Nastavit ću ondje gdje sam stao, Ash je pitala za razloge odnosno ocjene nekih pisaca i djela koje smo spomenuli. Iskoristit ću i ono što je rečeno na temi o SF-u...
ElliQuinn » wrote:Volim (SF, napomena moja!), to mi je omiljeni žanr uz krimiće.
Volim životne likove, onakve kakve stvara Bujoldica. U SF-u cijenim kad uspješno govori o svijetu i ljudima dok priča o nečem drugom i cijenim one knjige iz kojih se, kad im se vratiš, ne može iščitati da su surfale na valu onodobnih trendovskih naklapanja.
Hekatonhir wrote:A Ursula Le Guin? (...)
Imao sam dva njezina kompleta i većinu romana pročitao po nekoliko puta. Kao i svaki dobar SF, tjera čovjeka na razmišljanje. Druge su civilizacije samo pozornica, uloge i glumci zapravo su ljudski, problemi koje suprotstavlja naši, i vrlo suvremeni.
Recimo, "Svijet se kaže/zove šuma", ovisno o prijevodu. Problem ekologije, uništavanja drugih, nerazumljivih kultura, mjesto svake civilizacije kao kamenčića u velikom mozaiku svemira... - nisu li to zemaljske zablude i pogreške umotane u znanstvenofantastični celofan? Kod nje nema paradiranja tehničkim znanjem i terminologijom, ali ima dubine. Koje na mnogo načina nema nitko osim nje.
Što se mene tiče, najveća je. Svaka čast Clarkeu, Asimovu, Dicku i ostalim velikanima, da ne nabrajam, ali njezina me tankoćutnost i prodornost, oštrina zapažanja uvijek iznova zadive. Možda zato što je žena pa piše emotivnije. A možda zato što je jedinstvena. I jednostavno neponovljiva.
A krimići i politički trileri... Le Carre ima divne naslove:
Dečko, dama, kralj, špijun, pa
Plemeniti đak, pa
Špijun koji se sklonio u zavjetrinu... Sve vrhunska djela. Ursula Le Guin svojedobno je za svoje romane dobivala sve žive književne nagrade, i to ne samo žirija specijaliziranih za SF. A na koricama Le Carreova
Plemenitog đaka piše da je proglašen najboljim proznim djelom engleske književnosti poslije Drugog svjetskog rata.
Nagrade dakako nisu mjerilo. Ali čovjeka navedu da se zapita. Prije tridesetak godina, Pavličić je pobrao hvalospjeve svojim krimićima. Dakle, moguće je da "rubna" literatura dođe pod akademska povećala, samo treba vremena. Šteta je što u tome kaskamo za svijetom. Jer, usudio bih se tvrditi da su SF/fantasy (ili samo SF, u značenju
speculative fiction) u mnogočemu superiorni nežanrovskoj književnosti. Barataju alegorijama ljudskog stanja, čitavo čovječanstvo stavljaju u potpuno drukčiju izvanjsku situaciju. U SF-u sve uvijek znači nešto drugo i sve je vrlo maštovito nešto drugo. Za smišljanje takvih stvarčica treba imati i znanja i talenta i mašte, a ne samo volje za opisivanjem dnevne paranoje i velikih misli.
Slična je, ako ne i gora situacija s krimićima. Njih se još više šikanira kao šund-literaturu, također samo zato što ugledni ocjenjivači i teoretičari nemaju oka, uha, nosa ni mozga za više od jednog, najočitijeg značenjskog sloja. Dočim je dobar SF uvijek alegorija ljudskoga stanja ili opisa čovječanstva, krimići su, barem kad su dobri (a ovdje govorim isključivo o dobrima), alegorija potrage – za smislom, za značenjem, za redom i pravilom, za čovjekom, pa i za samim sobom. I za to treba neka mrvica talenta, inteligencije i mašte.
Philip K. Dick, Raymond Chandler i John Le Carre – sva trojica žanrovski pisci – zacijelo su autori koje bih uvrstio na listu najvećih pisaca dvadesetog stoljeća. Ako mi pak tkogod kaže da se u SF-u i krimićima producira hrpetina smeća, uputit ću ga u knjižnicu da mi kaže koliki postotak ondje izložene nežanrovske književnosti – nije smeće.