"Djeca su moj najveći uspjeh"

[Stitch]

Fraza "djeca su moj najveći uspjeh" katkad me, priznajem, živcira. Učini mi se da se osoba koja takvo što izgovori zapravo i nema čime ponositi. Ako su joj najveći uspjeh djeca, što će biti najveći uspjeh njezinih potomaka – njihova djeca? Zar opet? I dokle tako? Nije li to razmišljanje virusa, a ne ljudskoga bića? Ili, zašto ne, stanica raka? Glavno da se množimo, širimo u beskraj. Gdje je tu ono što nas je učinilo najinteligentnijim i najmoćnijim stvorovima na Zemlji? Gdje je, govorim napamet, božesačuvaj da želim biti mjera, stjecanje i prenošenje znanja, stvaranje mikrosvemirâ u kojima će nam svima biti bolje, popravljanje odnosa, ispravljanje nepravdâ – riječju, gdje je sve ono što nije svođenje na biologiju?

Moj pokojni djed Jure, sretan mu imendan, govorio je kako bi mu najveća sreća bila da ga nakon smrti spominju kao dobroga čovjeka. I spominju ga, bio je čestit, mudar i pravedan. Nikomu zlo nije učinio. A tako je i djecu odgojio. Gledamo li taj kriterij, roditeljstvo, je li bio uspješan? Jest. No time se nije hvalio. Niti je smatrao da ga to određuje kao jedinku. Kaže li tkogod da su biološki imperativi snažni i važni, složit ću se, ali neću prigovor smatrati ključnim, jednostavno zato što ovo nije rasprava o tome treba li imati djecu i treba li se ponositi njome. Jasno da treba. Ovo je prigovor protiv svojevrsne jednodimenzionalnosti u shvaćanju i (samo)određivanju svakoga pojedinca. Pa i protiv ukalupljivanja u premale kalupe. Dida Jure nije ih imao, ni velike ni male. Odgajao je i poučavao ponajprije ponašanjem, svakodnevnim djelovanjem, ali nije se miješao u izbore. Bio je iznenađujuće dubok, blag i tolerantan. Normalno mu je bilo imati djecu, normalno mu je bilo reći im da budu poštena, vrijedna i odgovorna. Bilo mu je to samo po sebi razumljivo, prirodno poput disanja. Pokazao im je put, a onda ih je pustio – jer njihovo je bilo da koračaju njime. I taj pristup, ta sloboda udružena s emocionalnom inteligencijom, njegov je najveći uspjeh. A bio je neškolovan i nepismen, oblikovan u tvrdom, nemilosrdnom svijetu neimaštine i rata. Partizanski invalid, jedva se vukao kad bismo ga brat i ja potezali za rukav vičući "hajde, dida, idemo van" – ali nikad nas ne bi odbio, makar mu duša na nos ispadala. Nismo ni svjesni bili koliko mu je teško, bili smo premali, a možda ni toga da smo ga jedino mi mogli izvući iz kuće. Za nas bi živnuo, skupio snage i jurcao dvorištem.

Kad razmišljam o njemu, zaključujem da dobri ljudi uglavnom (ili prilično često) imaju dobru djecu. Krajnje pojednostavnjeno, znam, ali hoću reći da prvo morate srediti sebe, onda će i (s) njima biti lakše. A imat ćete i više razloga za ponos.