugovi blamiraju, kad god stignu.

[Tea Tree]

Ne kužim na što konkretno misliš.

[schmokljan]

Mislim na državu koja šalje interventnu policiju koja brani natpise koji nikad nisu trebali biti postavljeni.

[Tea Tree]

Ma ne znam baš da nikada nisu trebali biti postavljeni. Ne znam ni je li sad prerano, a ako jest, kada neće biti prerano. Kad ćemo moći utvrditi da je rat završio i mora li se čekati da pomru ljudi iz ratne generacije.
I znači li to da je do tada (do tih drugih vremena) vandalizam opravdan.

[MightyMe]

Lako je tuđin kurcen gloginje mlatit.

[schmokljan]

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... ravdu.html

[Pero]

Koliko je prošlo od 08.05.1945. do http://hr.wikipedia.org/wiki/EEZ

[Emericzy]

Natpise je trebalo postaviti jer tako kaže zakon.

Druga je stvar što su Srbi glupi što su to tražili. (To jest, njihove organizacije su tražile.) Nit im treba niti čemu služi. Ali dobro, tražili su i mi smo im to dali. A kad jesmo, onda to treba i ispuniti. Jebiga.

Sad se iz toga teško izvući. Pogotovo Milanoviću koji je, doduše, obrazovan, ali ne i pametan.

[Pješčana]

pokušavam se isključiti iz ovakvih vijesti.
nažalost, saznala sam da se i tompcon sprema n aVukovar, što mi je još više zgadilo sve i i ne otvaram linkove i ne gledam teve.

Vlada se zajebala/nije gledala unaprijed što će se desiti s tim dvojezičnim natpisima.
ali mislim da su dvojezični natpisi samo šibica. da područje Vukovara ima zaposlene Vukovarce, više novaca i sigurniju financijsku budućnost, ne bi ih bilo toliko koji bi nezaposleni imali volje izlaziti na ulicu.
i bolilo bi ih nešto, jer bi imali bolji život za koji su se borili.
valjalo bi pogledati što Hrvati misle o talijanskoj zajednici u Istri, gdje je talijanski jak, i ima natpisa na talijanskom. kako su se prema tome ponašali kad je došla odluka?

[karambol]

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... ravdu.html

mislim da je ovdje rečeno jako dobro zašto se to tako odvija...a sad što tu ima i političkih ružnih igara...

[Pero]

Ja bih sve poskidao.
I ćirilicu u Udbini i Orsera u Vrsaru.
I pripojio istočni Srijem sa Zemunom.
Granica bi bila na pola igrališta Arene u Novom Beogradu.

[visekratni klon]

S teoretičarske strane, treba, puj puj vandali plus sto učenih riječi.

S ljudske strane, ne treba. Pustimo ih na miru.

Samo, stvar je u tome da nas teoretičare (da, nas, jer poznajem sebe kad upadnem u taj mode i poznajem ekipu koja raspravlja na taj način) boli krasan kurac za četnička silovanja i klanja jer se nisu dogodila nama. I iz te je pozicije lako biti "objektivan". Ono što zamjeram sebi i većini ljevičara je potpuno odsustvo bazične ljudske empatije. Isto to zamjeram desničarskoj bagri koja kupuje poene na ljudima kojima je obitelj zaklana i koji su silovani na načine koje ne možemo zamisliti.
ETo, rijedak trenutak iskrenosti. Mogu to napisati tu jer se na mene neće stuštiti sva sila ljevičarskih argumenata. Da, znam ja dobro da je ćirilica srpsko pismo i da nisu svi Srbi četnici i sve to, ali ti ljudi ne znaju i ja stvarno nemam uvijek obraza da im to osporavam. A iskreno, malo mi se bljuje kad netko nije u stanju bar jednom i s vremena na vrijeme progledati pa da mu onako ljudski i iskreno bude žao što je netko pod okriljem ćirilice doživio zvjerstva. Malo mi se bljuje od autizma kojim se sanja neka nova i bolja Jugoslavija u kojoj bi bili valjda samo podobni i dobri, a šta bi sa zločincima i žrtvama? ... Malo mi se, eto, ponekad, samo ponekad, zbljuje na ušminkane ideale sitih i ušminkanih salonskih ljevičara. I svu njihovu načitanost i argumentiranost. Na stranu ustaše i krezube budale sad, ne moramo uvijek o njima da nas netko ne bi bacio u isti koš, jel.
Dakako, meni će krezuba bratija koja ide na tomsona i nosi crne košulje uvijek biti antipatična, ali to ne umanjuje ovo što sam rekla.

[MightyMe]

Točno to. Ni više ni manje.

[Zmaj021]

idi učit

edit: oboje

[elma]

klone, volim te ;elvira:

[Pješčana]

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... kovar.html

[visekratni klon]

klone, volim te ;elvira:

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... kovar.html

A jebatga, ne tuguju svi na isti način. Niti to govori tko je veći čovjek niti se traume mjere metrom.

Samo se malčice odmaknuti od osobne boli koja, tu i tamo, traje predugo da bi imala opravdanje.

ovo je jako ružna rečenica. Nitko nema pravo mjeriti koliko će nečija trauma trajati s tim da su ovo traume koje nemaju rok trajanja. Niti mislim da žrtve imaju biti kuš. Ne dok se zgržamo nad patnjom Palestinaca, gladnih u Africi i svega toga što je eto sasvim ok i prihvatljivo da se nad tim plače- i je, i treba, i neka, samo kad je riječ o patnji nekog tko nam je suviše blizu, onda postajemo bešćutni. Jer se onda umiješa osobna antipatija i sl.

Jel bi se itko ovdje usudio napisati to isto za Srebrenicu? Ako ne bi, onda smo licemjerni. Ako dajemo pijetet svim žrtvama osim hrvatskih, onda je red da to svim bude bez iznimke.

[nodens]

S ljudske strane, ne treba. Pustimo ih na miru.

Samo, stvar je u tome da nas teoretičare (da, nas, jer poznajem sebe kad upadnem u taj mode i poznajem ekipu koja raspravlja na taj način) boli krasan kurac za četnička silovanja i klanja jer se nisu dogodila nama. I iz te je pozicije lako biti "objektivan". Ono što zamjeram sebi i većini ljevičara je potpuno odsustvo bazične ljudske empatije. Isto to zamjeram desničarskoj bagri koja kupuje poene na ljudima kojima je obitelj zaklana i koji su silovani na načine koje ne možemo zamisliti.
ETo, rijedak trenutak iskrenosti. Mogu to napisati tu jer se na mene neće stuštiti sva sila ljevičarskih argumenata. Da, znam ja dobro da je ćirilica srpsko pismo i da nisu svi Srbi četnici i sve to, ali ti ljudi ne znaju i ja stvarno nemam uvijek obraza da im to osporavam. A iskreno, malo mi se bljuje kad netko nije u stanju bar jednom i s vremena na vrijeme progledati pa da mu onako ljudski i iskreno bude žao što je netko pod okriljem ćirilice doživio zvjerstva. Malo mi se bljuje od autizma kojim se sanja neka nova i bolja Jugoslavija u kojoj bi bili valjda samo podobni i dobri, a šta bi sa zločincima i žrtvama? ... Malo mi se, eto, ponekad, samo ponekad, zbljuje na ušminkane ideale sitih i ušminkanih salonskih ljevičara. I svu njihovu načitanost i argumentiranost. Na stranu ustaše i krezube budale sad, ne moramo uvijek o njima da nas netko ne bi bacio u isti koš, jel.
Dakako, meni će krezuba bratija koja ide na tomsona i nosi crne košulje uvijek biti antipatična, ali to ne umanjuje ovo što sam rekla.

Gle... 10 brownie points

[Lastan]

Ja ću samo, umjesto svog nekog odgovora, nalijepiti nešto na što sam danas naišao.

Bio je rat. 14.000 ljudi ubijeno je u gradu u kojem sam se rodio. Od toga Svaki 5 stanovnik je ranjen. Nema čovjeka koji nije izgubio curu, druga, ženu, dijete, brata, oca, majku. Od granate, snajpera, rakete, bombe, nagazne mine, mišije groznice ili tko zna čega već. Ostali su bili žedni, gladovali, borili se sa infekcijama, zarazama, strahom i beznađem. Kažu da je to bila najdulja opsada u povijesti ovog ludog ljudskog roda. U žicu, topove, snajpere, mine i mitraljeze opasani konc logor. 44 mjeseca. 1425 dana. A svaki dan ko godina. Možda i nije bila najdulja statistički, ali meni je bila. Molio sam Boga. Ili da umrem ili da završi. A ljude je bilo strah. Ne smrti, već sakaćenja. Otrgnutih ruku i nogu. Iskopanih očiju. Rastočenih vilica. Jer geleri su kroz meso išli lakše nego vreo nož kroz maslac. Tad negdje sam zamrzio i telefon. Jer ono malo telefona što je radilo unutar grada, služili su samo da bi ti netko javio koga je pogodilo. Ni danas kad zazvoni, ja mu se ne radujem. Ulica u kojoj sam odrastao sravnjena je sa zemljom. Bila je „linija razgraničenja“. Kuća je izgorjela. Bio sam izbjeglica u vlastitom gradu sve te godine. U ulici, u to malo kuća, na „obje“ je strane poginulo oko 200 ljudi. Mladića. Cijela jedna generacija koja je bila spremna raditi i stvarati. Mi, ti mladići tadašnji, nismo počeli rat. Mi smo ga samo izvršili. Linija razgraničenja se u 4 godine pomakla 200 metara. Metar po poginulom čovjeku. Dok je trajalo, slabo sam se sjećao da bi ljudi rekli o razlozima borbe koji bi se ticali vjere i nacije, pisma i simbola. Ratovalo se uglavnom jer je slabo bilo nekog drugog izbora. Teško je bilo imati neki hobi kad nije bilo negađanog prostora za prakticiranje. Bile su mobilizacije, pritisak okolice, i medijska propaganda i borba za golo preživljavanje. Pa je uniforma i puška stvarala prostor u kojem se imaš čemu nadati. Bio sam kako to danas kažu „dragovoljac“. Iako su mnogi stanovi dobiveni na taj status, nema u tom ničeg posebno patriotskog ni herojskog. Jednostavno činilo mi se da bi tako mogao preživiti, a i hrane je bilo više u vojsci nego kod civila. A i cigare su bile obavezni dio „sljedovanja“ pa je i to ulazilo u računicu. Bio sam i „specijalac“ , ali ni u tome nema ničeg herojskog. Jednostavno je i to povećavalo izglede da preživiš. Kad je cijeli grad bojišnica, lakše je preživjeti i ostati mentalno zdrav na prvoj crti nego u centru grada koji je svakodnevna iznenadna meta. S druge strane, kad svatko ima svoju vojsku, ovo te čuvalo od zalutalog metka „prijateljske“ vatre krvožednih paravojski. Jer na kraju, ipak svi zaziru od specijalaca. Sve sam bio osim heroj. Oni su uglavnom mrtvi. Bojao sam se. Strah me obuzimao na valove. Najgore je bilo kad traje. Kad te gađaju, a ti nemaš kud. Već čekaš što će prvo uletiti i gdje će te zakačiti. I tako satima. Danima. I na kraju misliš naviknut ćeš se. Ali nisi. Nešto te priječi da se navikneš na to. I opet, strah te sakaćenja. Smrti nije. U takvim vremenima ona je lijepa. Donosi olakšanje i mir. I tako prođe rat. Negdje na ulazu u moju ulicu stoji tabla CAPAJEBO, na ćirilici. Kad sam je tek vidio malo me steglo u stomaku i pojavile su se one slike koje bi tako rado da ih nikad nije bilo. Pogledah grad s brežuljka i vidim da pomalo diše. Mogao bi oživjeti čini mi se. I shvatih da je ključ života tog grada upravo u toj ćirilici. Netko tim pismom piše. Čita ga. Komunicira. A kakav je to grad bez da ljudi pričaju, čitaju i komuniciraju. Shvatih da neka nova djeca trebaju priliku za život bez prijetnje da će im se desiti ono što je nama. Jer mržnje je bilo. Puno. Jače od koncentrirane solne kiseline. Ali znam da ni Pero, ni Srđan ni Miro nisu mrzili mene. A bili smo na suprotnim stranama. I pucali. Izvršavali rat. Niti jedan od njih nije živ da vam ovo potvrdi pa sam možda nepravedan prema njima. Ali se sjećam naših razgovora skoro do zadnjeg trena. I naravno i u tom gradu netko će reći da je „rano za ćirilicu i da su rane još svježe“. Jesu. Istina. Rane nikad neće zarasti i uvijek će nekoga boliti. No oni koji tuguju, u boli šute. Jer samo oni znaju kako boli. Osim onih koji već sluđeni od boli ne mogu naći smiraj. Za normalan život nikad nije Rano! A tko u tom ratu nije odolio, pa se napio krvi i nauživao straha žrtava pred vlastitim kamama i cijevima, nek plaća. Jer niti rat, zao kakav po pridrodi jest, nije opravdanje za psihopatluk. Nikakva bol i stradanje nije i ne smije biti opravdanje za zločin. Zato kad vidim krvožedne oči kojima smeta neko pismo, nekakav govor, ili nečije pravo, uhvati me neka drhtavica. Jer zbog takvih sam postao specijalac. Da se zaštitim od njih i njihovog ludila, bjesnila i mirisa straha, krvi i baruta koji oko sebe šire. A ćirilice neka. Prakticirati neko ljudsko pravo, znak je mira, prosperiteta, sigurnosti i države. Nek je čita i govori u miru svaki čovjek kojem ona nešto znači. Jer nije pismo pucalo, klalo i ubijalo. Već ljudi. Oni koji su izvršavali rat jer nisu imali izbora. I oni koji su uživali u njemu jer bi drugačije bili u ludnici, zatvoru, ili bi u najboljem slučaju, bili nađeni mrtvi na nekom smetljištu. Pali od ruke istih takvih.

[karambol]

odlično!

[Tea Tree]

Neka i ovog dijela izdvojenog, ako se nekome ne bude dalo čitati cijeli tekst.

...netko će reći da je „rano za ćirilicu i da su rane još svježe“. Jesu. Istina. Rane nikad neće zarasti i uvijek će nekoga boliti. No oni koji tuguju, u boli šute. Jer samo oni znaju kako boli. Osim onih koji već sluđeni od boli ne mogu naći smiraj. Za normalan život nikad nije Rano!

[Pješčana]

lastane, odlično

[Zekoslawa]

Htjedoh reći nešto na sličnom tragu, ali mi se učinilo da me se možda neće baš ozbiljno shvatiti, odnosno da će zazvučati, da, baš to, poput prosera salonskih ljevičara. Sad nakon ovoga što je Lastan tu stavio u svakom je slučaju pomalo izlišno.

No da, jedna je stvar razumjeti, suosjećati, žaliti nekoga, nešto je drugo pak tolerirati i opravdavati nešto što je školski primjer a) vandalizma, ali to je manji problem, b) istoga ili sličnoga onoga što je dovelo do situacije da danas netko ima potrebu mlatiti po slovima. A radi se upravo o tome da se u tobožnju simboliku slova, jezika, dijalekata, govora pakira isključivost, zaziranje od drugoga i drugačijega, da se današnji čin pravda nekadašnjom patnjom, da se radi na štetu individualnoga zbog bijesa na kolektivno. Nisu slova ništa kriva, nisu ni oni koji njima pišu ili ih čitaju, barem nisu svatko ponaosob. Ponajmanje su krivi među njima oni koji ih tek uče čitati i pisati, a sigurno ima i takvih, i njima je netko razbio slova i nazvao ih nepoželjnima i krivima za nešto otprije dvadeset godina. Stoga, da, možda razumijem nekoga tko je uzeo čekić, odnosno možda uvažavam njegove motive, ali ne, ne mislim da je to dobra ideja i ne mislim da bi se za njegovim primjerom trebalo povesti. Ako već ta slova ne mogu imati simboliku lijepoga i ljepšega sutra, naučimo se barem biti ravnodušni prema njima.

[visekratni klon]

Ne, nipošto ne opravdavam razbijanje.
A to pismo je "umjetno" ovdje, nijedan Srbin u Hrvatskoj ga nikad nije imao potrebe koristiti u svakodnevici, bar koliko sam ja upućena. Dakle, štetna pompa kako god se okrene. Ćirilicu poznavati je ok, ćirilicu nametati kao neko tobožnje sredstvo mirenja je pomalo imbecilno u tim i tim okolnostima, a i općenito s obzirom da se ona ne veže baš uz hrvatske Srbe, jel.

[Zekoslawa]

A gle, pitanje jezika i pisama malo je teško rješavati tako od slučaja do slučaja, obično se to rješava načelno. A načelno manjina ima pravo na svoje pismo i svoj jezik. I meni je ponekad smiješno prevoditi sa srpskog na hrvatski i obrnuto jerbo izmijenim dvije i pol riječi i zakeljim ovjeru sudskog tumača, ali to je tako, jednom kad se dva jezika ili pisma službeno razgraniče, tretiraju se kao strani i nerazumljivi jezici. Hoće li netko inzistirati na dvojezičnim natpisima ili prijevodima, njegova je stvar, bitno je da na to ima pravo. I tim se pravom smije koristiti.
A upuštati se u procjene koliko je nekome jezik ili pismo potreban ili razumljiv, to je već korak prema jezično-pismovnom fašizmu, ja volim biti oprezna s tim stvarima.