Pišem bez citiranja.
Nisam nikada vodila mačku u šetnju, ali znam da se to itekako može. Pod uvjetom da se mačka od malena navikava na ormicu i lajnu. Što je nažalost rezervirano samo za pojedine mačke - rasne ili na vrijeme udomljene. Starije, dolutale s ceste u odrasloj dobi, vjerojatno su problem.
Moj je kum
catperson, kao i njegova žena. Pa se žena sažalila na mačka koji je bio dolutao u dvorište zgrade u kojoj je radila i donijela ga kući. Sirotanu je netko bio počupao pandže. No to ga nije nimalo sprečavalo da se, iako kastriran, spušta s balkona u prizemlju i upušta u borbu s drugim mačorima. Dakako da je pritom i nastradao.
Isti se problem javlja i s psom. Nema ama baš nikakve razlike. Osim što se valjda ljudi i psi bolje razumiju.
Spomenula sam prije svoje "dijete s posebnim potrebama". "Dijete" je kvazilabradorica i produkt Centra Silver. Koji bi trebalo zatvoriti ili u njega baciti bombu.

Uglavnom, siroče je došlo k meni u dobi od šest mjeseci, nije se znala odazivati na ime, a pojam obavljanja nužde izvan kuće bio je misaona imenica. Kako su mi to lijepo rekli, "pas nema utvrđene higijenske navike".
Sada joj je devet godina. Prvih pet i pol provele smo u miru i slozi, ali posljednje tri i pol godine živimo uz tzv.
doggie's Alzheimer. Što se samo pogoršava, ne može ići nabolje.

Trenutačno imam "mačku" od 35 kila koju na 10-metarskoj lajni vodim u šetnju jer smatram da je fizičko kretanje itekako dobro za mentalno zdravlje, ali to uglavnom izgleda tako da bi ona rado trčala, što ja ne mogu. Na drvo se srećom ne penje.

Tako da imam predodžbu o tome kako bi bilo voditi mačku u šetnju i ne mislim da je to neizvodivo.
I da, znam da se životinje - i psi i mačke - zapravo prave da spavaju. No u ovom mačjem kafiću nekako ne vjerujem da su vodili računa o tome koja mačka podnosi 13-satnu ljudsku prisutnost, a koja ne. Poznajući naše prilike i naše ljude, prije mi se čini da će to biti pitanje samopromocije. No ako pomogne u utjecaju na ljudski stav, tim bolje.
