Ostalo nas je jako malo. Ipak, tu smo, nismo se ugasili.
Pa da počnem.
Volim Trkeljanje jer se tu osjećam kao doma. Mogu doći, provaliti bilo koju glupost i ostati živa. Mogu biti svoja do daske, što tamo iz ovih ili onih razloga ponekad i ne mogu. Za goste se uvijek malo šminkate, makar onom nevidljivom šminkom. Posebno ako idete među nove ljude. A meni je Trkeljanje, kao vjerojatno nekima neko drugo mjesto, postalo i ostalo "where everybody knows your name".
Ako je i kafić, onda je kvartovski. Nema iznenađenja, nije možda uvijek najzabavnije, ponekad je lijeno dosadno fjakasto popodne u kojem ispijaš pivo i gledaš na zidni sat, a ponekad je nekako toplo i drago ti je da baš tu piješ cappucino.
Valjda je tako uvijek kad ostane malo ljudi. Ili možda nije? Ne znam. Ja sam čudna biljka, rijetko se posve uklapam i uvijek imam osjećaj da će mi netko pokazati vrata, a ovdje sam se nekako na koncu balade ipak uspjela uklopiti i smijem biti blesava koliko hoću. I tako... ne znam. Božićno je vrijeme pa oprostite na patetici.
