Branko Ivanda bio je jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih i televizijskih redatelja druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Njegov opus obuhvaća igrani film, televizijske serije i drame, dokumentaristiku, ali i pedagoški rad, zbog čega je njegov utjecaj bio višeslojan i dugotrajan – istovremeno umjetnički, obrazovni i kulturni.
Rani život i obrazovanje
Rođen je 25. prosinca 1941. godine u Splitu, u obitelji snažno povezanoj s kazalištem i glazbom. Već je obiteljsko okruženje oblikovalo njegov senzibilitet: djed mu je bio glumac u splitskom HNK, a stric ugledni skladatelj Ivo Tijardović.
Nakon završene klasične gimnazije u Splitu, u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a potom diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. Već tijekom studija i neposredno nakon njega uključuje se u tadašnji filmski život, najprije kao kritičar i asistent režije, a ubrzo i kao samostalni redatelj.
Filmski rad
Njegov dugometražni redateljski debi Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata iz 1968. godine svrstao ga je među ključne autore generacije koja je nastojala modernizirati i intelektualizirati tadašnji jugoslavenski film. Bio je dio kruga tzv. hičkokovaca – autora koji su film promatrali i kao teorijski i kao estetski projekt.
U sljedećim desetljećima režirao je niz zapaženih igranih filmova poput Prijeki sud, Zločin u školi, Noć poslije smrti, Konjanik te Lea i Darija. U tim se djelima često bavio povijesnim, političkim i društvenim temama, kombinirajući žanrovske elemente s autorskim pristupom i izraženom vizualnom preciznošću.
Televizijski opus i rad sa širokom publikom
Ivanda je ostavio osobito snažan trag u televizijskoj produkciji. Režirao je velik broj TV drama i filmova, među kojima se ističu Drveni sanduk Tomasa Vulfa, Smrt maturanta Wagnera, Zec, U logoru, Pet mrtvih adresa i Sestre.
Široj publici najpoznatiji je po radu na popularnim televizijskim serijama poput Ljubav u zaleđu, Obični ljudi, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro, Pod sretnom zvijezdom, Stella i Zora dubrovačka. U razdoblju 2000-ih i 2010-ih bio je jedan od redatelja koji su uvelike definirali vizualni stil i produkcijsku razinu domaće televizijske fikcije.
https://www.index.hr/magazin/clanak/umr ... 32580.aspx
Umro je hrvatski redatelj Branko Ivanda
Ne zamjerite, „prepisao“ sam veći dio članka s Index.hr-a, prerano je za pisanje pravog nekrologa. Kad popijem zeleni čaj, možda ću biti rječitiji. U međuvremenu — što znate o pokojnom Ivandi? 
Tehnologija je stablo bez korijena. Plod je gorak.
-
Stitch
- Head Honcho
- Posts: 18252
- Joined: 17 Sep 2011, 23:06
- Has thanked: 429 times
- Been thanked: 532 times
- Gender:
Evo, gledao sam Konjanika (2003.), koji mi nije ništa posebno. Povijesna drama o peripetijama između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva na dalmatinsko-hercegovačkoj granici. Zrinka Cvitešić pokazala je sise - i to je daleko najbolji dio. 
Potpisi su za budale.
Za razliku od svojih suvremenika, Krste Papića, koji je društvene represije i birokratske gluposti prikazivao frontalno, ili Zorana Tadića, koji je u svijet uveo metafizičku tjeskobu i napetost, Ivanda je gledatelja uvlačio u zatvorene mikro-kozmose ljudske psihe. Njegovi likovi su živjeli u labirintu vlastitih strahova, moralnih kompromisa i unutarnjih sukoba, a sustav ili društvena sila bili su prisutni, ali nevidljivi, osjetni tek kroz atmosferu i suptilne znakove.
Hermetičnost i introspektivnost, koja karakterizira njegov opus, nisu bile puka estetska odluka. Ivanda je stvarao u vremenu kada otvorena kritika političkog i društvenog sustava nije bila bezopasna, a njegov zatvoreni, šifrirani stil postao je strategija izražavanja i preživljavanja. Kroz njega je prenio osjećaj zagušljivosti, stagnacije i unutarnjeg pritiska, koji odražavaju stvarnost Hrvatske kasnog socijalizma, ali i univerzalno ljudsko stanje.
Njegovo nasljeđe danas odjekuje i kao umjetničko, i kao kulturno, i kao političko iskustvo. Ivanda je pokazao kako se kroz hermetičnost i introspektivnost može oblikovati film koji je istovremeno emotivno rezonantan i intelektualno izazovan, stvarajući atmosferu u kojoj gledatelj osjeća, a ne nužno vidi prijetnju. U toj složenoj, suptilnoj poetici, Ivanda ostaje hrvatski Hitchcock, majstor unutarnje napetosti, čiji filmovi nadilaze vrijeme i prostor.
Njegova ostavština svjedoči o snazi filmskog jezika koji ne mora biti bučan da bi bio snažan, niti eksplicitan da bi bio politički i ljudski relevantan. Branko Ivanda odlazi, ali njegovi filmovi i dalje čuvaju taj tihi, hermetični puls ljudske psihe i hrvatske kinematografije.
Tehnologija je stablo bez korijena. Plod je gorak.
-
Stitch
- Head Honcho
- Posts: 18252
- Joined: 17 Sep 2011, 23:06
- Has thanked: 429 times
- Been thanked: 532 times
- Gender:
Ovo ti je znatno bolje od kopiranja površnog i polupismenog teksta s Indexa. Ostavimo li po strani nedorečenost i sročnost (iza poput ide genitiv - koga, čega!), indeksovcima nedostaje upravo to što si započeo, kontekst.
U Hrvatskoj se poslije rata razvija poseban tip socijalističke kulture: dopuštene su dileme, ali ne i kritika; dopuštene su psihološke priče, ali ne i politička angažiranost. Ivanda se savršeno uklapa u taj okvir. Za razliku od Beograda, Zagreb šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća više vuče prema psihološkom modernizmu, egzistencijalističkim dramatikama, estetici šutnje i fragmentiranom narativu, što je Ivandi dalo i legitiman okvir za njegovu neprozirnost. Ivanda pripada generaciji koja nije bila cenzurirana - ona se sama cenzurirala. To stvara autore koji razvijaju zatvoreni narativ, šifrirani jezik, fragmentiranu strukturu, psihološku introspekciju i prostor umjesto poruke.
Za razliku od Papića (frontalna društvena kritika - što ga je proslavilo, ali i poslije stavilo na nišan raznih apartčika i cenzora) i Tadića (metafizička tjeskoba), Ivanda je hermetičan i introvertiran; prijetnja je unutarnja, sustav je prisutan, ali nevidljiv. Hermetičnost nije samo stil nego i odgovor na političke i kulturne okolnosti - način izražavanja u društvu u kojem se otvorena kritika mogla smatrati opasnom. Ivandin zatvoreni, šifrirani stil omogućio je izražavanje egzistencijalne i psihološke napetosti bez izravnog sukoba s režimom. Njegovi filmovi tako prenose osjećaj zagušljivosti, stagnacije i unutarnjeg pritiska, koji odražavaju realnost svog vremena.
On dakle dijeli s Papićem svijest o represiji i s Tadićem osjećaj prijetnje, ali svijet kod njega funkcionira kao zatvoreni mikrokozmos: likovi su zatočeni unutar svojih karaktera i sustava, a publika je uvučena u psihološki labirint. Upravo taj spoj psihološke preciznosti i hermetičnosti njegov opus čini jedinstvenim i teško zamjenjivim.
U Hrvatskoj se poslije rata razvija poseban tip socijalističke kulture: dopuštene su dileme, ali ne i kritika; dopuštene su psihološke priče, ali ne i politička angažiranost. Ivanda se savršeno uklapa u taj okvir. Za razliku od Beograda, Zagreb šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća više vuče prema psihološkom modernizmu, egzistencijalističkim dramatikama, estetici šutnje i fragmentiranom narativu, što je Ivandi dalo i legitiman okvir za njegovu neprozirnost. Ivanda pripada generaciji koja nije bila cenzurirana - ona se sama cenzurirala. To stvara autore koji razvijaju zatvoreni narativ, šifrirani jezik, fragmentiranu strukturu, psihološku introspekciju i prostor umjesto poruke.
Za razliku od Papića (frontalna društvena kritika - što ga je proslavilo, ali i poslije stavilo na nišan raznih apartčika i cenzora) i Tadića (metafizička tjeskoba), Ivanda je hermetičan i introvertiran; prijetnja je unutarnja, sustav je prisutan, ali nevidljiv. Hermetičnost nije samo stil nego i odgovor na političke i kulturne okolnosti - način izražavanja u društvu u kojem se otvorena kritika mogla smatrati opasnom. Ivandin zatvoreni, šifrirani stil omogućio je izražavanje egzistencijalne i psihološke napetosti bez izravnog sukoba s režimom. Njegovi filmovi tako prenose osjećaj zagušljivosti, stagnacije i unutarnjeg pritiska, koji odražavaju realnost svog vremena.
On dakle dijeli s Papićem svijest o represiji i s Tadićem osjećaj prijetnje, ali svijet kod njega funkcionira kao zatvoreni mikrokozmos: likovi su zatočeni unutar svojih karaktera i sustava, a publika je uvučena u psihološki labirint. Upravo taj spoj psihološke preciznosti i hermetičnosti njegov opus čini jedinstvenim i teško zamjenjivim.
Potpisi su za budale.
-
- Information
-
Who is online
Users browsing this forum: CCBot and 0 guests