Blesava » wrote:
Ništa.
Probaš ponovo za par dana/tjedana/mjeseci. Ako od nejedenja i neprobavanja roditelj ne radi big deal, ako dijete ne osjeti da je to roditelju osobito
(pre)važno, vjerojatno će bebač u nekom drugom trenutku htjeti probati.
AKo i ne proba, opet - ništa. Nikad nikad nikad neće jesti korabu, i nikad nikad nikad mu se ništa strašno zbog toga neće dogoditi.
Sve to stoji, ako govorimo o par namirnica. Problem nastane kada dijete jede par namirnica, a sve ostalo odbija.
Ja imam dvoje djece. Mlađa jede skoro sve. Ne jede kelj i to je ok. Neke stvari ne želi ni probati, i to je isto ok. Jer je ono što jede dovoljno da mogu reči da jede raznovrsno.
Starija je njezina potpuna suprotnost. Prvo, nikada u životu nije jela nešto zeleno (čak zelene bombone odvoji i da seki). Od povrća jede samo krumpir. Sve ostalo odbija probati od kada je bila mala beba. Tada je zatvorila usta i nema šanse da ih otvori (a na silu ju ja nisam hranila).
Od voća jede samo banane i jabuke. Ima voća koje je probala i čak joj je bilo fino (npr. lubenica), ali kako ga zbog sezone neko vrijeme nije jela, sljedeću sezonu odlučila je da ona to ne jede i gotovo.
Od riba jede samo pohanog oslića (što meni ni nije riba).
Voli mlijeko i jogurt (samo običan) te tjesteninu i palentu. Barem to.
Ali me mući povrće i voće.
Prvo zato, jer mi je žao što ne želi ni probati neke stvari za koje sam sigurna da bi joj se sviđale. Imamo domaće jagode, jabuka, kruške, orahe i baka nam svake godine pošalje prave šumske borovnice. I sigurna sam da bi joj se sviđale breskve i lubenica. Eto, da jede barem voće (a da stvarno ne želi povrće), ja bih bila zadovoljna. Korabicu ne treba ni probati, iako je meni fina i kao dijete sam mladu jela sirovu.
A drugo, ima manje probleme s koncentracijom. I da, ja mislim da je to zbog nepravilne prehrane. Problemi su manji otkad uzima riblje ulje (koje eto bez pogovora pojede iako ogavno smrdi, a sigurno nije ni baš finog okusa) i vitamine u obliku tabletica (koje mrzim iz dna duše, ali više nismo znali što napraviti).
Istina je da kod njezinog dohranjivanja nisam imala nikakve tablice. I da sam možda negdje fulala u tom razdoblju. Nemam pojma.
Ombia je rekla da nijedno dijete nije umrlo od gladi jer nije htjelo jesti. Eto, moje dijete je u vrtiću znalo biti bez jesti cijeli dan ako joj ništa od ponuđenog nije pasalo (npr. ako je za doručak bio sirni namaz, za ručak varivo grah, a za užinu kruh s marmeladom). I nit u vrtiću ju nisu uspjeli nagovoriti neka nešto novo sproba. Jedino što su uspjeli je da ne jede više pire krumpir jer su tamo valjda kuhali onog iz vrečice te joj se zgadio.
Eto, to su Muke po hranjenju jedne mame.