Ex-CCCP "SAO Krajine"
Ovdje bi se trebalo pisati o turističkim putovanjima u "pseudodržave" koje su nastale kao rezultati sukoba nakon raspada bivšeg Sovjetskog Saveza. Poput Transnjistrije, Abhazije, Južne Osetije, Krima (sve pod ruskom kontrololom), Nagorno Karabaka (pod armenskom kontrolom) i sličnih. Zajedničko im je to da nisu međunarodno priznate pa treba biti oprezan kad se tamo putuje. Em' nema nikakve konzularne zaštite, em' ako vam matična zemlja kojoj ti teritoriji međunarodnopravno pripadaju pronađe njihov štambilj u putovnici, najčešće imate u najmanju ruku problema, a ponekad ste i kazneno odgovorni.
Ja sam bio u Transnjistriji i u slijedećih nekoliko ću dana opisati svoje doživljaje, kao što sam i obećao.
Ja sam bio u Transnjistriji i u slijedećih nekoliko ću dana opisati svoje doživljaje, kao što sam i obećao.
U Transnjistriju (ili Pridnjestrovlje) sam putovao prije 7 godina na utakmicu Sheriff – Dinamo, tada, voljom ždrijeba, čak treće u četiri uzastopne godine.
Teritorij te »državice« je u stvari tek jedan uski i izduženi pojas između lijeve obale rijeke Dnjestar i međunarodno priznate moldavsko-ukrajinske granice. Njezinu »nezavisnost« još od 1992 i tadašnjeg kratkog rusko-moldavskog rata garantira vojna postrojba koja se već neko vrijeme službeno ne zove »14. armija ruske vojske«, ali ona to u načelu više-manje još uvijek jest. (Baš kao što su i kod nas 90-tih razne »Vojske Republike srpske« i »Vojske Republike srpske Krajine« nastale »presvlačenjem« JNA.)
U nju se može ući s ukrajinske, ali i s moldavske strane i to osobnim automobilom, autobusom/maršrutkom ili vlakom.
Koliko se sjećam, svoju odluku da uđem iz Ukrajine donio sam vođen kombinacijom želje da vidim Odesu, koja mi je na tom cijelom putovanju bila baza i financijskih razloga, jer sam Turkishevu kartu Zagreb – Istanbul – Odesa na akciji dobio dosta jeftino.
Transnjistrija je još uvijek i dan danas poprilična turistička egzotika, a tada je bila još i veća. Informacije o putovanjima tamo bile su čak i na internetu dosta rijetke i dosta često su se svodile na opise izloženosti iznudi mita od strane korumpiranih graničnih i prometnih policajaca. Jednom kad pročitaš nekoliko vrlo sličnih priča o tome kako je pompozni granični policajac s onom visokom ex-CCCP šapketinom na tintari nakon par sati natezanja i prijetnji svime i svačime čovjeku pred očima počeo trgati putovnicu jer nije htio platiti odokativno procijenjenu »ulaznu taksu«, prođe te volja za bilo kakav cestovni ulazak u tu vukojebinu. U kojoj, da podsjetim, nema nikakve diplomatske ni konzularne zaštite. Ne zove se nogometni klub uzalud Sheriff.
Takve i slične priče ponavljale su se za slučajeve ulaska automobilima, dok ih je za ulaske busom bilo nešto manje. Busom se je, u stvari, najčešće ulazilo bez većih problema, ali i tu je znalo biti svega i svačega.
Kako se činilo prema svjedočanstvima, najmanje problema se je moglo očekivati pri ulasku vlakom. Tu nije bilo potpune kontrole svih putnika, nego je samo, prema pričama, trebalo proći policajca na izlazu iz perona koji nije zaustavljao nikoga tko mu ne bi »sumnjivo izgledao".
Naravno, tko bi od turista ipak bio zaustavljen, morao je proći proces registracije u policijskoj stanici, što je pak znalo biti i dugotrajno i birokratski toksično po zdravu pamet, a ponekad i jope' popraćeno raznim »taksama«.
Dakle, nije mi bilo druge nego uloviti vlak i … »Izgledati ne-sumnjivo«.
Nastavit će se...
Teritorij te »državice« je u stvari tek jedan uski i izduženi pojas između lijeve obale rijeke Dnjestar i međunarodno priznate moldavsko-ukrajinske granice. Njezinu »nezavisnost« još od 1992 i tadašnjeg kratkog rusko-moldavskog rata garantira vojna postrojba koja se već neko vrijeme službeno ne zove »14. armija ruske vojske«, ali ona to u načelu više-manje još uvijek jest. (Baš kao što su i kod nas 90-tih razne »Vojske Republike srpske« i »Vojske Republike srpske Krajine« nastale »presvlačenjem« JNA.)
U nju se može ući s ukrajinske, ali i s moldavske strane i to osobnim automobilom, autobusom/maršrutkom ili vlakom.
Koliko se sjećam, svoju odluku da uđem iz Ukrajine donio sam vođen kombinacijom želje da vidim Odesu, koja mi je na tom cijelom putovanju bila baza i financijskih razloga, jer sam Turkishevu kartu Zagreb – Istanbul – Odesa na akciji dobio dosta jeftino.
Transnjistrija je još uvijek i dan danas poprilična turistička egzotika, a tada je bila još i veća. Informacije o putovanjima tamo bile su čak i na internetu dosta rijetke i dosta često su se svodile na opise izloženosti iznudi mita od strane korumpiranih graničnih i prometnih policajaca. Jednom kad pročitaš nekoliko vrlo sličnih priča o tome kako je pompozni granični policajac s onom visokom ex-CCCP šapketinom na tintari nakon par sati natezanja i prijetnji svime i svačime čovjeku pred očima počeo trgati putovnicu jer nije htio platiti odokativno procijenjenu »ulaznu taksu«, prođe te volja za bilo kakav cestovni ulazak u tu vukojebinu. U kojoj, da podsjetim, nema nikakve diplomatske ni konzularne zaštite. Ne zove se nogometni klub uzalud Sheriff.
Takve i slične priče ponavljale su se za slučajeve ulaska automobilima, dok ih je za ulaske busom bilo nešto manje. Busom se je, u stvari, najčešće ulazilo bez većih problema, ali i tu je znalo biti svega i svačega.
Kako se činilo prema svjedočanstvima, najmanje problema se je moglo očekivati pri ulasku vlakom. Tu nije bilo potpune kontrole svih putnika, nego je samo, prema pričama, trebalo proći policajca na izlazu iz perona koji nije zaustavljao nikoga tko mu ne bi »sumnjivo izgledao".
Naravno, tko bi od turista ipak bio zaustavljen, morao je proći proces registracije u policijskoj stanici, što je pak znalo biti i dugotrajno i birokratski toksično po zdravu pamet, a ponekad i jope' popraćeno raznim »taksama«.
Dakle, nije mi bilo druge nego uloviti vlak i … »Izgledati ne-sumnjivo«.
Nastavit će se...
Da, tak se i meni nekak čini. Zato sam i naglasio da tada na internetu nije bilo puno informacija. Sad mi se čini da ih ima ipak nešto više, a navodno se je i praksa maltretiranja i iznuđivanja turista bitno prorijedila.
Odesa mi je, kao što rekoh, bila baza i u turističkom fokusu putovanja, tako da sam u Tiraspol, glavni grad Transnjistrije, odlučio vlakom putovati na sam dan tekme, a vratiti se odmah sutradan.
Za Tiraspol su tada išla dva vlaka dnevno iz Chisinaua (s moldavske strane) i samo jedan iz Odese. Tek jednom ili dvaput tjedno (i mislim samo ljeti) išao je u svakom smjeru još po jedan, drugi iz Odese, a ukupno treći.
Onaj pak drugi svakodnevni vlak iz Chisinaua, nije išao za Odesu, nego je odmah iza ukrajinske granice skretao sjeverno, pa preko Kijiva za Moskvu. Naravno, jednom dnevno je išao i u kontra smjeru, iz Rusije, pa preko Ukrajine (ali ne Odese) za Tiraspol i dalje za Chisnau.
Ne znam kako je danas, ali pada mi više od jednog razloga (od korone do rusko-ukrajinskog rata) za nepostojanje »maskóvskega pajezda« u voznom redu.
Budući da je onaj jedan jedini vlak iz Odese po voznom redu (bez kašnjenja) u Tiraspol dolazio tek oko pol osam na večer (a s kašnjenjem tko zna kada), ja sam, da bih bio siguran u dolazak na vrijeme za tekmu, odlučio uhvatiti onaj raniji, moskovski vlak.
U teoriji to izgleda sjajno. Na nekoj tada postojećoj stranici koja je meni ličila na službene stranice ruskih željeznica (a danas znam da to nije), postojala je pogranična stanica Kučurgan na kojoj je vlak, kako se činilo, trebao najnormalnije stajati i s nje kretati, dakle postojao je najnormalniji vozni red za tu "stanicu".
Moj je plan bio prvo maršrutkom/minubusom od Odesse do Kučurgana (22 hrivnje, kreće s kolodvora Privoz pokraj željezničkog kolodvora, vrlo često), a zatim vlakom od Kučurgana do Tiraspola.
No, u praksi to izgleda ovako:
Budući da maršrutke neki tiskani i općepoznati vozni red nemaju, nisam znao točno vrijeme dolaska u Kučurgan, a stanice na kojima se stoji nisu ama baš nikako označene. U stvari, maršrutke, kao što im i ime govori, voze po određenim marš-rutama, a duž njih stanu gdje god kakav putnik želi ući ili izaći. Naravno da sam u takvoj situaciji uspio neprepoznati Kučurgan (jer sam očekivao nekakav gradić, a od gradića ni "g") i uslijed toga se odvesti predaleko (skroz do Limanske, zadnje stanice).
Zatim, kad sam to skužio, svojom sam izjavom da želim vlakom iz Kučurgana za Tiraspol, izazvao podužu raspravo među ostalim putnicima na koju to željezničku stanicu u stvari mislim, jer u Kučurganu nikakve nema i iz Kučurgana nikakav vlak već desetljećima ne vozi.
Taj me je podatak presjekao.
Svi su bili izuzetno susretljivi i prijateljski, uključujući i vozača, koji me je odveo do druge
maršrutke kojoj je Limanska bila početna stanica i kojom sam se, sasvim bespolatno (komunicirano od jednog vozača drugom) dovezao do Pavlivke, a odatle još pješice oko jednog kilometra do željezničke stanice na kojoj je (na moju neizmjernu radost) uistinu pisalo "Kučurgan".
Obiđoh ja tu zgradu "stanice" i nađoh samo teretnu kasu. Od kase za biljete (karte) - niti "k". Pitam za nju - kažu nema je.
Kažu, tu vlak samo stoji 40-tak minuta zbog granične kontrole i zamjene lokomotive, nije predviđen ulazak ni izlazak putnika.
Na pitanje što da radim ako želim odatle vlakom – »popni se na vlak pa u njemu kupi biljet«.
Očito je privid prave putničke stanice ostao još iz doba kada tu nije bila državna granica, dakle iz sovjetskih vremena. To je bilo ono prisjećanje mojih suputnika iz maršrutke o tome kada je zadnji put iz Kučurgana išao vlak.
Sad je tu, dakle, samo teretna stanica, ali i granična kontrola. A tu je i birtija za brojne željezničare koji tu šljakaju i kojima se, dok me ljubopitljivo gledaju, u isčekivanju »maskóvskega pajezda«, pridružujem u ispijanju ukrajinskih piva.
Neizvjesnosti oko priče o »nepostojećoj stanici« doprinjelo je i skoro pol vure kašnjenja spomenutog vlaka, kojih sam proveo nervozno šetkajući po peronu. Napokon, uzbuđen poput prvih gledaoca filma braće Lumiere o ulasku vlaka u stanicu, dočekah i kompoziciju koja je uz cviljenje kočnica išla prema meni i na čelu koje je bila plava lokomotiva s crvenim trakama te crvenom zvijezdom ispred svega.
Kod mene se je zaustavio jedan od srednjih vagona, možda peti ili šesti, a ja sam, bez razmišljanja i ne časeći ni časa, jurnuo uz štenge…
Nastavit će se ...
Za Tiraspol su tada išla dva vlaka dnevno iz Chisinaua (s moldavske strane) i samo jedan iz Odese. Tek jednom ili dvaput tjedno (i mislim samo ljeti) išao je u svakom smjeru još po jedan, drugi iz Odese, a ukupno treći.
Onaj pak drugi svakodnevni vlak iz Chisinaua, nije išao za Odesu, nego je odmah iza ukrajinske granice skretao sjeverno, pa preko Kijiva za Moskvu. Naravno, jednom dnevno je išao i u kontra smjeru, iz Rusije, pa preko Ukrajine (ali ne Odese) za Tiraspol i dalje za Chisnau.
Ne znam kako je danas, ali pada mi više od jednog razloga (od korone do rusko-ukrajinskog rata) za nepostojanje »maskóvskega pajezda« u voznom redu.
Budući da je onaj jedan jedini vlak iz Odese po voznom redu (bez kašnjenja) u Tiraspol dolazio tek oko pol osam na večer (a s kašnjenjem tko zna kada), ja sam, da bih bio siguran u dolazak na vrijeme za tekmu, odlučio uhvatiti onaj raniji, moskovski vlak.
U teoriji to izgleda sjajno. Na nekoj tada postojećoj stranici koja je meni ličila na službene stranice ruskih željeznica (a danas znam da to nije), postojala je pogranična stanica Kučurgan na kojoj je vlak, kako se činilo, trebao najnormalnije stajati i s nje kretati, dakle postojao je najnormalniji vozni red za tu "stanicu".
Moj je plan bio prvo maršrutkom/minubusom od Odesse do Kučurgana (22 hrivnje, kreće s kolodvora Privoz pokraj željezničkog kolodvora, vrlo često), a zatim vlakom od Kučurgana do Tiraspola.
No, u praksi to izgleda ovako:
Budući da maršrutke neki tiskani i općepoznati vozni red nemaju, nisam znao točno vrijeme dolaska u Kučurgan, a stanice na kojima se stoji nisu ama baš nikako označene. U stvari, maršrutke, kao što im i ime govori, voze po određenim marš-rutama, a duž njih stanu gdje god kakav putnik želi ući ili izaći. Naravno da sam u takvoj situaciji uspio neprepoznati Kučurgan (jer sam očekivao nekakav gradić, a od gradića ni "g") i uslijed toga se odvesti predaleko (skroz do Limanske, zadnje stanice).
Zatim, kad sam to skužio, svojom sam izjavom da želim vlakom iz Kučurgana za Tiraspol, izazvao podužu raspravo među ostalim putnicima na koju to željezničku stanicu u stvari mislim, jer u Kučurganu nikakve nema i iz Kučurgana nikakav vlak već desetljećima ne vozi.
Taj me je podatak presjekao.
Svi su bili izuzetno susretljivi i prijateljski, uključujući i vozača, koji me je odveo do druge
maršrutke kojoj je Limanska bila početna stanica i kojom sam se, sasvim bespolatno (komunicirano od jednog vozača drugom) dovezao do Pavlivke, a odatle još pješice oko jednog kilometra do željezničke stanice na kojoj je (na moju neizmjernu radost) uistinu pisalo "Kučurgan".
Obiđoh ja tu zgradu "stanice" i nađoh samo teretnu kasu. Od kase za biljete (karte) - niti "k". Pitam za nju - kažu nema je.
Kažu, tu vlak samo stoji 40-tak minuta zbog granične kontrole i zamjene lokomotive, nije predviđen ulazak ni izlazak putnika.
Na pitanje što da radim ako želim odatle vlakom – »popni se na vlak pa u njemu kupi biljet«.
Očito je privid prave putničke stanice ostao još iz doba kada tu nije bila državna granica, dakle iz sovjetskih vremena. To je bilo ono prisjećanje mojih suputnika iz maršrutke o tome kada je zadnji put iz Kučurgana išao vlak.
Sad je tu, dakle, samo teretna stanica, ali i granična kontrola. A tu je i birtija za brojne željezničare koji tu šljakaju i kojima se, dok me ljubopitljivo gledaju, u isčekivanju »maskóvskega pajezda«, pridružujem u ispijanju ukrajinskih piva.
Neizvjesnosti oko priče o »nepostojećoj stanici« doprinjelo je i skoro pol vure kašnjenja spomenutog vlaka, kojih sam proveo nervozno šetkajući po peronu. Napokon, uzbuđen poput prvih gledaoca filma braće Lumiere o ulasku vlaka u stanicu, dočekah i kompoziciju koja je uz cviljenje kočnica išla prema meni i na čelu koje je bila plava lokomotiva s crvenim trakama te crvenom zvijezdom ispred svega.
Kod mene se je zaustavio jedan od srednjih vagona, možda peti ili šesti, a ja sam, bez razmišljanja i ne časeći ni časa, jurnuo uz štenge…
Nastavit će se ...
- scarletlemur
- atomski zdesna!
- Posts: 488
- Joined: 10 Nov 2011, 20:52
- Been thanked: 14 times
Ajme, jedva čekam nastavak ovog putopisa
Zabavan si pripovjedač; neke vrlo neizvjesne i potencijalno neugodne situacije, duhovito si pretvorio u....well...pravi doživljaj za nas čitaoce
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
Zabavan si pripovjedač; neke vrlo neizvjesne i potencijalno neugodne situacije, duhovito si pretvorio u....well...pravi doživljaj za nas čitaoce
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
-
- Posts: 720
- Joined: 08 Apr 2019, 20:31
- Been thanked: 10 times
Molim postovanog gospodina nvnk da nam prilozi nove nastavke putopisa,
hvala unaprijed.
hvala unaprijed.
Moja tadašnja prethodna iskustva s ruskim vlakovima bila su nepostojeća. Danas, nakon lanjskih preko mjesec dana u Rusiji, ne bi mi palo na pamet da učinim to što sam učinio.
Ja sam si, naime, cijelu stvar naivno zamislio da će izgledati kao u sličnoj situaciji u Hrvatskoj ili Sloveniji. Da ću ja ući u vlak, pronaći si prazno mjesto u jednom od kupea i, kad slijedeći puta u taj dio vlaka u obilazak dođe kondukter, platiti ću kartu plus još kakvu nepreveliku »kaznu« za izdavanje karte u vlaku.
U Ruskim vlakovima to tako ne funkcionira. Kondukter, u stvari, u slučaju vagona na koji sam jurišao, kondukterka, nije tek puka kartodrapka.
U vagon se ni slučajno ne ulazi bez njezinog dopuštenja i to ni na redovnim stanicama, a kamo li izvan njih. Ona je u vagonu domaćica, brine o mjestima/ležajevima, posteljini, kuha čajeve, ako nije moguće održati raspored koji je unaprijed određen pri kupnji karata određuje gdje će tko biti itd. Vagon je »njezin«, ona je tu Bog i batina.
A u Rusiji, tek nedavno (prije samo dvadesetak godina) izašloj iz ultrabirokratiziranog totalitarizma, kad je nekom dan, pa makar i majušni komadičak svemira u kojem je Bog i batina, tu se onda ne ulijeće na juriš i bez vidnih znakova poniznog poštovanja.
Neznanje ni inače ne ekskulpira, a kamo li u susretu s vješticom od ruske kondukterke, još i bez propisane uniforme, tako da ju nisam mogao prepoznati kao nešto kraj čega se ne smije protrčati ne obazirući se na prijeteću dernjavu.
Ipak, nakon što dernjava i njezin izvor (tj. spomenuta vještica) nisu posustajali, počelo mi je svitati da ih se ne smije baš tako bezobrazno ignorirati.
Uđoh u verbalni duel koji bi tko zna kako završio da se odnekud nije pojavila i ukrajinska granična patrola, na čelu s naoružanom zgodnom plavušom, poručnicom. Ako mi je u trenucima sukoba s ruskom vješticom kroz glavu prostrujao film Jedan vlak za dvije bitange (Lee Marvin je skitnica i pokušava se švercat na teretnom vlaku pri čemu ga sprečava okrutni sadist od konduktera, Ernest Borgnine), sada mi na pamet padaju filmovi o Jamesu Bondu i svim njegovim smrtonosnim ljepoticama.
Ukrajinska Pussy Galore mi kontrolira dokumente, kaže sve OK, pita me kuda idem i zašto, objašnjavam joj da idem u Tiraspol na nogometnu utakmicu. Pita me u čemu je problem, ja uporno naglašavam da želim kupiti biljet. Okreće se vještici i pokušava ju nagovoriti da mi biljet proda, no ova uporno tvrdi da to nije moguće, da biljet za to putovanje ne postoji. Glatko odbija i Ukrajinkinu ideju da sama odredi cijenu za »nepostojeći« biljet, dakle da te novce jednostavno strpa u džep.
Pokušava Ukrajinka i mene nagovoriti da do Tiraspola odem cestovnim putem - ja se ne dam. Nakon nekoliko rundi neuspješnog nagovaranja, ipak moram reći puno više vještice nego mene, plavuša odvodi svoje uniformirane dečke u kontrolu ostatka vlaka, ostavljajući mene da stojim vani, ispod vagonskih stepenica, gdje mi je prije toga rekla da ju čekam i da će sve biti u redu, samo nek više ne ulazim u rasprave s vješticom.
Kad ti to kaže žena s pištoljem na opasaču, nemaš izbora nego da pokorno stojiš s čelom prema zatvorenim vratima vagona i čkomiš. I to koliko god dugo treba, bez obzira na žarko sunce u potiljku.
Vratila se nakon dvadesetak minuta i opet pokušala vješticu nagovorit da mi odokativno opali cijenu za »ne-biljet«, opet bezuspješno.
Ne kužim se u genetiku, ali sve si nekak mislim da mora postojati neki djelić DNK-a koji poneke žene, al naročito vještice poput ove ruske kondukterke, nagoni da bez razmišljanja, praktički automatski, odbacuju bilo kakve prijedloge pristigle od strane prekrasnih plavuša. Čini se da je to skužila i moja najbolja prijateljica koju sam u tom trenutku imao u tom vlaku, pa je odlučila radio-vezom pozvati "načalnika". Sad je već odavno prošlo onih 40 minuta za kontrolu, a meni nikad neće biti poznato je li vlak i dalje stajao samo zbog mene.
Stiže i ukrajinski satnik, "načalnik", s kojim prolazim istu onu proceduru kao s poručnicom. Kontrola dokumenata, kuda ideš i zašto, spominjanje mogućnosti cestovnog prijelaza, moje odbijanje ... Nasmije se na spomen utakmice i svojom tvrdnjom da će Sheriff pobijediti izazove kraću prijateljsku raspravu o nogometu i mogućim ishodima večerašnjeg susreta. Raspravu u kojoj se nismo složili.
Ne kužim se u genetiku, ali sve si nekak mislim da mora postojati neki djelić DNK-a koji poneke žene, al naročito vještice poput ove ruske kondukterke, nagoni da bez razmišljanja, praktički automatski, prihvaćaju bilo kakve prijedloge pristigle od strane uniformiranih muškaraca na autoritarnim funkcijama. Npr. "načalnika".
Iz prve i bez ikakvog nagovaranja: »Što, da mu sama odredim cijenu nepostojeće karte Kučurgan – Tiraspol i pustim ga da se tamo odveze? Sjajna ideja! Zašto mi to nitko prije nije predložio?«
»Ne-biljet« sam na kraju platio 100 hrivnji. Što je, uzevši u obzir, bila sasvim OK cijena.
Vještica me je smjestila u jedan kupe gdje sam imao na raspolaganju čak i ležaj, ali ga nisam koristio. Ne predugu vožnju do Tiraspola proveo sam promatrajući krajolik te razgovarajući s cimerom, moldavskim gastarbajterom iz Moskve koji se vraćao kući na kraći odmor.
Idući osjetljivi trenutak cijele operacije uslijedio je pri izlasku s perona tiraspolske željezničke stanice. Glavni dio prtljage, kofer srednje veličine, ostavio sam u Odesi, a u Tiraspol sam se zaputio s omanjim ruksakom, tako da nisam izgledao kao turist, bar ne jako očito.
Čak i šerif, da, onaj šerif po kojem se ovdašnji nogometrni klub zove Sheriff, po kojem se ovdašnji jedini lanac supermarketa zove Sheriff, po kojem se ovdašnji jedini lanac benzinskih crpki zove Sheriff i po kojem se tko zna kaj još, a kaj nisam skužio, najvjerojatnije zove Sheriff, ima Boga iznad sebe. A taj se u ovom slučaju zove Putin, vrhovni zapovjednik prije spomenute vojne postrojbe koja i jest i nije ruska 14. armija, jedine sitnice koja sprečava Moldaviju da ostvari suverenitet nad tim dijelom svoje priznate teritorije.
Budući da je vlak Putinov, dakle božji, putnike pristigle vlakom ne uznemirava se detaljnim pregledavanjem jednog po jednog.
Umjesto toga ih se usmjeri poput ovaca kroz jedini otvoreni uski izlaz s perona, pokraj same zgrade stanice, na trg ispred nje. Tu svi moraju proći kraj policajca strogog izraza lica koji oštrim pogledom odmjerava putnike, jednog po jednog. Izdvaja se i kontrolira samo one koji, po tko zna kakvim kriterijima, njemu "izgledaju sumnjivo". Vođen savjetima s interneta, ne izbjegavam previše njegov pogled, ali se u njegove oči niti ne zapiljim previše. Samo mu uputim jedan kratki i sigurni, ali opušteni pogled. Nešto kao kad na prašnjavoj seoskoj cesti sretneš ovećeg cucka kojem sline cure niz gubicu i za kojim se vuče otrgnuti lanac.
Sve je moglo pasti u vodu u tom jednom kratkom, ali dugom trenutku. Zaustavio sam dah i zajedno sa svim ostalim putnicima uspješno prošao tu vizualnu kontrolu.
Skrenuo sam lijevo, prema obližnjem parkiću u kojem me je trebao čekati Tim, Amerikanac koji se je ovdje priženio i vlasnik hostela u kojem sam imao rezervirani smještaj. Bliska, ali diskretna pozicija parkića u odnosu na željezničku stanicu govorila mi je da je i Tim želio ostati neopažen od strane policije koja se mota oko nje.
Upute koje mi je mailom poslao bile su precizne i lako razumljive, a parkić malen i u njemu je stajao samo jedan čovjek, zapadnjačkog izgleda, svjetlije kose, brade i puti, možda u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima.
»Tim?«
»Ne, ja sam Martin. Tim me je poslao da te dočekam. On ima hitan slučaj u ženinoj obitelji.«
Nastavit će se ...
Ja sam si, naime, cijelu stvar naivno zamislio da će izgledati kao u sličnoj situaciji u Hrvatskoj ili Sloveniji. Da ću ja ući u vlak, pronaći si prazno mjesto u jednom od kupea i, kad slijedeći puta u taj dio vlaka u obilazak dođe kondukter, platiti ću kartu plus još kakvu nepreveliku »kaznu« za izdavanje karte u vlaku.
U Ruskim vlakovima to tako ne funkcionira. Kondukter, u stvari, u slučaju vagona na koji sam jurišao, kondukterka, nije tek puka kartodrapka.
U vagon se ni slučajno ne ulazi bez njezinog dopuštenja i to ni na redovnim stanicama, a kamo li izvan njih. Ona je u vagonu domaćica, brine o mjestima/ležajevima, posteljini, kuha čajeve, ako nije moguće održati raspored koji je unaprijed određen pri kupnji karata određuje gdje će tko biti itd. Vagon je »njezin«, ona je tu Bog i batina.
A u Rusiji, tek nedavno (prije samo dvadesetak godina) izašloj iz ultrabirokratiziranog totalitarizma, kad je nekom dan, pa makar i majušni komadičak svemira u kojem je Bog i batina, tu se onda ne ulijeće na juriš i bez vidnih znakova poniznog poštovanja.
Neznanje ni inače ne ekskulpira, a kamo li u susretu s vješticom od ruske kondukterke, još i bez propisane uniforme, tako da ju nisam mogao prepoznati kao nešto kraj čega se ne smije protrčati ne obazirući se na prijeteću dernjavu.
Ipak, nakon što dernjava i njezin izvor (tj. spomenuta vještica) nisu posustajali, počelo mi je svitati da ih se ne smije baš tako bezobrazno ignorirati.
Uđoh u verbalni duel koji bi tko zna kako završio da se odnekud nije pojavila i ukrajinska granična patrola, na čelu s naoružanom zgodnom plavušom, poručnicom. Ako mi je u trenucima sukoba s ruskom vješticom kroz glavu prostrujao film Jedan vlak za dvije bitange (Lee Marvin je skitnica i pokušava se švercat na teretnom vlaku pri čemu ga sprečava okrutni sadist od konduktera, Ernest Borgnine), sada mi na pamet padaju filmovi o Jamesu Bondu i svim njegovim smrtonosnim ljepoticama.
Ukrajinska Pussy Galore mi kontrolira dokumente, kaže sve OK, pita me kuda idem i zašto, objašnjavam joj da idem u Tiraspol na nogometnu utakmicu. Pita me u čemu je problem, ja uporno naglašavam da želim kupiti biljet. Okreće se vještici i pokušava ju nagovoriti da mi biljet proda, no ova uporno tvrdi da to nije moguće, da biljet za to putovanje ne postoji. Glatko odbija i Ukrajinkinu ideju da sama odredi cijenu za »nepostojeći« biljet, dakle da te novce jednostavno strpa u džep.
Pokušava Ukrajinka i mene nagovoriti da do Tiraspola odem cestovnim putem - ja se ne dam. Nakon nekoliko rundi neuspješnog nagovaranja, ipak moram reći puno više vještice nego mene, plavuša odvodi svoje uniformirane dečke u kontrolu ostatka vlaka, ostavljajući mene da stojim vani, ispod vagonskih stepenica, gdje mi je prije toga rekla da ju čekam i da će sve biti u redu, samo nek više ne ulazim u rasprave s vješticom.
Kad ti to kaže žena s pištoljem na opasaču, nemaš izbora nego da pokorno stojiš s čelom prema zatvorenim vratima vagona i čkomiš. I to koliko god dugo treba, bez obzira na žarko sunce u potiljku.
Vratila se nakon dvadesetak minuta i opet pokušala vješticu nagovorit da mi odokativno opali cijenu za »ne-biljet«, opet bezuspješno.
Ne kužim se u genetiku, ali sve si nekak mislim da mora postojati neki djelić DNK-a koji poneke žene, al naročito vještice poput ove ruske kondukterke, nagoni da bez razmišljanja, praktički automatski, odbacuju bilo kakve prijedloge pristigle od strane prekrasnih plavuša. Čini se da je to skužila i moja najbolja prijateljica koju sam u tom trenutku imao u tom vlaku, pa je odlučila radio-vezom pozvati "načalnika". Sad je već odavno prošlo onih 40 minuta za kontrolu, a meni nikad neće biti poznato je li vlak i dalje stajao samo zbog mene.
Stiže i ukrajinski satnik, "načalnik", s kojim prolazim istu onu proceduru kao s poručnicom. Kontrola dokumenata, kuda ideš i zašto, spominjanje mogućnosti cestovnog prijelaza, moje odbijanje ... Nasmije se na spomen utakmice i svojom tvrdnjom da će Sheriff pobijediti izazove kraću prijateljsku raspravu o nogometu i mogućim ishodima večerašnjeg susreta. Raspravu u kojoj se nismo složili.
Ne kužim se u genetiku, ali sve si nekak mislim da mora postojati neki djelić DNK-a koji poneke žene, al naročito vještice poput ove ruske kondukterke, nagoni da bez razmišljanja, praktički automatski, prihvaćaju bilo kakve prijedloge pristigle od strane uniformiranih muškaraca na autoritarnim funkcijama. Npr. "načalnika".
Iz prve i bez ikakvog nagovaranja: »Što, da mu sama odredim cijenu nepostojeće karte Kučurgan – Tiraspol i pustim ga da se tamo odveze? Sjajna ideja! Zašto mi to nitko prije nije predložio?«
»Ne-biljet« sam na kraju platio 100 hrivnji. Što je, uzevši u obzir, bila sasvim OK cijena.
Vještica me je smjestila u jedan kupe gdje sam imao na raspolaganju čak i ležaj, ali ga nisam koristio. Ne predugu vožnju do Tiraspola proveo sam promatrajući krajolik te razgovarajući s cimerom, moldavskim gastarbajterom iz Moskve koji se vraćao kući na kraći odmor.
Idući osjetljivi trenutak cijele operacije uslijedio je pri izlasku s perona tiraspolske željezničke stanice. Glavni dio prtljage, kofer srednje veličine, ostavio sam u Odesi, a u Tiraspol sam se zaputio s omanjim ruksakom, tako da nisam izgledao kao turist, bar ne jako očito.
Čak i šerif, da, onaj šerif po kojem se ovdašnji nogometrni klub zove Sheriff, po kojem se ovdašnji jedini lanac supermarketa zove Sheriff, po kojem se ovdašnji jedini lanac benzinskih crpki zove Sheriff i po kojem se tko zna kaj još, a kaj nisam skužio, najvjerojatnije zove Sheriff, ima Boga iznad sebe. A taj se u ovom slučaju zove Putin, vrhovni zapovjednik prije spomenute vojne postrojbe koja i jest i nije ruska 14. armija, jedine sitnice koja sprečava Moldaviju da ostvari suverenitet nad tim dijelom svoje priznate teritorije.
Budući da je vlak Putinov, dakle božji, putnike pristigle vlakom ne uznemirava se detaljnim pregledavanjem jednog po jednog.
Umjesto toga ih se usmjeri poput ovaca kroz jedini otvoreni uski izlaz s perona, pokraj same zgrade stanice, na trg ispred nje. Tu svi moraju proći kraj policajca strogog izraza lica koji oštrim pogledom odmjerava putnike, jednog po jednog. Izdvaja se i kontrolira samo one koji, po tko zna kakvim kriterijima, njemu "izgledaju sumnjivo". Vođen savjetima s interneta, ne izbjegavam previše njegov pogled, ali se u njegove oči niti ne zapiljim previše. Samo mu uputim jedan kratki i sigurni, ali opušteni pogled. Nešto kao kad na prašnjavoj seoskoj cesti sretneš ovećeg cucka kojem sline cure niz gubicu i za kojim se vuče otrgnuti lanac.
Sve je moglo pasti u vodu u tom jednom kratkom, ali dugom trenutku. Zaustavio sam dah i zajedno sa svim ostalim putnicima uspješno prošao tu vizualnu kontrolu.
Skrenuo sam lijevo, prema obližnjem parkiću u kojem me je trebao čekati Tim, Amerikanac koji se je ovdje priženio i vlasnik hostela u kojem sam imao rezervirani smještaj. Bliska, ali diskretna pozicija parkića u odnosu na željezničku stanicu govorila mi je da je i Tim želio ostati neopažen od strane policije koja se mota oko nje.
Upute koje mi je mailom poslao bile su precizne i lako razumljive, a parkić malen i u njemu je stajao samo jedan čovjek, zapadnjačkog izgleda, svjetlije kose, brade i puti, možda u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima.
»Tim?«
»Ne, ja sam Martin. Tim me je poslao da te dočekam. On ima hitan slučaj u ženinoj obitelji.«
Nastavit će se ...
- scarletlemur
- atomski zdesna!
- Posts: 488
- Joined: 10 Nov 2011, 20:52
- Been thanked: 14 times
Ajme kakav err.... memoarski putopis
Zaista si talentiran, mogao bi se komotno profesionalno baviti pisanjem
Ho-ćemo-još, ho-ćemo-još! (začu se iz publike)
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
Zaista si talentiran, mogao bi se komotno profesionalno baviti pisanjem
Ho-ćemo-još, ho-ćemo-još! (začu se iz publike)
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
-
- Posts: 720
- Joined: 08 Apr 2019, 20:31
- Been thanked: 10 times
Odlicno docaravas sve, nvnk, lezi ti putopisanje..kao i vanelicu koji je, nazalost, preatao prije par godina s putopisima
(vise se bavi sebeslikanjem, steta)
(vise se bavi sebeslikanjem, steta)
- scarletlemur
- atomski zdesna!
- Posts: 488
- Joined: 10 Nov 2011, 20:52
- Been thanked: 14 times
Fućka ti se, nek se profesionalni lektori time bave. Ti samo nemoj odlagat nove putopis-bilješke na virtualni papir stavit.
:nestrpljivočekanastavak:
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
:nestrpljivočekanastavak:
Poslano sa mog ANE-LX1 koristeći Tapatalk
-
- Posts: 720
- Joined: 08 Apr 2019, 20:31
- Been thanked: 10 times
Capo di tutti ovog foruma nam je lektor, pa se mozda nvnk njega boji
Samo pisi, pisi, pisi.
Samo pisi, pisi, pisi.
-
- Posts: 720
- Joined: 08 Apr 2019, 20:31
- Been thanked: 10 times
Nije ivanah bas pisala puno putopise..meni i wob bio komican na svoj nacinsandra555 wrote:Do sad su moji favoriti u pisanju putopisa bili vanelic, aaston i još jedna cura, zaboravih kako se zove (mislim ivanah), ali nvnk se uspeo kao munja na sam vrh.
I Toma Sawyer (falis nam, Toma ) je dobro pisao.
Mozda si mislila na Dariu?
Di nam je ona sad? Jos u Kanadi?
Apropos putopisa, bitno da se pise.
Last edited by nasmijanonebo on 19 Aug 2020, 20:34, edited 3 times in total.
-
- Posts: 720
- Joined: 08 Apr 2019, 20:31
- Been thanked: 10 times
Ja sam je redovito citala, kao i blog.Stitch wrote:Eh, nitko od vas nije čitao Kiki u Brazilu prije petnaestak godina. Bila je to tema i pol, Forum.hr već dugo nema takvih.
Vratila ti se ona u Hr prije par mjeseci a jos prije se rastala od Brazilca. Bio i clanak o njoj u nekim od nasih tiskanih medija + online (lako ju zguglas).
Daria je u Kanadi. Putuje trenutno kroz Rokije pa vjerujem da ce biti slika uskoronasmijanonebo wrote: ↑19 Aug 2020, 20:34Nije ivanah bas pisala puno putopise..meni i wob bio komican na svoj nacin
I Toma Sawyer (falis nam, Toma ) je dobro pisao.
Mozda si mislila na Dariu?
Di nam je ona sad? Jos u Kanadi?
Apropos putopisa, bitno da se pise.
-
- Information
-
Who is online
Users browsing this forum: CCBot, Google [Bot] and 0 guests