Uzela sam kućnog ljubimca jer mi je trebalo nešto živo. Skroz sebično i sve, uzela sam ga da meni olakša ulazak u stan kad se vraćam s posla. Da se ne vratim u prazan stan. Nego u stan u kojem netko diše.
Al jbg. Ovaj ne diše dovoljno glasno. I sad mi je bezveze.
Ja bi najradije da ga nikad nisam uzela, al razumijem zašto jesam. Nije mi se nešto promijenilo na bolje, osim što imam dodatnu brigu i što se osjećam ko nečovjek jer ne volim to biće nego mi je teret.
Ako ga udomim ubit će me oni od kojih sam ga nabavila. NIsu s plave šape, nego su kategorija više od toga. Fakat me frka. Uopće priznat da ja tu životinju ne želim.
Šta da radim?
