Frederick Forsyth (1938. - 2025.)

[Stitch]

Engleski pisac Frederick Forsyth umro je danas nakon kratke bolesti. Od 1961. godine radio je kao strani dopisnik Reutersa pa BBC-a, a na temelju novinarskoga iskustva napisao je knjigu "Priča o Biafri" (The Biafra Story, 1969.). Proslavio se prvim romanom, trilerom "Šakalov dan" / "Operacija Šakal" (The Day of the Jackal, 1971.), o pokušaju atentata protivnika alžirske neovisnosti na Charlesa de Gaullea, u kojem domišljato rabi potanke tehničke opise postupaka ili radnji, na način blizak istraživačkomu novinarstvu.

Istoga su žanra i stila i sljedeći njegovi romani u kojima dominantne fiktivne komponente povezuje sa stvarnim suvremenim događajima i osobama: "Slučaj Odesa" (The Odessa File, 1972.), o novinaru koji istražuje tajnu nacističku organizaciju; "Psi rata" (The Dogs of War, 1974.), o europskim plaćenicima u izmišljenoj afričkoj državi; "Đavolja alternativa" (The Devil's Alteranative, 1979.), s radnjom u bliskoj budućnosti, o opasnosti globalnog nuklearnog sukoba; "Četvrti protokol" (The Fourth Protocol, 1984.), o pokušaju sovjetske tajne službe da utječe na britanske izbore; "Šaka božja" (The Fist of God, 1994.), o Zaljevskome ratu 1991.; "Ikona" (Icon, 1996.), o ruskoj politici 90-ih godina prošloga stoljeća; "Osvetnik" (Avenger, 2003.), u kojem se dio radnje odnosi na događaje u BiH i Srbiji devedesetih i nakon toga; "Kobra" (The Cobra, 2010.), o međunarodnoj trgovini kokainom; "Prevarant" (The Deceiver, 1991.) i "Lisica" (The Fox, 2018.), o britanskim tajnim agentima.

U tom žanru bio mi je jedan od najdražih.

[Stitch]

Riječ-dvije o filmovima. "The Day of the Jackal" Freda Zinnemanna iz 1973. godine vjerojatno je najpoznatija ekranizacija nekog Forsythova romana. U glavnim su ulogama Edward Fox i Michael Lonsdale, a film je odličan.



"The Fourth Protocol" (1987.) Johna Mackenzieja, u kojem glavne uloge tumače Michael Caine i Pierce Brosnan, također je zapaženo ostvarenje.



Oba filma možete pronaći npr. na YouTubeu. Vrijedi ih gledati, ne samo kad su politički trileri posrijedi.

[Stitch]

Tko me zna, zna da volim političke trilere. Gutam ih desetljećima. Također, tko me zna, zna da sam razmjerno često pisao o Le Carréu, Forsythu i Deightonu. Čim se taj žanr negdje komentirao, eto mene da kažem primjerice kako bi svi Le Carréovi romani trebali biti obavezna lektira, ne samo zbog realizma i finoga psihologiziranja kojima su natopljeni nego i stoga što su zanatski briljantni. Ako je Le Carré u svijet špijunskih trilera donio savjest, sumnju i tragične likove kojima je dušu požderao sustav, Forsyth je unio hladnu analitiku, preciznost istraživačkoga novinara koji je zaplete gradio na dostupnim činjenicama. Njegovi romani izgledali su kao tajni dosjei koje je netko greškom pustio u javnost. Kod Forsytha nije bilo melankolije. Ne, on je bio tehnički savršen kartograf sjena, pisac koji je istinu zaodijevao u fiktivno ruho. Odmaknut, objektivan; netko tko je znao gdje je granica između mašte i realnosti - samo što ju je odlučio premjestiti.

Nije Le Carré, za mene nitko nikad neće biti ni blizu Le Carréu, ali falit će mi njegova temeljitost, njegova sklonost da doista prikazuje operacije i operativce, detaljno poput partiture, sa svakom notom i nijansom.

[Pastir]

Gledao sam oba ta filma — u pravu si, dobri su — ali nisam čitao romane. Jesam neke druge, John le Carré i meni je prirastao srcu. U njegovom svijetu, rekao bih, ni pobjeda ne donosi zadovoljstvo, jer cijena je uvijek prevelika, a istina nikada nije cijela. Metafora za život.

[Stitch]

Možda (i ovdje) otvorim temu o tom trojcu, zanimljive se paralele mogu povući. A uzmemo li kao suprotnost američke autore poput Ludluma ili Clancyja, dolazimo ne samo do poetičkih ili stilističkih razlika nego i do fundamentalnih distinkcija u viđenju svijeta, povijesti, vojno-obavještajnog aparata... No o tom potom.

[Pastir]

Otvori, zanima me. Vjerojatno ću i ja ponešto napisati.