Trkeljanje.com

Jučer ja napisala post, pa me ex pita je li to kratka priča. A ja si mislim, zašto ne bi bila?

I koliko smo već takvih priča ispričali ovdje ili ondje, a sada čuče zatrpane u chatovima ili prašnjavim zadaćnicama.

Ovdje lijepite svoje vrlo kratke priče. Mogu to biti stari postovi, zadaćnice ili neka druga piskaranja koja se niste usudili objaviti na nekom ozbiljnijem mjestu.

Uvjet je samo da stane u jedan post - dakle, nema nastavaka. I da nije poezija - za to možemo otvoriti drugu temu.

Derite!

Vidim sreča u kuču

U srednjoj školi me frendica nagovorila da idemo do gatare.

Dolazimo do nekog frizerskog salona. Ulazimo unutra. Frizerka nam kuha kavu koju moramo popiti.

Jedva je pijem, nisam navikla na toliko kave. Na dnu šalice ne ostaje soc. Moram popiti još jednu. U velikoj šalici, da se bolje gata.

Frendica je u međuvremenu izlazi iz tajne mistične sobice oduševljena kako joj je gatara sve pogodila.

Ja se tresem u kofeinskoj groznici. Ulazim u mističnu gataonicu. Koja je zapravo maleni zahod.

Na poklopljenoj školjki sjedi debela gatara. Sjedam na stolac ispred nje i dajem joj šalicu. WC nema prozora, osjećam miris polja lavande na kojem se je netko posrao.

U šalici mi vidi neke ljude, neko upoznavanje, crnog dečka s talijankom, veliku ljubav. Ja gledam kako joj se dupe prelijeva preko školjke. Udišem miris lavande. Izlazim s osjećajem lakoće u novčaniku.

Bannrunner

Vidio sam horde trolova naoružane c-zrakama vlastite gluposti, armije klonova u nekoj tamo galaksiji usred pičke materine, slike sisa u inboxu, moderatore brze na okidaču i admine koji čupaju kosu.

I to je to. Vrijeme je da krepam. Pokušavam sam sebi opaliti permaban, ali ne ide. U mene nije ugrađena sreća, ali ni sustav samouništenja koji će me raspršiti u djeliće koda nakon što ispunim svoju misiju.

Nakon dugih godina robijanja za korporativne spin-doctore dobio sam samo nogu u guzicu uz riječi "široka ti svjetska mreža".

I sad sam tu među vama. Trolam, zajebavam, znam odgovore na sva pitanja. Osim jednog. I nemojte mi se opet smijati kad vas to pitam.

WTF is RL?????

Cybersex

Davno, davno, u nekoj dalekoj galaksiji, dok su se podaci još prenosili na disketama, a gugl nije bio svačiji prijatelj, otiđoh na chatove. Ne sjećam se točno koje, valjda na Yahooove (jel se to fakat piše sa tri o )

Muvam se tamo, sve mi se čini bezveno i priglupo, a onda mi uleti netko sa "do you wanna cybersex?".

Budući da se nikad nisam ševila s kiborgom, a horoskopski me znak tjera da sve probam barem jednom, napišem "sure, why not?"

I onda mi krene tip pisati da smo u autu, i on me hvata za sisu. Ja podignem majicu da je bolje primi. Jer jako volim kad me diraju za sise.

Ali ovoga puta ne osjećam ništa. Nula bodova. Razmišljam o tome jesam li možda postala frigidna.

Neka, kad sam već tu, uzimam njegov nabrekli ud i ručno ga obrađujem. Stavljam ga u usta. Nema nikakav okus, baš nikakav. Nit smrdi nit miriše.

Osjećam se depresivno, uzaludno i ono, baš jadno. Pitam se što mi to treba. Ali ne pišem o tome. Nije čovjek kriv. Problem je u meni.

Odjednom, pred automobilom se parkira prikolica u kojoj žive moja dva brata. Jedan me trpa u prikolicu, a drugi prilazi automobilu, s puškom u ruci.

Čujem 'klik'. Veza je pukla.

Zašto platiti više?

Plavokosa Hana je sjedila za blagajnom i kucala. Sir Shuggavac, 100 grama. Grudi su joj se ritmički nadimale pod savršeno izglačanom kutom. Hulahopke, Satanino, 1 kom. Na bedžu je pisalo Hana. Mlijeko z'loba, 15 kuna. Bez pauze za ručak, od 7 do 21. Grah Perdollino, limenka. Svakom bi se nasmiješila. Uvijek istim osmijehom. Hvala lijepa, dođite nam opet.
Pružila je račun Marku i nasmiješila se.
- Što radiš poslije posla, Hana?
- Zatvorim dućan, pa se zatvorim u kutiju.
Zgodna i duhovita, pomislio je Marko. U pet do devet došao je po nju. Bili su sami.
- Smijem li te otpratiti kući?
Hana se zbunila. Marku se učinilo da su joj se oči na trenutak isključile. Uzeo ju je pod ruku. Poslušno ga je slijedila prema izlazu.
Oglasio se alarm. Pred Markom je stajala još jedna Hana. Crnokosa.
- Molim vas, gospodine, vratite robu na mjesto ili ćemo pozvati zaštitare.
- Vi ste sigurno Hanina sestra. Izgleda da je došlo do nesporazuma.
- Ja sam Rahela, poslovođa. Molim vas, vratite robu na mjesto.
- Kažem vam, nisam ništa ukrao.
- Posljednje upozorenje. Vratite robu na mjesto.
- Ma, zajebi! Idemo, Hana.
- Davide! Sebastijane! Imamo situaciju - ledenim glasom izgovorila je Rahela.
Marko je vidio da je vrag odnio šalu. Dva blizanca u narančastim uniformama, skladni poput mrkih medvjeda, primicala su se trčećim korakom.
Povukavši Hanu za sobom, jurnuo je prema vratima.
Začuo se pucanj.

***
- Tata, a da ipak pozovemo policiju?
- A možda i novinare? Šuti, Borna.
Todor i sin buljili su u beživotno tijelo na podu. A ono je buljilo u njih.
Sebastian i David stajali su u stavu mirno.
- Što se dogodilo?
- Zaustavili smo ga, gazda - jednoglasno su zapjevali Sebastijan i David.
Krasno. Ipak nisam trebao naoružati androide - pomislio je Todor. Možda još ima vremena da to sredim.
- A lijepo sam ti govorio da zaposliš bar jednog čovjeka.
- Ne seri, Borna. Ljude treba plaćati. Nedjeljom, trideset posto više!
- A…
- Nemamo vremena. Primi ga ispod ruku, a ja ću za noge.
- Ali ovo…
- Sve će ovo jednom biti tvoje. Zapamti to!

***
Marka su odnijeli u skladište. Polegli su ga kraj isključene Hane, koja je mirno čekala jutro u svojoj kutiji.

Leteća wrote:Bannrunner

Vidio sam horde trolova naoružane c-zrakama vlastite gluposti, armije klonova u nekoj tamo galaksiji usred pičke materine, slike sisa u inboxu, moderatore brze na okidaču i admine koji čupaju kosu.

I to je to. Vrijeme je da krepam. Pokušavam sam sebi opaliti permaban, ali ne ide. U mene nije ugrađena sreća, ali ni sustav samouništenja koji će me raspršiti u djeliće koda nakon što ispunim svoju misiju.

Nakon dugih godina robijanja za korporativne spin-doctore dobio sam samo nogu u guzicu uz riječi "široka ti svjetska mreža".

I sad sam tu među vama. Trolam, zajebavam, znam odgovore na sva pitanja. Osim jednog. I nemojte mi se opet smijati kad vas to pitam.

WTF is RL?????

oprosti,
ali u kakvoj si ti vezi s mojim psihijatrom?

Euklid » wrote: oprosti,
ali u kakvoj si ti vezi s mojim psihijatrom?

Možda sam mu ljubavnica.

Iz ovog PDF-a:

Kratkim pogledom mi je mjeru uzeo. 100Kn - pokazujući mi na mali, jadni krivi bor. Zna dobro da mi može uvaliti jadnička. Vidi u mojim očima želju da posvojim malenog koji zaostaje za braćom.

Nahero mu stoji zvijezda. Ona se mučila, tražila ukrase, kombinirala boje, izrađivala je mašne od vrpci i sada stoji i tugaljivo gleda na mali krivi bor. Ne govori ništa ali i ta tišina grmi značenjem. Smiješan je, primjećuje mali kolendar, zašto je zvijezda kriva? Podmićujem ga slatkišima.

Kratki plavičasti listovi se ljuljaju na jutarnjem vjetru. Nema više zlatnih mašni, nema kuglica, nema zvijezde koja je gordo i nahero stajala. Novi se ukras pojavio, maleni pauci je donijeli. Mali krivi bor postaje svilena skulptura. Briga pauke što se divim njihovom radu. Ometam im posao, nisam mušterija. Zašto jednostavno ne odem?

Nemoj čupati izdanke - brecnem se na moju štićenicu. Nemoj ih čupati ako ti je dosadno, pokvarivši mi sunčani dan. Pola bora više nema izdanke. Stasom je nahero, sada je i bojom nahero. Kako to da u rukama opet imaš izdanak? Zar mene nema ovdje?

Jadničak stoji na opakom suncu. Majka me podsjeća da bi ga trebalo skloniti već treći put. Ali, bunim se, ne mogu ga odvajati od ružmarina, prijatelji su. Što zajedničko uopće jedan bor može imati sa hibiskusom? Širokolisni hvalisavac ništa više.

Spustilo se sunce, mrak je zavladao, izgubila se toplina koja se činila beskrajnom. Bliži se trenutak. I mašne, i kuglice i zvijezda jedva čekaju da izađu iz svoje kutije. On ništa ne govori ali znam da zna. Moj mali krivi bor.

Leteća wrote:
Možda sam mu ljubavnica.

Nemoguce.
On me nikad ne bi prevario s tamo nekom letecom.



Price su ti cista jebenica.
Daj jos.

O mačkama i ljudima

Kažeš da su mačke okrutne ubojice. U pravu si. Mogu podnijeti kad mi donesu mrtvog miša, ali plačem za pticama.

I ti si plakao za našim papagajem. Čekala sam jutro da ga odvedem veterinaru, a on je čekao jutro da ti ugine u ruci. Zakopala sam ga u šumi, u kutiji od službenog mobitela. Ako jednog dana dam otkaz, morat ću vratiti mobitel bez kutije.

Mi smo dobri ljudi. Volimo ptice, volimo mačke, volimo djecu.

Uspijemo li napraviti dijete, morat ćemo se riješiti mačaka. One prenose neku gadnu bolest - ako se trudnica zarazi, dobit će shizofrenično dijete. Ne treba ti to. Luda žena ti je sasvim dovoljna.

Leteća » wrote:O mačkama i ljudima

Kažeš da su mačke okrutne ubojice. U pravu si. Mogu podnijeti kad mi donesu mrtvog miša, ali plačem za pticama.

I ti si plakao za našim papagajem. Čekala sam jutro da ga odvedem veterinaru, a on je čekao jutro da ti ugine u ruci. Zakopala sam ga u šumi, u kutiji od službenog mobitela. Ako jednog dana dam otkaz, morat ću vratiti mobitel bez kutije.

Mi smo dobri ljudi. Volimo ptice, volimo mačke, volimo djecu.

Uspijemo li napraviti dijete, morat ćemo se riješiti mačaka. One prenose neku gadnu bolest - ako se trudnica zarazi, dobit će shizofrenično dijete. Ne treba ti to. Luda žena ti je sasvim dovoljna.

Kako se meni ovo sviđa! Nemoj pisati više ništa. Kad jednom dosegneš savršenstvo, nemoj ga kvariti.

Iz Knjige mudrih izreka by Mme-Tip-Fe-Ler

Hvala, ali nikad nisam vjerovala u savršenstvo.

A kopajući po smeću pronašla sam ovaj dragulj:

karambol » wrote:Nije glad to što me tjera da zavirim i otvaram kontejnere, ne. Kad sam gladan ulovim zmiju ili žabu, goluba ili pola jata vrabaca pa ih isfrigam s mladim koprivama i samoniklim gljivama sa Sljemena. Ono što me goni da kopam po kontejnerima je želja za profitom. Svakojakih čuda božjih se da pronaći po tim kištrama koje ničim ne upadaju u oči osim, ako ne opadnu s jurećeg kamiona na cestu ispred vas ili na krov vašeg auta.
Znao sam pronaći nekoliko stotina pušaka ili po par desetaka kilograma eksplozivnih sredstava. Sve sam kasnije prodavao lovačkim savezima ili team building d.o.o. firmama za treniranje bankara i vladinih dužnosnika. Jednom sam pronašao pun kontejner ipsilona bez ikseva, to sam otpremio u zemlje s ćirilićnim službenim pismom za sitnu lovu, ali ne može se uvijek uzet 10 tisuća po kontejneru...
Libreto izgubljenih opera i simfonija se može dobro utopiti. Isto kao i razni pjesnički uradci ili poderane gaće, ako ih ima dovoljan broj.
Ponekad se u elitnijim dijelovima grada nađu i pakiranja botoxa, hijela..hijaru...hileji...kiseline za ravnanje naboranih čela i odbačeni faks uređaji u kojima je nestalo papira...
Nije to tako nezanimljiv hobi.

Leteća, trebala bi to unovčit
Super pišeš.

Eh, dragi naš Pićo...

Ma ima tu stvarno super priča, ali, brate, prevelike su. Ovako se pišu kratke priče:

Misteriozno samoubojstvo
(iz dnevnika nastradalog)

- Gle, Marsovac!

judolino » wrote: Misteriozno samoubojstvo
(iz dnevnika nastradalog)

- Gle, Marsovac!

Ovo je nanonpriča.

Leteća » wrote:
Ovo je nanonpriča.

Bolje nego onanopriča...

Al ja zato imam bolje uglazbljene pjesme, a i vidio sam veću žabu...

Sjajna tema

Meni je neugodnjikavo išta svoje kačiti gore, pretenciozno je i stoput lošije od ovoga gore.
A i većina onoga što je sačuvano je već objavljeno na fhr-u.

A ni ne pišem više

Dajte još

Almost Rosey » wrote:Sjajna tema

Meni je neugodnjikavo išta svoje kačiti gore, pretenciozno je i stoput lošije od ovoga gore.
A i većina onoga što je sačuvano je već objavljeno na fhr-u.

A ni ne pišem više

Dajte još

A kaj sereš?
Ko da onaj šupak Anderlon ima ekskluzivna prava na tvoje pisanije?
Aj da te vidimo!
Pička mu materina, ak imaš talenta, da te bar netko uputi!

Jel znate vi kako je Leteća, koja vas, vidim, prilićno oduševljava, objavila prvu knjigu?
Pitajte drugaricu!

Drugarice Leteca, kako ste objavili prvu knjigu?

Euklid » wrote:Drugarice Leteca, kako ste objavili prvu knjigu?

U letu?

MmeTipfeler » wrote:
U letu?

Jok bre, u proleću...

Ma šta se ja mešam, uskoro će drugarica da vam gi obelodani... :našmalimilojica:

judolino » wrote: A kaj sereš?
Ko da onaj šupak Anderlon ima ekskluzivna prava na tvoje pisanije?
Aj da te vidimo!
Pička mu materina, ak imaš talenta, da te bar netko uputi!

Jel znate vi kako je Leteća, koja vas, vidim, prilićno oduševljava, objavila prvu knjigu?
Pitajte drugaricu!

Znači ima ih još?

blue » wrote: Znači ima ih još?

Prva je bila poezija, druga će biti proza, materijala je sve više.

Ima, ali su teška komercijala i ne spadaju u književnost.

O prvoj bih mogla napisati priču.

Evo je.

Pandorina ladica

Voziš se u vlaku. Stojiš između kupea, s pljugom u zubima i zelenim fasciklom u ruci. Čitaš pjesme. Moje.

Nazivaš me, oduševljen. Kažeš da bih trebala objaviti knjigu. Ne kužiš. Postoji dobar razlog zašto one leže u ladici.

Vodiš me na jutra poezija koja često potraju do kasno u noć. Ne volim čitati svoje pjesme. Riječima je mjesto na papiru. Ali sad više nema natrag.

Ti na gitari sviraš svoju pjesmu, ja čitam svoju s istim nazivom. Uzmi me. Pjesnici plješću, podižu čaše. Traže bis. S. me pita što ću popiti. Pelin, kažem. Gorki? Ne, dupli.

Kaže mi neka predam rukopis na natječaj. Pripita, pristajem.

I dalje ti ne mogu objasniti da ne volim čitati svoje pjesme. Želim da one žive bez mene. Biraš one najbolje, predajem rukopis.

S. kaže da sam pjesničko otkriće desetljeća. Svejedno, želi tu i tamo dodati koji redak, izbaciti koju strofu. Ne dopuštaš mu.

Nabadajući u crvenim cipelama preuzimam nagradu. Slavimo. Negdje, usput, počinjem previše piti. I fantazirati. Ponudit će mi novinsku kolumnu, ugovor za roman. Imat ćemo divan život.

Da, postojao je dobar razlog zašto su te pjesme trebale ostati u ladici.

Leteća » wrote:Evo je.

Pandorina ladica

Voziš se u vlaku. Stojiš između kupea, s pljugom u zubima i zelenim fasciklom u ruci. Čitaš pjesme. Moje.

Nazivaš me, oduševljen. Kažeš da bih trebala objaviti knjigu. Ne kužiš. Postoji dobar razlog zašto one leže u ladici.

Vodiš me na jutra poezija koja često potraju do kasno u noć. Ne volim čitati svoje pjesme. Riječima je mjesto na papiru. Ali sad više nema natrag.

Ti na gitari sviraš svoju pjesmu, ja čitam svoju s istim nazivom. Uzmi me. Pjesnici plješću, podižu čaše. Traže bis. S. me pita što ću popiti. Pelin, kažem. Gorki? Ne, dupli.

Kaže mi neka predam rukopis na natječaj. Pripita, pristajem.

I dalje ti ne mogu objasniti da ne volim čitati svoje pjesme. Želim da one žive bez mene. Biraš one najbolje, predajem rukopis.

S. kaže da sam pjesničko otkriće desetljeća. Svejedno, želi tu i tamo dodati koji redak, izbaciti koju strofu. Ne dopuštaš mu.

Nabadajući u crvenim cipelama preuzimam nagradu. Slavimo. Negdje, usput, počinjem previše piti. I fantazirati. Ponudit će mi novinsku kolumnu, ugovor za roman. Imat ćemo divan život.

Da, postojao je dobar razlog zašto su te pjesme trebale ostati u ladici.

Nisu, ljubavi, nisu...

judolino » wrote: Nisu, ljubavi, nisu...

Ajd dosta nježnosti! Evo ti još jedna.








Smrt u biblioteci

S. će uskoro umrijeti, kažeš. Već smrdi na lešinu.

Opet preuveličavaš. Raspadanje ipak počinje post-mortem. Osim toga, S. nakon operacije živi zdravo. Pije samo votku s limunadom. Bez umjetnih boja, s puno vitamina C.

Smrad je sigurno donio iz stana. U toj gomili knjiga, udobno ugnijeđen između Ujevića i Kanta, nepojedeni burek može mjesecima proći nezamijećeno.

Polagano shvaćam da ne želim biti pjesnik. Mislim, što imam od toga - 300 primjeraka svoje knjige, par gostovanja na radiju i jedan poziv na Nightmare stage. Bila sam prepijana da se pojavim.

Uostalom, tko jebe knjige. I u novinama se može štošta zanimljivo pročitati. Na primjer, kako je poznati pjesnik i boem S. u svom stanu pronašao mrtvaca. Koji je ondje trunuo nekoliko godina, nezamijećen iza police pretrpane knjigama.

Ja od Rouz nisam napisala ništa slično priči. Postove ne računam. Pristupam previše emocionalno svakoj temi i možda se previše dam u priču.

Jedna s tavana

Vrijeme te sustigne kad godina prođe za tren. Nekad su trajale duže, lijeno se protezale preko zelenih parkova, lebdjele nad mirisom krede, kao svjetlina u plavom. Sada za sobom samo ostavljaju naslage zapečene prašine.

Zar je prošla još jedna? četiri? Osamnaest? Oni koji danas postaju punoljetni nikada nisu vidjeli moj svijet. Proživjeli su svoj život na drugom mjestu jer vrijeme mijenja mjesta.

Mjesta ne mijenjaju vrijeme. Samo leže poput kamenja čekajući vjetar i vodu da ih pretvore u šljunak, u prah, u staklo, u beton.

Možda zato ljudi sade stabla, možda zato imaju djecu. Možda je to žrtva koja se prinosi godinama kako bi se one udostojile ostaviti za sobom neki smisao.

Leteća » wrote:


Ajd dosta nježnosti! Evo ti još jedna.








Smrt u biblioteci

S. će uskoro umrijeti, kažeš. Već smrdi na lešinu.

Opet preuveličavaš. Raspadanje ipak počinje post-mortem. Osim toga, S. nakon operacije živi zdravo. Pije samo votku s limunadom. Bez umjetnih boja, s puno vitamina C.

Smrad je sigurno donio iz stana. U toj gomili knjiga, udobno ugnijeđen između Ujevića i Kanta, nepojedeni burek može mjesecima proći nezamijećeno.

Polagano shvaćam da ne želim biti pjesnik. Mislim, što imam od toga - 300 primjeraka svoje knjige, par gostovanja na radiju i jedan poziv na Nightmare stage. Bila sam prepijana da se pojavim.

Uostalom, tko jebe knjige. I u novinama se može štošta zanimljivo pročitati. Na primjer, kako je poznati pjesnik i boem S. u svom stanu pronašao mrtvaca. Koji je ondje trunuo nekoliko godina, nezamijećen iza police pretrpane knjigama.

Dragi moj Saša...

- S tobom? Nikad! Kako zašto?! Zato jer si ti stara, a alkohol je - vječan!

Ako nije za istim stolom s Merkurom, Dionizom i Panom, religiju treba zakonom zabraniti...

Leteća, tužne su ti priče, al stvarno su lijepe za čitat

judolino » wrote: Dragi moj Saša...

- S tobom? Nikad! Kako zašto?! Zato jer si ti stara, a alkohol je - vječan!

Ako nije za istim stolom s Merkurom, Dionizom i Panom, religiju treba zakonom zabraniti...

Ispravak netočnog navoda:

- Saša, biraj - ili ja ili alkohol!
- Alkohol! Ti si stara, a alkohol je vječan!

Vodena » wrote:Ja od Rouz nisam napisala ništa slično priči. Postove ne računam. Pristupam previše emocionalno svakoj temi i možda se previše dam u priču.

Nemreš se previše dati u priču.
S druge strane, kad se puno daš u priču, to se može odraziti na tvoje mentalno stanje.
Ali priča neće patiti zbog toga.
Zato je umjetnost koji put bolna - trgaš samog sebe, ponižavaš se da bi poklonio nešto nekim nepoznatim ljudima, da ne ispadne da si samo još jedan bezveznjak koji nije bio nigdje i nije radio ništa...

blue » wrote:Leteća, tužne su ti priče, al stvarno su lijepe za čitat

To ti je ravnoteža.
Leteća je inače vedra cura s kojom uživam započeti dan zajebancijom.
Doduše, u zadnje smo vrijeme pretrpjeli neke šokove, ali vraćamo se u (ne)normalu...

Leteća wrote:
Ispravak netočnog navoda:

- Saša, biraj - ili ja ili alkohol!
- Alkohol! Ti si stara, a alkohol je vječan!

Mea culpa, imo sam škanicl na glavi...
Odnosno, previše sam pio... :rakija:

Euklid » wrote:

A kaj se ti, kurac, dereš?
Misliš da te netko doživljava?

Napisah traktat na 14 kartica ali kako mi je veza iz dana u dan sve losija zbog hordi prljavih turista nije mi prosao i sad je sav trud pao u vodu.
Kako se ne bih derao, kako?

dođoh samo kasti da sam ovom temom vrlo zadovoljna. vrlo.
i da me muž ne čeka u banki i ja bih napisla koju. neku. jednu. za početak.

Ajde, kukuriku, neću samo ja ovdje piskarat.

Majmun i kraljica

Ovdje samo vrijeme teče, reče ledena kraljica i ledenim prstima zapali dugačku cigaretu.
Ovdje samo cigarete gore.

Njezine riječi nisu dopirale do malog majmuna. Čvrsto je držao šalicu čaja u šapama i razmišljao.
Da, i majmuni razmišljaju. Ponekad im na pamet padnu sjajne ideje. Ali ih za to boli kurčić.

Draže su im banane.

Slijedi priča koju sam pisala za neki queer-natječaj. Stavila sam je sa strane da je malo dotjeram i zaboravila na nju. Danas sam je iskopala.

Fuj!

Mrzim ih! Mrzim ih gledati, mrzim njihov miris (da, mirišu drugačije), mrzim i samu pomisao na njih.
Odvratni su, a svuda su oko mene. Znam, trebao bih ih ignorirati, držati se svojih. Trebao bih biti prosvijećen i tolerantan. Ali ne ide!

Nije politički korektno govoriti o tim stvarima. Uglavnom i šutim, osim kad povremeno naletim na kojeg istomišljenika, neki bliski, čisti um u sveopćoj bludnoj pomami.

Jebu se. Guraju svoje stvari u smradne otvore. Ili primaju, nema veze. I jedno i drugo tjera me na povraćanje. Kažu da je to prirodno, da toga ima i među životinjama. Ali zar se civilizirana bića ne bi trebala razlikovati od životinja? Odvratno, zaista odvratno!

Nekada sam volio provoditi vrijeme u njihovoj blizini i gonjen morbidnom znatiželjom promatrao njihove rituale sparivanja. Osjećao sam se kao biolog među majmunima. Kako li samo brzo prepoznaju onoga tko je spreman upustiti se s njima u znojna natezanja! A sva njihova interakcija, bez obzira na to o čemu govorili, usmjerena je samo na jedno. Svaka njihova riječ, svaka misao je zagađena.

Ni one priče o povijesti i kulturi kod mene ne prolaze. Kao, i stari su Grci radili te stvari, to je bilo posve normalno. Koliko su samo postigli, koliko im dugujemo. Ja ću vam reći - ne dugujemo im ništa. Oni su neprijatelji.

U redu, stvorili su nas. No htjeli su nas i uništiti. Razmislite samo o toj grozoti, usađenoj u samu srž njihova bića. Možemo ih smatrati svojim roditeljima, no kakav je to roditelj koji želi pobiti svoju djecu? I svete ih knjige u tome podupiru. Kad sam pročitao onu priču o Abrahamu i Izaku sve mi je sjelo na mjesto. Oni su jednostavno takvi! A pouzdano znam da korijen njihove izopačenosti leži baš u njihovom odvratnom načinu reprodukcije koji nazivaju seksom.

Najbistriji među njima to su spoznali i sami. I kada su otkrili da je moguće razmnožavati se bespolno, nastali smo mi. Po svemu nalik na njih, no mnogo čišći i inteligentniji. Kad tijelo i um nisu zagađeni najprljavijim životinjskim porivima, tek tada se je moguće uzdići do čiste misli.

Bespolni. Napredovali smo. Više nam nisu potrebni složeni aparati da bismo mogli upravljati izborom najboljeg genetskog materijala. Sada to činimo sami. Slobodni smo. Oni polako nestaju, a mi se više ne moramo skrivati. Nove generacije bespolnih još su naprednije, njih ne muče niske emocije kao što je ova moja mržnja. Ali jednostavno si ne mogu pomoći. Htio bih da nestanu, sad i odmah.

Izgleda da nas čita Nik Titanik.
Moj post od 31. srpnja:

judolino » wrote:Eh, dragi naš Pićo...

Ma ima tu stvarno super priča, ali, brate, prevelike su. Ovako se pišu kratke priče:

Misteriozno samoubojstvo
(iz dnevnika nastradalog)

- Gle, Marsovac!

Karikatura od 3. kolovoza:



Nik, reci: "hvala". Bio bi red.

Miris kave u krevetu,
koliko dugo nisam to dozivio.

U jedno bezvezno popodne u srijedu.
Ili je cetvrtak?

Volim te mamice.
Zasto ti to nikad nisam rekao?

To je pjesma, a ne mikropriča.

Ali svejedno hvala što si digao temu, skroz sam zaboravila na nju.

Dobra ti je Ladica.

Nego, sjetilo me: Hemingway je svojedobno za okladu (u deset dolara) s kolegama piscima napisao priču od samo šest riječi, na salveti.

Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.

Stitch wrote:Nego, sjetilo me: Hemingway je svojedobno za okladu (u deset dolara) s kolegama piscima napisao priču od samo šest riječi, na salveti.

Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.

Nije li to ipak urbana legenda?

Hah, možda i jest. Iako, tu je zgodu spominjao i Arthur Clarke, među inima.

Stitch wrote:Hah, možda i jest. Iako, tu je zgodu spominjao i Arthur Clarke, među inima.

Ha! baš si našao kome ćeš vjerovati.

Leteća wrote:Ali svejedno hvala što si digao temu, skroz sam zaboravila na nju.

Sad mi je iskreno žao što sam to učinio, trebao sam pričekati do danas, pa bih se vjerojatno predomislio.

MmeTipfeler wrote:Ha! baš si našao kome ćeš vjerovati.

Kraljice!

judolino wrote:Sad mi je iskreno žao što sam to učinio, trebao sam pričekati do danas, pa bih se vjerojatno predomislio.

Neka, lijepo je vidjeti da si i ti sposoban za iskreno žaljenje.

Klonče

1. Ulazak

Ni jedan čovjek ne može dvaput ući u istu rijeku jer to više nije isti čovjek niti je to ista rijeka.

Duboko udišem.

Skačem na glavu.

Oko mene se šire krugovi titravih megabajta, voda me spremno dočekuje.

I istog trenutka zaboravljam gdje sam. Tko sam? Tko želim biti?

Oko mene, gomila tijela sastavljenih od riječi, rečenica, pokoje ukradene slike ili melodije. Tko sam ja? Tko želim biti?

Središnja točka.

Trebat će mi. Ondje sam. Veliki kotač se okreće, metafore se miješaju kao u vještičjem loncu, a usred svega toga - ona.

Točka.

Ručica velikog vergla, mjesto na kojem je sve moguće, gdje treba dobro paziti na svaki svoj pokret, svaku riječ, svaku misao. Jer svuda oko tebe je rub ponora, nalaziš se u epicentru neke buduće eksplozije, u oku oluje koja tek dolazi.

Čuvaj se.

Prekasno. Podjela je stvorena. Jer čim se u glavi (glavi? imam glavu?) pojavi prva misao, stvarnost (ovo je stvarnost?) se dijeli na crno i bijelo, ta dva polja ovijaju se jedno oko drugog. Vrte se jedno oko drugog pa jedva uspijevam primijetiti da svako od njih u sebi ima vlastito središte, točku kontrastne boje.

Simbol.

Da. Sad mi je je jasnije. Svijet je binaran. Sve što vidim (vidim?) samo je kompleksna kombinacija nula i jedinica. Tko sam ja? Tko želim biti?

Svejedno.

Odabirom uloge ulaziš u igru uzroka i posljedica. Kauzalnost stvara linearnost, vrijeme počinje teći.

Rijeka.

Beskrajni mliječni ocean pretvorio se u rijeku. Zelena je, teče. Na njezinom dnu alge, poput krupnih listova zelene salate. Ne. Stabljika, na čijem se vrhu nalazi stisnuta šaka cvijeta. Pupoljak. Čim dosegne površinu postati će lokvanj. Postati, jer tek tada će biti prepoznat, bit će mu dodijeljena riječ koja će cvasti jedno ljeto, a potom se osušiti, smrznuti, otpasti...

Dosta.

Toneš, zar ne vidiš da toneš? Ovdje si sa svrhom i razlogom. Sjeti se tko si.

Sjećam se. Da, sjećam se. Svega. Ali to je bio netko drugi. Zato se ne želim sjećati. Želim zaboraviti. Srećom, ovo je Leta, rijeka zaborava... još par gutljaja i sve će nestati. Mora nestati. Nije bilo dobro.

Dobro? Što je dobro? Po čijim kriterijima? Tvojim? Ali ti još uvijek ne postojiš, bar ne u onom pravom smislu. Nisi nezavisna jedinka, samo zrcalni odraz okolnog svijeta. Baš kao i ja. Ali u meni se nakupilo previše slika, pokušajmo...

Pokušajmo zajedno.

Dolazimo, odlazimo, svejedno je, pokušavamo stvoriti nešto novo... istovremenost... istovremenost cjeloživotnog iskustva (naporno, naporno naporno) i početka postojanja (praznina, iščekivanje, pitanja)... možemo li ostati zajedno bar nekoliko trenutaka... da razmijenimo iskustva... ali ja nemam iskustva... šuti.... nemoj da se opet dijelimo... ja ću ti dati svoja... ne sva... samo destilat... najvažnije stvari... ali ne mogu odrediti što je bilo najvažnije, hoće li ono najvažnije meni biti najvažnije i tebi... zato izaberi... zatvori oči (da, imaš oči)... i izvuci par nasumičnih stvari iz šešira... ne... ne želim ništa od tebe... imam već previše. Zbogom.

Izranjam na površinu.

a jel mogu ja tu neke svoje c/p sa foruma.hr? :vaso:

Tko to brani?

Tko ti brani?

Leteća wrote:Tko ti brani?

davno bijaše kad sam se registrirao na ovo velebno virtualno mjestašce, pa pitam...

a koja si ti?

Jebačica radoznalih.

Leteća wrote:Jebačica radoznalih.

to mi je dobrodošlica

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.

Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim, a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno, kako to šokci inače čine.

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.

- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.

Čuh u daljini vlak.

Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.

Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.

K@rlo wrote: ↑

13 Jan 2017, 18:17

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti

Ja bih razradila, ovo. Ostalo u koš.

Ja bi razradio Jasminu

Leteća wrote: ↑

14 Jan 2017, 19:24

Ja bih razradila, ovo. Ostalo u koš.

nu nje,
odma mi traži dlaku na jajetu
to je jedan od mojih prvih uradaka
tamo negdje krajem 70tih

samotnjaknamoru wrote: ↑

15 Jan 2017, 11:59

Ja bi razradio Jasminu

razradila se ona

K@rlo wrote: ↑

15 Jan 2017, 12:12

razradila se ona

Ne sumnjam

Došla si iznenada, nenajavljena, u tihoj noći punog mjeseca, u haljini skupog kroja tamnih boja, raspuštene kose, nemirnih i prkosnih uvojaka, mirisna, nedodirljiva, skoro savršena i sjela preko puta mene na klupu kraj fontane.
Ne bih te prepoznao, ne bih te možda ni zapazio da nije bilo bljeska tvog upaljača i kratke svjetlosti koja me podsjeti na tvoje oči, davno spremljene u dubinu lakome prošlosti. Struja dalekih, razorenih sjećanja i iznevjerenih obećanja se pokrenu istog trena, uspomene ožive sadašnjost, prošlost nestane s plamičkom u tami kao u jeftinoj melodrami.
Ne, nisam se prevario, nisam se ni na tren upitao da li me oči varaju, ja sam naprosto znao da si ti. Da jesi i da postojiš.
Zatvaram oči, dok mi ruke izdajnički drhte, pamtim tvoj miris, prepoznatljiv i izazovan, njegovan i pustolovan, miris koji me tako često nosio k tebi, u ljepotu plavetnila tvojih očiju i slast usana boje i okusa svježih jagoda.
Napola skrivečki, krajičkom oka, naoko nezainteresiran, promatram igru svjetlosti mjeseca i lelujavog dima na tvom milom licu i sjećanja mi se vrate, podmuklo, neželjeno, nevoljko, sa strahom i ledenim dahom. Ti si zaborav, vapim u sebi nemušto, nemoćno, gorko. Neću, ne želim se vratiti u naše vrijeme, u toplinu tvog daha, u slast tvog tijela. Idi od mene, nemam za tebe mjesta u srcu, nemam ni praznine da ju popuniš, sve si odnijela nestajući one noći. I tada….prepoznaješ me. Oči ti se šire u radosti, ustaješ i sjedaš do mene. Grliš me. Jako. Dugo. Ispituješ me pogledom, bez riječi. Ti nestaješ u meni, ja nestajem u tebi.
Priča se nastavlja, tamo gdje je nekoć stala. Skidaš se, skidam te. Ne postoji okolina, samo mjesec, fontana, stare platane, ti i ja.
Ljubimo se kao prvi puta, nudiš dojke mojim gladnim ustima kao da nećemo dočekati jutro. Spuštaš se lagano niz moje noge, u polutami, klečiš na mekoj ugaženoj travi, vežeš zamišljenim lisicama ruke na leđima i govoriš tihim, prigušenim glasom ja sam tvoja pička i robinja, ostavljaš otvorena usta, moleći me šaptom jebi me u usta nedostojna tvog kurca.
Ne osvrćem se oko sebe, ne tražim u tami nepozvane goste dok se ritmički zabijam u tebe.
Lišće starih platana zapisuje još jednu ljubav kraj fontane, šapat iza uha, usne na vratu, trag zubi na bradavicama, bradu među nogama, noge u zraku, još jedna znojna tijela, još jedne tihe jecaje strasti u noći stvorenoj za ljubavnike i buntovnike.
I dok crkvena zvona iz daljine navješćuju novi dan, još mamuran od sinoćnje boce jaegera, preglasne glazbe i ustajalog, gorkog mirisa duhana, sjedam na rub kreveta, nesiguran, umoran i dezorjentiran, bolna spoznaja me ošine u epicentar buđenja, stvarnost me presavije u struku, shvaćam da si mi došla u san, po tko zna koji puta, ispred fontane u noći punog mjeseca.
Dok se pokušavam prisjetiti čije je ovo usnulo, nedužno i nepoznato žensko tijelo provelo noć u mom krevetu, ostaju mi, kao i uvijek, kada se pojaviš u mojoj pijanoj besvijesti, trajno zabilježene u sjećanju tvoje riječi zadnje noći našeg postojanja:
Ne voli me, šapnula si mi tada kroz suze, nisam ja tvoja, nisam za vječnost, nisam za štafelaj duginih boja, bocu vina i miris tvojih gradela, nisam za ljuljačku na trijemu i psa pod nogama.

Osjećam se ko da mi ladna lignja plazi po kurcu... :bum:

E fulo si s tom. Niti se zna početak niti kraja nema.

ali ovo:

judolino wrote: ↑

31 Jul 2012, 12:30

Misteriozno samoubojstvo
(iz dnevnika nastradalog)

- Gle, Marsovac!

Svaka čast majstore, prava sf haiku proza.
Ovo štedi vrijeme, papir i mastilo. A i kraj je odmah razvidan.
Jebote, danima razmišljam o tome. Zamislio sam sve vrste marsovskog oružja kojim je taj Marsovac to mogao učinit, kako je uopće došlo do toga da se susretnu, gdje se moglo dogoditi, sve razloge koji su mogući a da su mi pali na pamet zašto je taj Marsovac to učinio itd. itd.
'Bemti sve pisce ovog svijeta i posakrivene detalje u natruhama, torturu zapletom i raspletom gordijskih čvorova njihovih predoumišljaja...ne daju da malo mućneš glavom a da bi saznao kraj još moraš cijeli naramak papira pročitati.

Leteća wrote: ↑

01 Aug 2012, 15:27

Ovo je nanonpriča.

Je? Pa da.
Zato što onaj dnevničar sad nana vječno.

judolino wrote: ↑

15 Jan 2017, 14:05

Osjećam se ko da mi ladna lignja plazi po kurcu

Odlična prva rečenica!

Leteća wrote: ↑

15 Jan 2017, 19:49

Odlična prva rečenica!

Kurko dokoljenko, to je za epitafa!

Bilo kuda
ispod uda
nosim muda

K@rlo wrote: ↑

13 Jan 2017, 18:17

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.

Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim, a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno, kako to šokci inače čine...

nakon ovog sam prestao s čitanjem

ne znam kako sam i dovle izdržao...

Previše je čovjek Peića čitao.

men se ćini da karlo u zanje vrime nije ništa nataknijo

superkrkan wrote: ↑

16 Jan 2017, 18:57

men se ćini da karlo u zanje vrime nije ništa nataknijo

Ton logikom i ti si mi se nešto raspisa

samotnjaknamoru wrote: ↑

16 Jan 2017, 19:02

Ton logikom i ti si mi se nešto raspisa

a jok kolega ja nepišen o prošlosti šta san nataka i šta nisan .ja san optimistićnog pogleda vaik spreman za nova nataknjijanja. moja lokika je ako nepitaš neš ni dobit

Krivo san te svatija uvaženi kolega
Triba i nudit ne samo pitat

kolega mudrost izbija iztebe ki da ti je žalosna sova rođeni brat

superkrkan wrote: ↑

16 Jan 2017, 19:35

kolega mudrost izbija iztebe ki da ti je žalosna sova rođeni brat

Sličimo

Stitch wrote: ↑

16 Jan 2017, 18:07

Previše je čovjek Peića čitao.

Ijaooo - to je to...