Trubaduri i ljubavni sudovi

[haram]

...

Da bih Béroulov pristup bolje razjasnila, poslužit ću se usporedbom sa chansons de geste odnosno 'pjesmama o junačkim djelima' kojima je najvažnije, kao što im i ime kaže, opisivati junake u borbi – tko je koga i kako tresnuo buzdovanom po glavi ili probo mačem, kako je tko bio opremljen za boj, tko je koga potukao i kakva je junaštva počinio. Nema tu velike psihologije, opisi su vrlo konkretni: ovaj je učinio ovo, a onaj ono, ovaj je izgledao ovako, a onaj onako, ovo su riječi jednoga, a ono drugoga.
...

To su realistični opisi koliko su danas realistični i akcijski ratni filmovi... evo kako je to junaštvo u stvarnosti izgledalo:

Nasty, brutish and not that short
The soldier now known as "Towton 25" had survived battle before. A healed skull fracture points to previous engagements. He was old enough—somewhere between 36 and 45 when he died—to have gained plenty of experience of fighting. But on March 29th 1461, his luck ran out.
"Towton 25" suffered eight wounds to his head that day. The precise order can be worked out from the direction of fractures on his skull: when bone breaks, the cracks veer towards existing areas of weakness. The first five blows were delivered by a bladed weapon to the left-hand side of his head, presumably by a right-handed opponent standing in front of him. None is likely to have been lethal.
The next one almost certainly was. From behind him someone swung a blade towards his skull, carving a down-to-up trajectory through the air. The blow opened a huge horizontal gash into the back of his head—picture a slit you could post an envelope through. Fractures raced down to the base of his skull and around the sides of his head. Fragments of bone were forced in to Towton 25's brain, felling him.
His enemies were not done yet. Another small blow to the right and back of the head may have been enough to turn him over onto his back. Finally another blade arced towards him. This one bisected his face, opening a crevice that ran from his left eye to his right jaw (see picture). It cut deep: the edge of the blade reached to the back of his throat.
https://www.economist.com/christmas-spe ... that-short

- i to je još kamilica prema arheološkim forenzičkim nalazima bitke iz 1361. na baltičkom otoku Gotlandu, gdje su takovi opjevani vitezovi-junaci skupa sa germanskim plaćenicima izmasakrirali slabo opremljene pobunjene pučane-seljake:

In 1905 a mass grave was found on the Island of Gotland and in the years up to 1928 at least three more pits were found. The final ones were found outside the gates of Visby, a walled city. It is said that the merchants and citizens of Visby were not used to fighting and refused to help. They eventually capitulated after the peasants had been slaughtered and bought the Danes off. The irony of it was that the ship which was taking the booty back home sank so that trip was for no gain of treasure.

The dead of the peasant defenders were stripped of virtually anything of value and any arms or armour and then flung into pits where they had been despatched. Over 1185 human remains were found in pits excavated and many more are known about - some inaccessible.

Just a few were found still wearing minor bits of equipment such as this skull [pict.] (one of two) with the mail coif still in position but many would have been very poorly equipped or armed. This is proved by the results of archaeological investigations which enabled a fairly detailed picture of injuries to be built up. The injuries inflicted on the poorly equipped defenders proved explicit and horrific and were categorised into three main types with subdivisions where required.

There were 456 wounds with visible evidence of cutting weapons, such as swords and axes. There were 126 which were from piercing weapons such as arrows, lances and "morning stars" which were a wooden ball studded with metal spikes and attached to a short handle with a chain and these were used against head and shoulders from above. There were also an undisclosed number of crushing injuries by the mace and war hammer. The latter were also often used to finish off the wounded.

The cutting wounds were split into two groups, those which showed hacking evidence but finished at the bone and those which actually severed the bone were 29. For example in more than one case where a single well aimed blow with a sword had been aimed at the upper legs and gone straight through both severing them instantly. Some had evidence of more than one lesser blow before the killer blow was used either in or after the battle.

War hammers were also in evidence where a square section of the hammer head showing in the shape of the section of the skull which had been stove in. See the picture on the left which points to three bodkin arrow points which had penetrated the skull and two holes where a hammer had been used and the skull split between them.

Double Top!

Which came first is unknown. A number of guesses can be made such as two quick hammer blows to fell the man and the arrows landing after, or a hail of arrows which he had turned his back on and then later two hammer blows to put him out of his misery. Before stripping and dumping him with his mates. The grouping of the arrow heads is particularly spectacular and it makes one wonder if they used the tactic of a hail of arrows as in the later battle of Crecy where it is said the English Longbow men kept 100,000 arrows in the air at one time.
https://web.archive.org/web/20070429200 ... /visby.htm

[MmeTipfeler]

Znala sam da će te ovo zainteresirati.

Očito nisi čitao Pjesan o Rolandu. Ne prevodi mi se na hrvatski, pa ti evo engleski tekst - ovo je početak bitke, poslije postaje još zanimljivije:

He pricks his horse with the spurs of fine gold and rides to strike him with all his force. He breaks his shield and tears his hauberk to pieces and drives his great lance right through the body. He has his lance firmly in his grasp and he shakes the dead man on it; then the length of his haft he hurls him on to the path.

Od ovih dokumentarnih opisa čovjek ni izbliza ne protrne kao na he shakes the dead man on it (i. e. his lance). A što se tiče seljaka, jebiga, takva su bila vremena - netko vlada, a netko služi. I uvijek je vrijedilo 'tko jači, taj kvači'. Uostalom, koji im je vrag bio da se idu buniti.

[MmeTipfeler]

Nego ovo s Izoldom... malo cura, malo sestra, malo majka, malo kraljica

A jebiga, irska kraljica Izolda imala je kćerku istog imena. To je Zlatokosa Izolda odnosno Izolda Modrih Očiju oko koje se zakuhala frka i panika jer se, umjesto da se lijapo i poslušno uda za staroga Marca, spetljala s njegovim nećakom Tristanom. Budi sretan da se i Tristanova mama nije zvala tako, nego Blanchefleur - inače bi vjerojatno već bila napisana hrpa članaka o Tristanovoj ljubavi prema mami.

[MmeTipfeler]

Vraćamo se priči.

Upravo nam tako, to jest pripovijedajući konkretna zbivanja, iako ni ona nisu posve nedelikatna, i Béroul donosi priču o velikoj i tragičnoj ljubavi: činjenice, činjenice i činjenice. Do spomenutoga prizora u vrtu u kojemu su sudjelovali ljubavnici i skriveni kralj došlo je ovako. Kralj je, od časa kad je primio Tristana na dvor kamo ga je doveo njegov skrbnik – mislim da nigdje nije rečeno kako ga je posvojio pa bi mu prema tome bio poočim, nego samo da ga je odgojio zajedno sa svojim sinovima – te Marcu priopćio da je Tristan sin njegove pokojne sestre, svojeg nećaka silno volio i namjeravao mu je ostaviti kraljevstvo. To se, dakako, nije baš svima sviđalo, a najmanje četvorici baruna koji su s najprije bili na kralja navalili da se oženi, a onda, kad je svima, osim mužu rogonji, postalo jasno što se zbiva između Tristana i kraljice, smislili kako da kralju to i dokažu. U tom su cilju angažirali patuljka Froncina, inače zvjezdoznanca i vješta kojakvim vradžbinama, koji je kralju savjetovao da se popne na bor u vrtu u kojem su Tristan i kraljica zakazali sastanak pa se i sam uvjeri. Njih su se dvoje i inače ondje sastajali kad god su mogli, a ovaj put bilo ih je troje. Međutim, Tristan je u vodi što je tekla vrtom, i to upravo ispod bora na kojem je kralj čučao, a ispod kojeg je Tristan čekao Izoldu, vidio kraljev odraz. Srećom je i Izolda, izašavši iz palače i krenuvši stazom prema njemu, primijetila kralja među granjem pa su oboje improvizirali tobože nedužan dijalog: on je, kao, molio kraljicu da se za njega zauzme kod kralja jer mu se čini da ga kralj u posljednje vrijeme ne trpi, a ona se tobože nećkala jer bi tek njezino zauzimanje moglo pobuditi kraljevu sumnju. Dakako, naivac od kralja popušio je priču te im ubuduće dopustio da se slobodno druže i sastaju. Patuljak je na vrijeme zbrisao, inače bi postao još patuljastiji, a četvorici barunskih spletkara nije pala ni dlaka s glave.

[MmeTipfeler]

Ubijam vrijeme čitajući nekakav roman s tematikom iz 12. stoljeća, a napisan je i preveden u naše doba. Pa se na nekakvom sajmu prodaju ni manje ni više nego zobeni keksi. Keksi i Eleonora Akvitanska baš i ne idu zajedno. A mene je to podsjetilo da sam i sama napravila sličnu pogrešku kada sam ovdje napisala da se Tristan predstavio kao žongler, zaboravljajući da nam ta riječ danas u prvom redu priziva sliku osobe koja baca i hvata loptice i kojekakve druge predmete, a da je nekada u francuskome jongleur označavalo putujućeg pjevača koji je izvodio tuđe pjesme. Obilazio dvorove i sajmove i nastupao za lovu. Oni koje mi danas nazivamo trubadurima, dajući prednost okcitanskoj varijanti riječi trouvère, bili su autori, i to porijeklom iz aristokratskih krugova, i ako su štogod izvodili, izvodili su vlastita djela.

P. S. Ono što kod Anića piše (link) o "pretečama trubadura" jednostavno je netočno.

[MmeTipfeler]

Ne znam kako vama, ali meni ovog Tristana pomalo postaje dosta. Prelazim na Thomasa Engleskog.

Thomas je u svojem prikazu daleko bliži udvornoj ljubavi (fin'amor). Da, i iz njegove priče iščitavamo zbivanja: sačuvani tekst počinje u trenutku kada se Tristan i Izolda bude u voćnjaku (u nekim je verzijama to u šumskoj kolibici nakon lova) gdje su jedno kraj drugog usnuli potpuno nagi. Iz neobjašnjena razloga Tristan je, prije nego što će leći kraj Izolde, između njih na ležaj položio mač. Kralj je u prvi mah popizdio, odjurio po sluge da mu pomognu preljubnike svezati i odvući pred pravedni (?) sud, a onda se stao premišljati. Ako je ono dvoje spavalo s mačem između sebe, a dobro se zna da je mač nepremostiva prepreka ( ), onda vjerojatno uopće nisu krivi za ono za što ih se optužuje. Tristan i Izolda u međuvremenu su shvatili da ih je kralj otkrio – nije to bio neki kunst: Tristanov je mač zamijenio svojim, a s Izoldine ruke skinuo prsten kojim ju je vjenčao, vjerio, ne znam točno, te ga zamijenio prstenčićem što ga je ona dala njemu. I sada se njih dvoje odlučuju rastati, krenuti svatko svojim putem, odazvati se dužnosti: Izolda se vraća Marcu, a Tristan odlazi u svijet.

Ta odluka zapravo i nije toliko stvar njihove volje. Naime, Thomas je smislio da čarobni napitak ima vremenski ograničeno djelovanje – točno tri godine. Nakon toga, ljubavnici kao da se bude iza sna, bude se iz omađijanosti. Ubuduće će biti prijatelji, a tako će se i oslovljavati. Što na francuskome mon ami i ma mie (u zamjenu za mon amie) znači 'dragi' i 'draga', obična je dvosmislenost pa se na to nećemo puno osvrtati.

I sad počinje prava ljubav. Da, rastali su se, ali i dalje misle jedno na drugo. Izolda se grize što joj se Tristan ne javlja, a Tristan pati uvjeren da je ona sretna s Marcom, sve u svili i kadifi. Tristan je završio u Bretanji, borio se s kojekime te na kraju naišao na drugu odnosno treću Izoldu. Izoldu Bijelih Ruku, tako joj tepa balada.

U sljedećem postu prevest ću Thomasovo objašnjenje o tome kako se Tristan, unatoč ljubavi prema kornvalskoj kraljici Izoldi, oženio bretonskom Izoldom. Odnosno da se drugom oženio upravo iz ljubavi prema prvoj. Treba biti virtuoz u psihološkom nijansiranju pa da se s tom logikom iziđe na kraj.

[Bara huda]

Ne bi se stela puno mesat u pricu, samo da kazem da je super i da se mme tipfeler!

Zgodno je vidjeti kako se stvari malo mijenjaju kroz vrijeme.

[MmeTipfeler]

Zgodno je vidjeti kako se stvari malo mijenjaju kroz vrijeme.

To ja stalno tvrdim: mijenjaju se samo sredstva i način.

[haram]

A kad ja napišem kako se ljudi ponašaju ko majmuni, onda je

[MmeTipfeler]

A kad ja napišem kako se ljudi ponašaju ko majmuni, onda je

Ne, ti pišeš da se majmuni ponašaju kao ljudi.

[haram]

Ne, ti pišeš da se majmuni ponašaju kao ljudi.

Majmuni su se prvi počeli ponašat ko ljudi

[MmeTipfeler]

Evo obećanog odlomka iz Thomasova Tristana i Izolde. Tristan je, kao što smo rekli, otišao u Bretanju i tamo upoznao drugu Izoldu, Izoldu Bijelih ruku, tako nazvanu jer je vješto prebirala po tkalačkome stanu i izrađivala krasne tapiserije. No je li doista zaboravio kraljicu Izoldu?

Poslušajte čudovitu pustolovinu i znajte koliko su ljudi nestalni i koliko im je srce promjenjivo!

Tristan vjerovaše da će se Izolde riješiti i iz svojega srca odagnati bezizglednu ljubav tako što će se oženiti drugom Izoldom. Nakana mu jest bila da se oslobodi, no da ne bijaše prve Izolde, ne bi on toliko ljubio drugu, pa se zbog ljubavi prema jednoj Izoldi prisiljavaše ljubiti drugu Izoldu: da bi ostao nepokolebljiv, priklanja se novoj ženi, no da mu je bilo dopušteno ljubiti kraljicu, ne bi se bio udvarao ovoj djevojci; valja mi, dakle, utvrditi kako u pitanju ne bijaše ni ljubav ni mržnja: ta da je posrijedi bila istinska ljubav, ne bi on bio ljubio drugu Izoldu protiv volje svoje dragane, a isto tako ne bijaše u pitanju ni mržnja jer se upravo iz ljubavi prema kraljici Tristan zagledao u njezinu suparnicu. Kada se tom suparnicom oženio iz ljubavi prema Zlatokosoj Izoldi, nije ju mrzio: ta da ju je mrzio, nije bilo nikakva razloga da se njome oženi. A da je bio uglađen, nikada se ne bi bio oženio drugom Izoldom. No ovom je prigodom bio toliko izmučen vlastitom strašću da ju je htio suzbiti eda bi se od nje izliječio i oslobodio se te muke: međutim, pao je iz zla u gore. Mnogome se to događa: kad ljudi duboko zapadnu u ljubavnu čežnju, uza sva duševna razdiranja, patnje i nevolje što ih ona donosi, kao lijek s pomoću kojega će se osloboditi, spasiti se pa i osvetiti se, odabiru vladanje koje ih još jače otuđuje, tako da se zapravo svjesno opredjeljuju za pogoršanje vlastite boli. Vidio sam mnoge da tako postupaju kad ne mogu ostvariti svoje želje ni posjedovati ono za čime žude, tako da sav žar ulažu u to da sami sebe uhvate u zamku: vlastita ih nesreća tjera na čine zbog kojih im se shrvanost udvostručuje, a kad se od toga žele osloboditi, tek se onda još jače zapletu. U takvu vladanju ili u takvoj osveti u isti mah vidim ljubav i pobunu: nipošto nije riječ o ljubavi i mržnji, nego o pobuni pomiješanoj s ljubavlju ili o pobunjenoj ljubavi. Protiv volje postupati da bi se doseglo dobro koje nam izmiče znači htijenje suprotno samoj žudnji; a Tristan drukčije i ne postupa jer htijenje suprotstavlja dubokoj žudnji: zato što trpi zbog Izolde, upravo se zahvaljujući Izoldi želi osloboditi; umnogostručuje cjelove i milovanja, a isto se tako umiljava i njezinim roditeljima tako da su oni tome braku posve skloni: Tristan zatraži Izoldinu ruku i oni to prihvate.

P. S. Poziva se Stitch da ispravi tipfelere.

[MmeTipfeler]

Zapetlja ga ovaj Thomas bogami!

No ovo je samo primjer kako on inače piše. Nije da nema radnje: Izolda marljivo nabija rogove Marcu, na nagovor četvorice svojih baruna, Marc se sprema preljubnicu spaliti na lomači, a onda je prepušta gubavcima jer će to za nju biti mnogo teža kazna, Tristana također vode na lomaču, ali on zbriše pa spasi Izoldu... Ima tu još svašta. Međutim, Thomasa najviše zanima psihologija. Nije to još profinjeno titranje kao u fin'amour, ali nije više ni ovaj reče ovo, a onaj ga udari po glavi. U ovom odlomku bome se potrudio da dokaže, kao što je na početku i navijestio, kako Tristanovim postupcima ne upravlja ni ljubav ni mržnja, nego sukob interesa. Moderno rečeno. Ima tu mjesta i za Freuda, i za Junga, i za Adlera.

Međutim, priča o Tristanu i Izoldi, prema mojemu se mišljenju, a nadam se da mi se još tkogod pridružio, pogrešno proglašava primjerom „udvorne ljubavi“. Seksualnost je važna karakteristika udvorne ljubavi, ali ta se spolna žudnja nikada ne realizira: sve je njome prožeto i protkano, ali ujedno i ostaje samo na riječima. U Tristanu i Izoldi upravo je obratno, bez obzira na činjenicu da je za sve "kriv" čarobni napitak, ali o tome drugi put.

[MmeTipfeler]

Međutim, priča o Tristanu i Izoldi, prema mojemu se mišljenju, a nadam se da mi se još tkogod pridružio, pogrešno proglašava primjerom „udvorne ljubavi“. Seksualnost je važna karakteristika udvorne ljubavi, ali ta se spolna žudnja nikada ne realizira: sve je njome prožeto i protkano, ali ujedno i ostaje samo na riječima. U Tristanu i Izoldi upravo je obratno, bez obzira na činjenicu da je za sve "kriv" čarobni napitak, ali o tome drugi put.

Da više završimo s ovim Tristanom...

Dakle, ovdje sam pokušala opisati u čemu je fora s fin'amor, a priča o Tristanu i Izoldi to nipošto nije: njih se dvoje bez ikakva zazora i stida sastaju i ljubuju sve u šesnaest. Poslije se Tristan, u želji da zaboravi prvu Izoldu ili pak zato što je uvjeren da je ona njega zaboravila, oženi drugom Izoldom kojoj prije ili poslije mora priznati da je ne voli - izmislio je najprije nekakvu priču o tome kako se zavjetovao da godinu dana neće leći sa ženom, a onda je istina ipak izišla na vidjelo. Dakako, u Normandiji se i dalje ratuje pa Tristan bude ranjen otrovanom strijelom - kako je počelo, tako mora i završiti. Krug se zatvara. Nitko ga ne može izliječiti pa on šalje poruku prvoj Izoldi, uvjeren da će njoj to uspjeti. A možda ju je samo htio još jednom vidjeti prije nego što umre.

I tako Tristan leži na samrtnoj postelji, a žena mu Izolda gleda kroz prozor - ona će mu javiti plovi li brod koji je trebao otići po Izoldu pod bijelim ili crnim jedrima. Sjećate se priče o Tezeju - isti motiv. Gadura, dakako, slaže i Tristan umre nekoliko časaka prije nego što stigne prva Izolda. Da sve bude kako mora biti, i Izoldi (prvoj) prepukne srce od boli pa se sruši mrtva kraj svojega ljubavnika.

Poslije ih pokopaju jedno kraj drugoga, onda iz svakoga groba nikne po jedan kupinov grm i oni isprepletu grane u spomen vječnoj ljubavi. Zašto na ilustracijama crtaju malinu, ne znam. Doduše, bila je i varijanta s dvije isprepletene ruže.

[MmeTipfeler]

No bez obzira na zabranjenu ljubav i njezin tragični svršetak, to ipak nije fin'amor niti se ijedno od dvoje ljubavnika pridržava pravila. Društvenih pravila.

Bitan je elemnt udvorne ljubavi vazalski odnos između gospe i viteza, no taj odnos isto tako postoji i u pravome smislu - između viteza i njegova kralja. Tristan je Marcov vazal, preljub s kraljicom nije samo nabijanje rogova, to je veleizdaja. Slično vrijedi i za Izoldu koja, da Marc u prvoj bračnoj noći ne bi primijetio kako ona nije djevica, pošalje svoju družbenicu da je u mraku zamijeni: em se poševila prije braka, em je počinila veleizdaju nabijajući kralju rogove.

Međutim, sve to našim pripovjedačima, pa onda ni glavnim likovima, nije bitno. Četvorica Marcovih baruna koji kralja pokušavaju upozoriti na ono što mu se zbiva iza leđa, nazivaju se podlacima, izdajnicima, prokletnicima i tako redom, što izravno iz Tristanovih usta, a što iz usta raznih pripovjedača - osim Thomasa i Béroula, poslije su se u prepričavanje, između ostalih, uključili brat Robert (Norvežanin) i Gottfried Strasburški (Njemačka). Raznorazne smicalice što ih ljubavnici smišljaju kako bi se jedno drugome javili, a onda i sastali, sve postupci nimalo časni i nimalo viteški, opisuju se s divljenjem, a s užitkom se naglašava kako je sve koji su "radili protiv njih" redom stigla zaslužena kazna.

Kad stignem, imam još jednu viteško-ljubavnu priču koja vam je vjerojatno manje poznata, ali je zabavnija i zanimljivija.

[Stitch]

Kad stignem, imam još jednu viteško-ljubavnu priču koja vam je vjerojatno manje poznata, ali je zabavnija i zanimljivija.

Kad stigneš.

[MmeTipfeler]

Kad stigneš.

Evo, stižem. Moram se odmoriti.

Dakle, večeras su s nama, a kako sam ja dozlaboga dosadna, mogli bi biti i neko dulje vrijeme - Aucassin i Nicolette.

Anonimno djelce iz 12. ili 13. stoljeća, po formi tzv. chantefable ili 'pjevana pripovijest' odnosno djelo u kojem se prozni dijelovi smjenjuju sa stihovima. Ako hoćete biti jako pametni, onda kažete da je to prosimetrum i pozovete se na menipsku satiru pa ste na pola puta do istine. No o tome ćemo poslije.

[MmeTipfeler]

Osnova zapleta vrlo je jednostavna: mladi Aucassin zaljubljen je u Nicolettu, a i ona u njega, ali mu otac brani da se njome oženi. On je grofovski sin, a ona pokrštena Saracenka koju je usvojio jedan od vazala Aucassinova oca.

Fabula je malo zamršenija. Niže se pizdarija za pizdarijom. Aucassin ucjenjuje tatu: neće on biti vitez, neće se boriti na bojnom polju, čak ni radi obrane očevih zemalja. Onda tata strpa Aucassina u tamnicu, a vazalu naredi da Nicolettu protjera, ali ovaj zatvori curu u visoku kulu tako da nitko ne može do nje. Ona ipak pobjegne, uspije se javiti draganu i zbriše u šumu, gdje se nastani ne bi li »provjerila njegovu vjernost«. Zaljubljeni Aucassin iziđe iz tamnice i baci se u potragu za Nicolettom, pronađe je pa se ukrcaju na brod i zajedno pobjegnu. Tri godine provedu u jednome čudnom kraljevstvu – malo poslije i o tome, a onda ih zarobe saracenski gusari pa ih odvedu svakoga na jednome brodu.

[MmeTipfeler]

Digne se oluja pa brod s Aucassinom baci na obalu njegove domovine: roditelji su mu u međuvremenu umrli pa on postane grof i baci se na sređivanje poslova u zemlji, ali od svih podanika traži da se zakunu kako će naći njegou Nicolettu. Nicolettin pak brod stigne do grada koji se zove Kartaga, a možda i ne baš sasvim tako, pa curi najednom sine: »Jebote, pa ja sam ovdje rođena! Prepoznajem svoj grad. Ja sam kći ovdašnjega kralja.« Saracenski tatica i dvanaestorica braće prepoznaju kćer i sestru pa je odmah odluče udati za jednoga drugog saracenskog kralja. Kako mladoj dami to nipošto ne odgovara, presvuče se u minstrela, dakle, u muško, pa otplovi k ljubljenome Aucassinu. Koji je, dakako, ne prepozna, a bit će da ju je pomalo i zaboravio. Svinja muška! Zašto bi bilo jednostavno, a priča može još malo potrajati? Pa ona, stigavši u Aucassinovu zemlju, pjeva pjesmu o njihovoj ljubavi i dogodovštinama. Poslije mu prizna da je zapravo Nicolette, njih se dvoje vjenčaju i – čiča-miča, gotova je priča.

Tekst doista tako i završava – anonimni autor na kraju kaže: et c’est ainsi que finit le joli chant que j’en ai fait (i tako završava lijepa pjesma koju sam o ovome spjevao).

Ali, ali, ali... iz ove naoko bljutavoromantične pričice može se još mnogo toga iščitati.

To be continued.

[Stitch]

(...) Poslije mu prizna da je zapravo Nicolette, njih se dvoje vjenčaju i – čiča-miča, gotova je priča.

Mislio sam da će biti još peripetija. A tako su dobro počeli, baš u stilu meksičkih i turskih sapunica.

[MmeTipfeler]

Mislio sam da će biti još peripetija. A tako su dobro počeli, baš u stilu meksičkih i turskih sapunica.

Ma to sam ja sažela. Moglo je biti nadugačko i naširoko kao i Tristan i Izolda. Iako, nekako mi se čini da je njihova priče više nalik na sapunicu.

Da budemo potpuno precizni, pri izvođenju chantefable stihovani se dijelovi pjevaju, a prozni recitiraju odnosno pripovijedaju. U spomenutome djelcu zapravo i nema mnogo pjevanih dijelova pa su oni očito služili tomu da uljepšaju izvedbu odnosno učine je zabavnijom. Nisam nigdje uspjela naći, ako i jest negdje zabilježena, melodiju odnosno note, a meni ne bi mnogo ni koristile.

Zanimljiva je međutim referenca na menipsku satiru odnosno na satiru uopće. Formalno i stilistički, u Aucassinu i Nicoletti može se naći raznorodnih elemenata – chansons de geste, lirske pjesme, pripovijetke o fin'amour, no čini se da je djelo ponajprije napisano kao zajebancija. Satira u prijevodu.

Dakle, na početku priče Aucassinov tata, grof Bongars de Valence (moguće ‘od Valencije’, ali zemljopisni podaci nisu najjasniji), već deset godina ratuje s Garinsom, grofom od Beaucairea. Ne dajte se zavarati: Beaucaire se može odnositi na sto i jedno mjesto u Francuskoj. No tatica je već star i slab, a sinko Okasenko ne pokazuje ni najmanje volje da mu priskoči u pomoć.

[MmeTipfeler]

Kaže ovako:

Aucassin, sin njegov, mogao ga je odmijeniti u punoj slavi, samo da je to htio. Bijaše to mladac visok i pristao, lijep kao grijeh (ne piše tako, ali baš je fora!), no ljubav koja sve pobjeđuje i njime je ovladala pa toliko bijaše usredotočen na svoju draganu da ga nije bilo briga ni za viteštvo ni za turnire.

Slijede dijalozi: »sinko, oboružaj se i zajaši konja pa priteci upomoć našima« - »taman posla tatice: dok ne dobijem Nicolettu za ženu...« – »o tome nema ni govora jer je ona pokrštena Saracenka, a tebi ćemo naći prikladnu suprugu«.

Razumljivo je grofovo odbijanje da pristane na sinovljev brak s djevojkom koju smatra nedostojnom kako sina, tako i svoje obitelji, no više je nego zanimljiv Aucassinov stav: neću se boriti, ne zanimaju me ni konji ni oružje, jebeš chanson de geste. Ucjena, a poslije i spletka koja bi trebala razdvojiti dvoje zaljubljenika, logično iz toga proizlazi.

[haram]

uglavnom srednjevjekovne bitke gdje su se deseci (ponekad i stotine) tisuća ljudi danima mesarili hladnim oružjem bile su nimalo poetski doživljaji

[MmeTipfeler]

uglavnom srednjevjekovne bitke gdje su se deseci (ponekad i stotine) tisuća ljudi danima mesarili hladnim oružjem bile su nimalo poetski doživljaji

Eto! Aucassin je očito bio poeta. Bar u početku priče.

[haram]

Jedan od rijetkih koji je na vrijeme skužio šta je život, izgleda.
Dobra priča, dosta nespecifična.