Čitam i preporučujem - ili ne?

Knjigom u glavu
Eks
Posts: 21733
Joined: 18 Sep 2011, 18:25

24 Dec 2018, 11:50

Pred kraj sam napolitanske tetralogije i početno oduševljenje zamijenila je frustracija jer je postalo mrcvarenje, a želim vidjeti što se zbilo do kraja. No kako sam dobro i rekla na temelju ostalih romana, precijenjena Ferrante. Lik pripovjedačice je takva sapuničasta kolosalna glupača da mi se gadi uopće je dalje čitati, a čitam je samo da vidim što je bilo s njenom prijateljicom. Takve "likove" kao Elena Greco, beskarakterne bolesno zavidne mlohave tuke opsjednute (obično zauzetim) kurcem do krajnjeg samoponiženja unatoč tobožnjem intelektu, sam poznavala u životu u više stereotipnih slučajeva, ne trebam još o njima i čitati u tzv. literaturi svjetskog glasa.


User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

27 Dec 2018, 18:11

Eks wrote:
24 Dec 2018, 11:50
(...) u tzv. literaturi svjetskog glasa.
Nisam pojma imala da je to literatura svjetskog glasa. Meni je to otprilike kao Andrea Andrassy ili Nives Celsius. :D Ne po tematici, nego po stavu: ja znam sve, a sad ću i vas tomu poučiti. :rolleyes:

Meni je sasvim slučajno ruku dopao Scottov Crni patuljak. Da, da, onaj Scott. Walter. Dobri stari romantičarski romani: duševna previranja u okvirima pristojnoga, vrištine i šuma, sve natopljeno melankolijom i očajem... ahhhh! Već sam i zaboravila kako to čovjeku može dobro činiti, kako se lijepo odmoriti od modernih trica i kučina.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

27 Dec 2018, 23:08

Nije me baš zaintrigirala Elena Ferrante, ali do čitanja mi ni inače nije, imam posla. Vrijedi li što? Radije bih učio PHP. :D
Potpisi su za budale.
Eks
Posts: 21733
Joined: 18 Sep 2011, 18:25

28 Dec 2018, 19:24

Dala sam se navući jer su je preporučali i neki ljudi čije mišljenje cijenim. No dobro Mme reče, Nives razina. Ne isplati ti se počinjati. Ja se mrzim što se tjeram pročitati kraj već danima. Kad sam već dogurala toliko daleko.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

08 Jan 2019, 19:17

Nedavno sam pročitala Brixyja. Ne mogu reći ponovo jer ova dva romana nisam čitala. Doduše, mislila sam da jesam, ali za to nije kriv Brixy, nego moja zaboravnost. U pitanju su Tajna crvenog salona i Zagrebačka veza.

Timothyja Tatchera jako sam voljela, ali su me ova dva romana razočarala. Ili je opet na djelu zaborav. Puno petljanja, a malo dinamike, dugački i detaljni opisi, a vrlo malo radnje. Ono što ga izvlači dobri su štosevi, uglavnom na vlastiti račun, to jest na račun lika koji pripovijeda u prvom licu: tu se već nazire humor koji će nositi Alana Forda. No ipak je, sve u svemu riječ, o jadnom oponašanju Raymonda Chandlera.

Da se utuče vrijeme i lakše zaspi - idealno. :raspa:
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

10 Jan 2019, 17:56

Na drugom sam mjestu preporučila jedan Pavičićev članak i njegove ću članke uvijek preporučivati. Kao novinar je sjajan, kao autor krimića ipak nešto manje.

Pročitala sam njegov prvi krimić (Ovce od gipsa) i nije me pretjerano oduševio, ali bio je novi krimi-pisac kod nas, i to oslobođen Tribusonovih i Pavličićevih: Tribuson se pravi pametan, ali mu završetak romana uvijek nekako ostane visjeti, kao da je bez veze nakalemljen na ostalo, a Pavličić je najprije hvatao na zagrebački sentiment, a kad je to potrošio, nije mu ostalo ništa o čemu bi pisao pa je počeo komplicirati. Pravog kriminalističkog zapleta od kojeg grizeš nokte nema ni kod jednoga od njih. Jurica Pavičić doima se kao piše jednostavno i bez truda, kao da romane izbacuje u jednom dahu, ne trudi se nasilu nasmijati čitaoca. Međutim, iako za njega u manjoj mjeri vrijedi izreka orator fit, poeta nascitur (govornikom se postaje, a pjesnikom rađa) nego za prve dvije spomenute veličine, no kako ideje za svoje romane zapravo uzima "iz života" i trudi se na papir prenijeti stvarnost, kao da piše novinski izvještaj - novinar ostaje novinar, sam sebi uskraćuje maštovitost.

Svejedno, publika ga je očito jedva dočekala jer nakon toga prvog romana nisam u knjižnici dugo mogla naći druge njegove romane, romane koje je poslije napisao, sve do Crvenkapice. Crvenkapicu ću i ponovo pročitati - nadnaravno je napisana, no sada sam sa zakašnjenjem pročitala Nedjeljnog prijatelja i Minutu 88, a oba su romana napisana jednako kao i prvi - dobro, ali nemaštovito.

I opet - idealno da čovjek prekrati vrijeme.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

19 Jan 2019, 22:45

Orhan Pamuk: Zovem se Crvena. Još ne znam kakav će biti roman, ali prijevod je sjajan. Znam da je Ekrem Čaušević stručnjak za turski, arapski i perzijski, no to ne mora biti garancija dobrog prijevoda. Zapravo, već se dugo spremam pročitati ovaj roman.

Naime, već je drugo poglavlje naslovljeno kao 'Zovem se Kara' pa sam pomislila da je Kara ta Crvena. Odnosno da će to postati. Nije. Naslov romana u izvorniku glasi Benim adim kirmizi, odnosno što bismo mi rekli 'grimizna'. :D A ja napeto čekam scenu u kojoj se muškarac, preodjeven u ženu, promatra u zrcalu. I govori o sebi.

Zajeb je u tomu što u turskome nema, bar su mi tako rekli, razlikovanja u gramatičkom rodu. Turskome piscu to je svejedno. Zajebano je prevodiocu koji se mora odlučiti hoće li upotrijebiti muški rod, kao neutralan, pa time upropastiti autorovu igru, ili pak prihvatiti privremenu zamjenu ... ne, ne, to ne bi išlo.

Svojevremeno je u vezi s tim prijevodom izbio skandal jer je roman "preveden" na srpski. Odnosno, hrvatski su prijevod ekavizirali i infinitive zamijenili sa 'da + prezent' te leksički koliko-toliko prilagodili. Upravo je Feral pisao o tome.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

27 Jan 2019, 17:46

Završila sam Crvenu. Tko to ne pročita, više s njime ne razgovaram. :cerek: Od Imena ruže nisam čitala nešto toliko dobro.

Za Pamuka svi znate da je nobelovac, ali je nagradu dobio za neki drugi roman. Svejedno. Da je napisao samo ovo, drugo nije ni trebao napisati.

Nemam pojma funkcionira li taj izraz i u hrvatskome, ali u francuskome postoji termin roman à tiroirs ili 'roman s ladicama': najpoznatiji primjer vjerojatno su Priče iz tisuću iz jedne noći - postoji okvirna priča, a unutar nje pojavljuju se druge priče, pa čak i unutar neke manje priče može biti ugurana još jedna priča i tako redom. Ovo jest i nije to. Naime, u romanu se javlja niz likova, a svaki od njih pripovijeda jedno, dva ili više poglavlja pa se tako priča zapleće i raspleće. Neka poglavlja pripovijedaju i crteži izloženi na zidovima kavane kamo zalaze trojica iluminatora. Nisu to slikari, jer je Prorok zabranio slikarstvo pa je jedini dopušteni oblik likovne umjetnosti kaligrafija, a umjetnički ispisane rukopise dopušteno je ukrasiti sličicama. Najradije ornamentalnim, ali tu i tamo nađe se i nešto figurativne umjetnosti.

Vjerujem da znate kako izgledaju te sličice - svi su likovi jednaki, razlikuju se i prepoznaju samo po odjeći ili nekim stalnim atributima, važnije se osobe prikazuju većima od ostalih - ideja je slična onoj koju slijede bizantske ikone, a perspektiva koju je i europsko slikarstvo relativno kasno otkrilo - nula bodova. Nema da itko prikazuje ono što mu oko vidi: svijet se mora prikazivati onako kako ga vidi Alah.

Ovo možda i nije najbolja ilustracija, ali poslužit će.

Image

A onda u Stambol stiže 16. stoljeće, a zahvaljujući vezama između Istoka i Zapada, i utjecaj franačkog (što znači 'europskog') slikarstva.

Ovo što ja naširoko pišem Pamuk sjajno sažima u jednoj rečenici, iz usta jednog od likova koji opisuje trenutak kada prolazi jednim gradskim trgom: "Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u drugu ulicu i kroz okvir slike izišli van; da smo na slici naših majstora iz Herata, stigli bismo onamo gdje nas Allah vidi; da smo na kineskoj, ne bismo mogli izići jer se kineske slike pružaju u bekonačnost."

Svako je poglavlje, dakako, ispričano u prvom licu, ali ne bez čitaočeva sudjelovanja. Metafikcijski, svi nas likovi redom uvlače u priču: "eto, da vam još i ovo kažem", "priznat ću da sam vam maločas nešto prešutjela", "eee, ali nije on bio takav kakvim se prikazivao", "složite ćete se sa mnom" i slično. Hoćeš-nećeš, svakako si upleten.

(Nastavlja se u sljedećem postu.)
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

27 Jan 2019, 17:46

Da me netko pita kako bih okarakterizirala roman, nazvala bih ga filozofsko-povijesnoumjetničkim trilerom. Napet je kao krimić, a ima u njemu ne jedno, nego čak dva ubojstva, te se, osim problema hoće li se i kako će se u islamsku umjetnost inkorporirati franački utjecaj, tu rješava i dugogodišnja ljubavna priča.

Još samo dvije riječi. Spomenula sam prije da jedva čekam poglavlje u kojemu se muškarac preoblači u ženu, promatra se u ogledalu i opisuje kako sebe doživljava u tom novom obličju. Naime, frendica koja mi je to spomenula, naglasila je kako je važno što turski, baš kao ni engleski, ne poznaje rod pa se time u prijevodu na hrvatski gubi ta indiferentnost. Ne gubi se ništa. Poglavlje je povjereno meddahu odnosno 'narodnome pripovjedaču' koji u već spomenutoj kavani okupljenima priča priče, a to nikako ne može biti žensko. Dakle, nema zabune, nema nikakve igre.

Last but not least: ako se najbolje ne snalazite sa značenjem turcizama, možda ne bi bilo loše najprije pročitati Rječnik turcizama koji nalazi na kraju knjige pa što upamtite, upamtite. Zahvaljujući majčinskim korijenima, meni su većinom dobro poznati pa me svejedno načas zbunila peča koju žena podiže s lica. Nikakvo čudo što je u prijevodu na engleski preinačeno čak i ime glavnog ljubavnika. :raspa:

U svakom slučaju, svakako preporučujem, a ja ću sad sljedećih 20 godina čekati neku dobru knjigu. :cerek:

P. S. 'Crvena' iz naslova ne odnosi se na osobu, nego na boju, na crvenu boju. Kojoj je povjerena nemala uloga u romanu. Na srpski je naslov preveden kao Zovem se Crveno.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

27 Jan 2019, 21:53

Pamuk je genijalac, čudi me da to tek sada čitaš. Čovjek zna pisati, ima smisla za fabulu i pletenje niti, a ni turcizmi ne smetaju da se zadubiš u radnju.
Potpisi su za budale.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

27 Jan 2019, 22:22

Stitch wrote:
27 Jan 2019, 21:53
Pamuk je genijalac, čudi me da to tek sada čitaš. Čovjek zna pisati, ima smisla za fabulu i pletenje niti, a ni turcizmi ne smetaju da se zadubiš u radnju.
Profulala sam ga. Zapravo, moj je problem što volim pričekati da prođe 20-ak godina kad se netko pojavi pa da onda čitam. Nekada sam čitala sve što je bilo novo, hit, kultne knjige, a onda me prošlo. Neka odleži. :raspa:

Recimo, ova me knjiga oduševila, ali neću čitati ostale njegove knjige. Bojim se da se ne razočaram, kao što sam se razočarala s Foucaultovim klatnom: nakon Imena ruže Eco je trebao odustati od krimića.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

30 Jan 2019, 19:20

Čitam (opet) Bancroftovu strategiju, postumno objavljen Ludlumov roman o djelatniku glasovitih (i izmišljenih) Konzularnih operacija američkog State Departmenta Toddu Belknapu, koji nakon propasti planiranog atentata u inozemstvu bježi od bivših suradnika i hvata konce međunarodne financijske urote u koju je upletena Bancroftova zaklada.

Dijelova se uopće ne sjećam pa mi je knjiga zanimljiva, rekao bih da sam je nabrzaka progutao pa su mi pojedinosti izvjetrile iz glave, no postoji i mogućnost da je baš odvratno loša te sam je naprosto morao zaboraviti. Nešto kao umjetnički obrambeni mehanizam. :zubo:
Potpisi su za budale.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

30 Jan 2019, 22:16

Meni je Ludlum oduvijek išao na živce. Predugačak mi je bio pa bih knjigu ostavila nakon nekoliko stranica. A trudila sam se, nije da nisam. Uspjela sam pročitati samo Put za Gandolfo i još jedan naslov, ali se ne mogu sjetiti kako se roman zvao. Jedan od prvih i svakako jedan od kraćih - upola kraći od svih ostalih. Možda se sad opet odlučim pokušati... :misli:
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

31 Jan 2019, 11:08

Ma on je varalica. Stalno je govorio da ne piše o likovima koji će na kraju balade radosno odjahati u zalazak sunca, neprestano je inzistirao na nekakvom realizmu i ljudima od krvi i mesa - a redovito je činio suprotno. Takav je pisac jedino Le Carré, možda. Ludlumovi su zapleti međutim maštoviti, zato ga volim. Iako su mu junaci supermeni.
Potpisi su za budale.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

07 Mar 2019, 18:52

Dakle ipak sam ponovo pročitala Put za Gandolfo. Onaj drugi roman zove se Ostermanov vikend, ali sam ga bila potpuno zaboravila i sve pomiješala, a i nije nešto. Put mi je baš zgodan, a najbolja mi je od svega scena kad se onih sedam dvostrukih ili trostrukih špijuna koje je Hawkins skupio sa svih strana svijeta međusobno love i skrivaju jedan pred drugim na kolodvoru. I fora mi je - to sam bila posve zaboravila - kako je papu nazvao Franjo I. :cerek:

Pokušat ću negdje pronaći The Road to Omaha, to bi trebao, kao, biti nastavak, ali najvjerojatnije će biti lošiji.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

28 Mar 2019, 13:42

Našla sam Put u Omahu, ali sam prestala čitati nakon prvih nekoliko stranica. :D

No zato sam pročitala Kradljivce labudova od Elizabeth Kostove. To joj je drugi roman - žena piše polako ali dobro. Istina, ne znam zašto je naslov The Swan Thieves preveden s kradljivcima u množini jer su dečki ukrali samo jednog labuda, i to na slici. Nebitno.

Za moj je ukus knjiga lošija od Povjesničarke, njezina prvog romana, ali možda je to zbog glavnog junaka - psihijatra, psihoterapeuta, psiho-nešto koji je tako besmrtno dosadan u dijelovima koje sam piše u prvom licu da bi ga čovjek najradije zadavio.

Roman ima dva zapleta, točnije na jednoj se razini, razini sadašnjosti, otkriva tajna skrivena u prošlosti. Zaplet iz prošlosti odnosi se na razdoblje impresionizma i autorica je tu dala maha mašti - jedini doista povijesni lik jest Sisley, a i to ne kaže izravno, nego nas tjera da se rješenju domislimo. Svi su ostali likovi izmišljeni, ali vrlo uvjerljivi. U sadašnjosti je poznati američki slikar, dakako, i sam izmišljen, nožem "napao" sliku u Nacionalnoj galeriji i u posljednji ga je čas čuvar spriječio da je teže ne ošteti, nego je stradao samo okvir. Slikar odlazi na liječenje u privatnu psihijatrijsku ustanovu, ali cijelo vrijeme ne želi ni beknuti pa je psihijatar na sto muka. U želji da pomogne pacijentu, tako tvrdi, a ja mislim da je samo užasno radoznao, razgovara s ljudima iz slikarove prošlosti i tako malo-pomalo sastavlja mozaik. Srećom, priče tih drugih ljudi pripovijedaju oni sami, inače bismo valjda izludjeli od dosade. :cerek:

Sjajno je skinula dosadnjakovića. :top:

Krimić bez mrtvih, s puno slikara i jednom ukradenom slikom. Točnije, ukradenom atribucijom.

Izvrstan roman. :)
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

23 Apr 2019, 20:32

Kad smo već kod Kostove, da preporučim Povjesničarku.

Naslov je zapravo neprevodiv. Na engleskome je to, dakako, The Historian, što može biti i muško i žensko. Prevodilac (ili urednik) odlučio se za žensku varijantu, a u romanu ima sva sila povjesničara - od pripovjedateljičina oca do grofa Drakule. :D

E, da, pripovijest je to o Vladu Tepešu koji je još uvijek živ, harači svijetom i stvara nove vampire, a pogrešno sam rekla "pripovjedačica" - ima tu nekoliko pripovjedača: glavna junakinja, njezin otac, a i majka (u pismima odnosno razglednicama), možda još tkogod, ali više se ne sjećam. Morala bih ponovo pročitali.

Priča ide ovako. Otac glavne junakinje, kao što smo rekli, povjesničar je i piše postdiplomski ili doktorski rad, opet ne znam, ali to je svejedno, pa mnogo vremena provodi u knjižnici. Jedne večeri, nakratko se udalji od stola za kojim je radio, a kada se vrati, nađe među ostalim knjigama neobičnu knjižicu, starinski uvezanu, ali naizgled potpuno praznih listova. Tek negdje u sredini naiđe na prikaz zmaja, iscrtan preko dviju stranica. U uvjerenju da je knjiga zabunom dospjela na njegov stol, odnese je knjižničaru da on vrati knjigu "tamo gdje treba". Sutradan se, međutim, knjiga opet nalazi na njegovu stolu. Ovaj je put stavi u torbu i ode na dogovorene konzultacije sa svojim mentorom te mu, umjesto da raspravljaju o njegovoj tezi, nešto o nizozemskim trgovcima u 17. stolejću, dozlaboga dosadnoj temi, ispripovjedi događaj s knjigom. Mentor mu pak, sa svoje strane, ispriča kako se i njemu svojevremeno dogodilo točno to isto. Plus što je dobio i pismo koje počinje sa "dragi moj nesretni nasljedniče". Ili tako nekako - do sada ste već shvatili da sam bar pola toga pozaboravljala. :cerek:

I tako, malo-pomalo, na vidjelo izlazi činjenica da je Bram Stoker koješta poizmišljao, ali da je grof Dracula još uvijek živ. Odnosno nemrtav. Na sve strane pojavljuju se slične knjižice kao što je bila prva, samo s jednim zmajem, putuje se po zemljama iza željezne zavjese, ne zna se tko je komunist, a tko vampir...

Zabavno i napeto. Svaka preporuka. :top:
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

24 Apr 2019, 16:37

MmeTipfeler wrote:
23 Apr 2019, 20:32
... putuje se po zemljama iza željezne zavjese, ne zna se tko je komunist, a tko vampir...
Prljava kapitalistička propaganda! :mad:
what we've got here is failure to communicate
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

24 Apr 2019, 21:27

haram wrote:
24 Apr 2019, 16:37
Prljava kapitalistička propaganda! :mad:
I to što kažeš, ali dobra je knjiga.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

01 Nov 2019, 10:10

Dugo nisam ovoliko uživala u nekom štivu. Nina Yargekov: Double nationalité ili 'Dvojno državljanstvo'.

Nema puno radnje, fabula se odvija u glavi glavne junakinje. Koja piše u drugom licu množine, obraćajući se samoj sebi, ali proširujući ono što joj se događa ili o čemu razmišlja na svakoga i bilo koga na svijetu.

Početak.

Nešto ne valja s tim Galeries Lafayettes. Promatrate osvjetljenje, zagledate se u prodavačice, udisajima pokušavate utvrditi temperaturu. Među kupcima mnoštvo je turista, mora da je proljeće ili ljeto kad ih je tako puno, a uostalom i vaša odjeća to potvrđuje, na sebi imate kratku suknju i bluzicu bez rukava.

I tako kroz cijelu knjigu.

Nina Yargekov navodno je pseudonim, ali još nisam uspjela otkriti koje joj je pravo ime, a kako na netu nema biografije na engleskom, ukratko navodim da je rođena 1980. u Francuskoj od roditelja Mađara, što je i jedan od elemenata priče koju pripovijeda njezina junakinja.

A priča počinje ovako. Žena se zatekla na pariškom aerodromu, a ne zna je li stigla ili nekamo odlazi, nije sigurna ni kako se zove, zašto je obučena onako kako jest - nalarfana, u droljastoj odjeći, s bižuterijskom dijademom u kosi... U torbici, međutim, pronalazi dva pasoša - francuski i jazigijski. Iz francuskog iščitava adresu gdje stanuje, pokupi kofer i odveze se onamo. Ukratko amnezična je pa malo-pomalo sastavlja vlastiti život otkrivajući pojedinosti o sebi. Da ne duljim, u drugom dijelu knjige odučuje se odreći dvojnog državljanstva i vratiti - držite se dobro! - u Mađarsku. Zgodan zaokret: u prvom je dijelu Mađarsku zastupala regija Jászság, a žena je živjela u Francuskoj, u glavnom gradu. U drugom dijelu vraća se u Mađarsku, u Budimpeštu, a Francuska postaje Lorena.

Tekst je iznimno duhovit, zapleten i isprepleten junakinjinim blago trknutim razmišljanjima. Istina, ona sama polazi od pretpostavke da je racionalna osoba. :D No nikako se ne može odlučiti tko je zapravo: jedna ili druga, obje, ni jedna ni druga.

Ovo Nini Yargekov nije prvi roman, no za njega je 2016. dobila nagradu Flore pa su je primijetili. Žao mi je što se kod nas nitko od izdavača nije zainteresirao za nju.

Osobno, najveća su mi fora dva dodatka na kraju knjige: Priručnik jaziškoga za frankofone i Kratka lorenska povijest. Jaziški jezik zasniva se na matematici: to je kombinacija arhaičnih korijena, kaže ona. Trava se veli 01, voda 06, nebo 14 i tako dalje. Nema neologizama: nove se riječi tvore kao funkcije starih pa se, ne znam više, neoliberalni kapitalizam izražava kao milijun osamsto pedeset sedam i pol. Ili takvo nešto. :cerek: U lorenskoj je povijesti pak najvažniji praznik Dan vjerske tolerancije koji se obilježava, dakako, 24. kolovoza, a popularno se naziva svetkovina sv. Bartolomeja. :raspa:

U nadi da me nije izlogiralo, šaljem post.

P. S. Izlogiralo me. :mad:
User avatar
admin
Grand Master of the Jedi Order
Posts: 1770
Joined: 13 Oct 2016, 19:32
Been thanked: 2 times
Gender:

01 Nov 2019, 12:19

MmeTipfeler wrote:
01 Nov 2019, 10:10
U nadi da me nije izlogiralo, šaljem post.

P. S. Izlogiralo me. :mad:
Vidjet ćemo jesam li što popravio, nadam se da jesam. :D
Stitch
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

01 Nov 2019, 13:47

admin wrote:
01 Nov 2019, 12:19
Vidjet ćemo jesam li što popravio, nadam se da jesam. :D
Nisi. :p
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

14 Dec 2019, 19:31

Bez obzira na muke s logiranjem, evo mene opet. Upravo sam jučer pročitala roman pod naslovom Djevojka koja je spasila švedskog kralja. Autor je Šveđanin po imenu Jonas Jonasson, a vjerovali ili ne, doista se tako zove. :D

Roman ima definitivno apsurdnu fabulu, ali i bezbroj vrlo realističnih detalja. Ton je zabavan i silno podsjeća na Kästnerovu Izgubljenu minijaturu: ne sjećam se kad sam se posljednji put ovoliko smijala. Ono, čitam i cerekam se, ali ubrzo moram prestati jer već dolazi nastavak.

Švedski kralj i njegovo spašavanje u cijeloj su priči sasvim nebitni, a dugujemo ih Amerima koji su tako preveli naslov Analfabeten som kunde räkna, to jest 'Analfabetkinja koja je umjela računati' pa su se i naši poveli za svijetlim američkim primjerom iako je roman preveden sa švedskog. :ne zna:

Priča počinje u Južnoafričkoj Republici, negdje 60-ih godina prošlog stoljeća. Takozvana analfabetkinja bistra je mlada crnkinja kojoj se svašta događa, a i ona svašta kombinira: ima tu svega i svačega što ne postoji - jedna atomska bomba, jedan brat blizanac...

Svakako pročitati! :top:
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

15 Apr 2020, 20:54

Ne mogu reći da baš preporučujem, ali oduševljena sam. Nedavno otkrila. Jan Jacob Slauerhoff: Zabranjeno carstvo. Donekle prilagođen Camõesov životopis, prikazan dijelom i kao ljubavni roman, ali... preveli su ga s holandskoga Zlatko Gorjan i Josip Tabak. Izdan je 1977., a tada je još bilo dopušteno reći holandski. :D No, ljudi moji, kakav je to jezik! Ako ništa drugo, zbog toga ga treba pročitati.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

03 Sep 2020, 23:30

Čitam paralelno dva krimića. Prvi je Svaka mrtva stvar (Every Dead Thing, antijunak privatni detektiv Charlie Parker), prvijenac Johna Connollyja. Prilično je dobar.

Drugi je napisao pisac sličnog prezimena, Michael Connelly, a zove se Plavuša u betonu (The Concrete Blonde, junak detektiv Harry Bosch). Ni taj nije loš. :top:
Potpisi su za budale.
Post Reply