Hajde da malo pričamo o depresiji

[Eks]

https://www.boredpanda.com/face-of-depr ... gn=organic

Ovo je teška tema. Teška jer se previše ljudi bori s ovom opakom bolešću koja je u mainstream ušla kao nešto benigno i zlorabljeno do mjere da ljudi misle da se u depresiju "pada". Svojom voljom. Odlukom. Jer čovjek bi svojevoljno odabrao suicidalne misli, nemogućnost da stane pod tuš, kamoli ode do dućana. I onda kad smogne snage, kad smogne snage stati pod taj tuš i otići do dućana, nedajbože na kavu, onda ljudi graknu: Jel vidiš da ti nije ništa? Jel vidiš da se može? Jel vidiš da je to sve u tvojoj glavi. I tumor je u glavi pa se tom opaskom nitko ne služi u tom slučaju.
I onda im prisjedne što su smogli snage. Bolje da nisu. Bolje da su i tu kavu prespavali. Jer ne bi bili optuženi da izmišljaju. Da zajebavaju. Da se sve može snagom volje. Osim što je depresija bolest volje. Bolest amputirane volje. Bolest amputirane volje da se uradi makar najmanji korak. I da se pritom stavlja maska svaki dan za sve one kojima je neugodno u vašem prisustvu. Kojima je neugodno ako pokažete da ste bolesni. Enormna je količina energije potrebna da se stavlja ta maska, iz dana u dan.

Depresiju pospješuju egzistencijalne neprilike i pogoršavaju je, ali nisu njen uzrok. Ona je uzrok sama po sebi. Kao što stres nije uzrok raka iako se tako često misli. Ubijaju se ljudi koji imaju sav novac ovog svijeta, ljude koji ih vole, i ne umiru iz obijesti, umiru od bolesti. Kao što ljudi umiru od raka, jednako tako umiru i od depresije. Međutim, jedni dobivaju sućut, drugi prezir, strah, odbojnost.

Vidite ove ljude gore. Lažu, izmišljaju, jel?

Ukoliko odeš na kavu, nisi depresivna. Ukoliko odeš na put, nisi depresivna. Ukoliko si sposobna napisati članak, temu, priču, nisi depresivna. Dočim se ljude koji boluju od vidljivih bolesti ohrabruje kad to urade, smatra se da se bore. Depresivne se smatra lijenčinama i niškoristi koji kad urade bilo koji korak van svoje bolesti, u biti lažu i zajebavaju.

Kad sam bila u najcrnjoj depresiji, družila sam se s osobom koja je pljuvala ljude s psihičkim poteškoćama i prala svoj prljavi jezik njima svaki božji dan. Slušala sam je jer mi moja depresija nije dozvolila snagu da kažem- odjebi kučko.
Depresija ti uzme sve. Dok si u njoj, dok nisi u remisiji, uzme ti apsolutno sve. I ljudi će te najčešće poniziti na temelju toga. Nije sramota reći da imaš dijabetes, multiplu ili tumor. Sramota je reći da si depresivac, paničar itd. Jer onda si "luđak" ili samo sereš. Kakvi smo mi to ljudi, usred 21. stoljeća?

Svojedobno je jedna spisateljica priznala borbu s napadima panike i druga, govno od čovjeka, je kasnije to iskoristila da ju nazove luđakinjom u javnoj raspravi. Time se automatski kvalificirala kao govno od čovjeka. Ideš iskoristiti nešto što je netko podijelio s ljudima u nadi da će oni koji proživljavju isto, osjetiti utjehu i razumijevanje, da bi se prizemno obračunao s osobom. No takve su reakcije učestale. Ljudi istovremeno traže razumijevanje za svoje bolesti dok po tuđima pljuju ili ih cinično nazivaju ludilom.

To su kolege, prijatelji i obitelj. Ne neki tamo stranci. Ljudi s kojima si prisiljen biti u interakciji. Neki su više sretni pa imaju bolje ljude kraj sebe, neki nisu. I za sve će se naći razumijevanje i podrška, ali ne za to. Bolje ti je da obje noge slomiš.

Postoji prostranstvo Interneta. Ti se ljudi u svakom trenu mogu informirati ukoliko žele. Međutim, ne žele. Jer misle da znaju bolje. Da su to neke tlapnje tamo.
Tek rijetki će i to obično oni koji su iskusili nešto slično tijekom života, razumjeti. Ne moraš iskusiti multiplu da suosjećaš. No bilo koji oblik psihičke smetnje je nužno očito iskusiti da bi razumio. Jer smo takvi ljudi.

Pa eto, što mislite, foliraju li se depresivni ljudi? Treba li im samo dobar kramp? I zašto jednostavno ne bore više i jače?

[Stitch]

Pa eto, što mislite, foliraju li se depresivni ljudi? Treba li im samo dobar kramp? I zašto jednostavno ne bore više i jače?

Glupost. Depresija je ozbiljno stanje i zahtijeva liječenje. Bez odgovarajuće terapije ne možeš pobijediti bolest.

[Eks]

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1641581

Taman naletjela na ovo na fejsu. Znam da je ovo mali forum koji uglavnom čitaju rijetki, ali neka, nikad se ne zna kome možda zatreba.

[Stitch]

Znam da je ovo mali forum koji uglavnom čitaju rijetki, ali neka, nikad se ne zna kome možda zatreba.

Ove će ih godine doći šezdesetak tisuća. Ljudi, a ne robota. To su jedinstveni posjetitelji, prilično strogo mjereni. Analytics bi ih sigurno prikazao više.

Pročitat će se, ne boj se.

[Eks]

Wow. Pa super.

[Donna Sole]

Bome sam se rodila s depresijom.
Vjerovali ili ne.
I nije se lako s time nositi.

I uvijek pokušavam nekom borbom, negiranjem ali dok ne uzmem tableticu, stvari idu samo na gore .
Sad sam ok.
Tabletice rulaju. A ti si, bojlerko, jedna od onih koji su me osvjestili.

[haram]

Kako da vam velim, a da me netko opet ne zamrzi? (ne osjećam se dobro kad sam svjestan da me ljudi mrze, ne želim da me mrze, samo želim da shvate)

Ajmo za početak procesuirati ovo:

[Eks]

Bome sam se rodila s depresijom.
Vjerovali ili ne.
I nije se lako s time nositi.

I uvijek pokušavam nekom borbom, negiranjem ali dok ne uzmem tableticu, stvari idu samo na gore .
Sad sam ok.
Tabletice rulaju. A ti si, bojlerko, jedna od onih koji su me osvjestili.

Možda je i bolje da, kako da kažem zdravi ili nedepresivni, ne znam, ne znaju spektar depresije i što sve obuhvaća. Ili napadi panike. Ljudi koji su to samo jednom doživjeli sjećaju se toga kao najgoreg događaja u životu. Ja nemam pojma uopće broj, prestala sam brojiti. No s njima se možeš boriti, s depresijom možeš jedno veliko ništa, amputira ti smisao i koncept borbe. Zato se ljudi obično nemaju snage ni ubiti dok ne počnu piti tablete i kad krene djelovanje, prvo podignu energiju, a depresija ostane i tad je zabilježen povećan rizik suicida, no srećom ne dešava se često, većini ipak pomogne. Osim kad postoji rezistencija na lijekove, e onda si jebao ježa. No da, i to je sramota. Piti lijekove. Sve je sramota. Samo nije sramota ljude zvati luđacima. To je vrlo kul.

I da, kao svaka bolest, i ova ima recidive. Liječenje ne garantira izlječenje. Meni je grozan posao bio okidač za vrlo težak recidiv. Posao te može ili spasiti ili ukopati kad je o depresiji riječ. Ovisi koliko te gađa po najtanjim točkama, a koliko ti jača sposobnosti. Mene direktni rad s ljudima ubija. Izloženost, neprestana isturenost prema van, ubija. Nekog baš to vuče van depresije. Iako ja jesam radila posao koji je i zdravima bio veoma stresan i svatko je od njih se razbolio u nekoj točki, od raznih bolesti, gastritisa, moždanog, bubrega, nadalje. Ima tih poslova koji ti skrate život, novinarstvo recimo (ne, nije bilo to lol). No dobro, bilo pa prošlo.

Što se tiče metle i dobrobiti fizičkog rada, što je još jedna zabluda zdravih i predrasudnih, to je apsolutna laž. I čistačica može oboljeti. Naša je završila u mentalnoj bolnici. Ideja da te najniže plaćeni posao u kojem te ljudi gledaju svisoka, liječi, je vrlo privilegirana ideja. Zapravo, što se osuda i nerazumijevanja tiče, što je čovjek više privilegiran financijski, obiteljski i zdravstveno, imat će manje razumijevanja. Naški, sit gladnom ne vjeruje. Možda bih i ja bila skot da sam odrasla u privilegiranoj okolini, tko zna. Ovako te život prisili da suosjećaš s ranjivim skupinama. Dočim nekog ohrabri da suosjeća s većinom, normalnima jer žarko želi biti svrstan u taj tor. Rijetki su ljudi koji vide nijanse.

Ne pomaže ni druženje s libertarijancima. To je ona bolesna ekipa koja smatra da bolestan treba crknut, da siromašan treba crknut i vidi oko sebe neradnike onako kako ustaše vide komuniste. Privilegirana ekipa koja ima obiteljski background koji im je omogućio da kad zajebu, da se brzo dignu i da iz pozicije moći seru po svima sa slabostima dok su njihove odavno pervertirale u razne devijacije. Ukratko, dobrostojeći sloj amputiran od empatije. Nekoć sam samo zazirala od ustašoida, a onda sam se susrela s ekonomskim desničarima koji su mi solili pamet u vrlo delikatnoj situaciji i otad i te nesretnike trpam na listu za zaobići.

Pomaže ne bičevanje sebe jer "ne možeš". Što god to bilo. I to je izuzetno teško ako te oni oko tebe pritom bičuju i čekaju kad ćeš zajebati. Zato treba birati ljude. Pa ako to znači jedna osoba, dvije, onda i toliko. Sve ostalo je nedozvoljeni luksuz.

[Eks]

Jedna od najčešćih zabluda predrasudnih je i iskorištavanje depresije kao izgovora. Bi li se ti ljudi usudili reći da netko koristi multiplu, dijabetes ili rak kao izgovor? Ili bi kad im je lošije, suosjećali s ljudima koji se pikaju inzulinom pet puta dnevno, kad im noge slabe ili kad im je muka od kemoterapije. Otkud im uopće ideja da mogu procijeniti razvoj, napredak i stanje nečije bolesti? To ne može ponekad ni sam doktor ukoliko nije tvoj doktor upoznat sa situacijom, a i tad se događaju previdi, a kamoli baba marica s pijace. Nego, zna ona da onaj mali to fejka. Upao u depresiju da ne mora učit he he. Upao u depresiju da ne mora, moja omiljena, preuzeti odgovornost za svoj život. He he.
Pa eto, baba marica ne zna da se može ustajat svako jutro na posao, plaćati račune i ići na kavu i u kino i biti bolestan. Does not compute. I dolaziti doma mrtav prebijen. Da se može imati sve petice u školi i biti depresivan (imam je od desete godine, a tad sam i još bar četiri godine imala petice i tada te bar puste na miru). Kao što se može i biti nezaposlen i pasti razred i biti depresivan. Ne postoji jedno lice depresije. Niti čovjek voljno upravlja time. Naravno, baba marica će onda reći- pa dobro sine, imaj ti onda sve petice i budi depresivan, ne smeta meni, he he. Jer to vuče korijen iz one "depresija se bira". Pa se tako bira i tijek njene bolesti. Možeš ako odlučiš. No nećeš.

Ideja da bi netko svjesno patio je vrlo perverzna ideja. Kad ogoliš sve te komentare s pijace, to je u biti ta ideja. Da svjesno biraš patiti. Otkad su se pojavile new age ideje, baba marica je poduprta i anom bučević i ostalim moronima koji poručuju da nisi samo za depresiju odgovoran nego i za rak i apsolutno sve zlo koje te može snaći.

Nema tu nekog rješenja. Ne možeš nekom posuditi svoj mozak ili ikakav mozak na pet minuta. Prosjek shvaća metodom vlastite kože. Kako je malo vjerojatno da će ih nedaća zadesiti, ne možeš im objasniti. No trebaš znati: seru. Kratko i jasno. Seru. I to je sve što trebaš znati.

[Eks]

I da, ne možete biti bliski s ljudima koji boluju od depresije ako taj njihov aspekt ne prihvaćate. Zaboravite to. Možete im biti poznanici. Tako nešto. No nikad bliski, nikad prijatelji. Jer postoji jedan dio njih kojem se rugate, kojeg želite isjeći, a oni dobro znaju da je to nemoguće i da je to doživotna bolest uz nadu da se provede što dulje u remisiji. Ne možete biti bliski s depresivcem ako ga napadate kad vam se nije javio na mobitel "ti mene mrziš" i sl. gluposti, jer ne znate je li mu možda trenutno jako teško uopće postojati. Niti trebate niti tko od vas to očekuje. Na meni se depresija ne vidi. Dok je dobro. Kad nije dobro opet se ne vidi, jer me nema. To dobro može potrajati godinama. Međutim, može se urušiti u par mjeseci. I da, jako je teško biti pored depresivne osobe. Jako je lako pomisliti da to radi namjerno. I ako ih ne volite, maknite se jer nije vrijedno. Ja ne mogu baš reći da mi je loše i da me se pusti kao što može osoba s multiplom. Jer onda slijedi "moraš"- Niz toga što moram. Moraš gledati pozitivno. Moraš izaći. Moraš. I od tih mi se moraš toliko povraća da je lakše preskočiti ikakvu interakciju.
Da slomim nogu, nitko ne bi rekao da moram hodati. Ukoliko mi se pogorša, reći će da moram ozdraviti, odmah jučer, jer je njima tako lakše.
Dobro je dok je dobro. Dok je dobro, imaš tolerancije te pizdarije slušati sa smiješkom, ali kad je loše, one postaju aperkat. Udarac u želudac. Zato, šutite, nemojte. Sklonite se. Nije fer, da. Nije fer ni biti bolestan. Život nije fer.

[Stitch]

Nije fer, da. Nije fer ni biti bolestan. Život nije fer.

Suosjećam s tobom.

[Eks]

Suosjećam s tobom.

Držim se ja. Hvala.

[Eks]

Harame, pa u tom videu se priča da antidepresivi pomažu, nisi li ti tvrdio suprotno? Ok, kužim, poanta je u ketaminu. Nisam dosad čitala o tome, sad guglam.

[Šabović Adis]

(...)

Evo tebi jedan da malo dođeš sebi. Plus, savjet (ako primaš): ne otvaraj se pred svakim.

[Eks]

Evo tebi jedan da malo dođeš sebi. Plus, savjet (ako primaš): ne otvaraj se pred svakim.

Ne govorim ja ovo zbog sebe nego zbog nekih prijašnjih situacija kad sam šutjela i slušala druge kako vrijeđaju skupinu kojoj, eto, pripadam.
Recimo da se grizem zbog toga. I da kad se desi neko sranje, kao nedavno dvostruko samoubojstvo u Zadru, grizem se ponovno što sam slušala debile kako prosipaju licemjerje. I smatram da je bitno da se o tome govori. Ne govorim okolo, kolege nisu znale nikad, no ako nađu recimo ovo, ne smeta mi da nađu. Jasno mi je da većina to smatra sramotom, samo ja više s takvim ljudima ne želim imati posla, osim onog kolegijalnog što moram. Smatram ih šljamom, ukratko. Kao što smatram šljamom one koji diskriminiraju homoseksualce (ne povezujem u smislu bolesti nego u smislu ranjivih skupina i ljudi u manjini), rugaju se invalidima itd. Dočim će mnogi napredni koji sebe smatraju jako progresivnima i duševnima pljunuti upravo na depresivne, anksiozne itd. Nekoć sam se družila s takvima jer hej, ne razumiju, nisu oni krivi. Krivi su itekako, postoji Internet.
Recimo da je ovo odgođena reakcija, depresivci su skloni tome.
I da ne želim da se itko drugi srami nečeg na što nije mogao utjecati. Kao i uvijek kad pišem, pišem makar ako jedna osoba pročita i bude joj lakše.

Dakako, IRL se i ne otvaram svakome.

[haram]

Harame, pa u tom videu se priča da antidepresivi pomažu, nisi li ti tvrdio suprotno? Ok, kužim, poanta je u ketaminu. Nisam dosad čitala o tome, sad guglam.

Četiri godine sam živio sa ženom koja je imala dg. klinička depresija. Svakoga dana sam ju gledao kako psihofarmacima pokušava zakrpati emotivne crne rupe, usput uništavajući probavne organe, žlijezde i neuronske grozdove, dok se od predivne duhovite lucidne osobe polako pretvarala u apatičnog zombija. Onda sam se počeo interesirati o čemu se radi, educirati se, razmišljati... učinilo mi se da se ona periodičkim mijenjanjem antidepresiva uz samooslobađajuće psihoseanse zapravo ne lječi, nego samo održava status quo, uz štetu koju nanosi svom organizmu (imala je ozbiljnih problema s jetrom, gušteračom, nadbubrežnim žlijezdama, hormonima, jajnicima, maternicom...). Pokušao sam joj pomoći da sama nađe snage da se isčupa iz tog stanja, bez tih otrova... rekla je da ne priznajem njenu bolest i ostavila me (okej, plus još nekoliko manje ili više bitnih razloga, koji nisu za ovu temu bitni).

U tom videu (oficijelni kanal Nature magazina, jednog od nekoliko znanstveno najrespektabilnijih sajtova) priča se da su aktualni antidepresivi tek zakrpe koje baš i ne drže idealno, a pažljivo dozirani i naciljani ketamin bio bi možda bolje sredstvo od serotoninskih inhibitora, i da je uzročnik depresije neusklađenost nekoliko ključnih regija u strukturi mozga -konkretnije, amigdala, žlijezda zadužena za slanje zadovoljavajućih ili uznemirujućih podražaja u komad prefrontalnog režnja koji diktira daljnje emotivne i voljne reakcije, pretjerano reagira na negativne utiske... blablabla, da ne duljim ili krivo interpretiram, uglavnom stvar je da su intervencije psihofarmacima tek privremeno rješenje na u biti organski uzrokovan problem. Recimo kao kad voltarenima anesteziraš kičmobolju, ali time ne uklanjaš njen uzrok; protruziju diskusa ili deformaciju koštane mase - pravo rješenje bi umjesto kratkoročnih analgetika sa nezgodnim nuspojavama bile uporne vježbice koje otklanjaju uzroke kičmobolje...
Tako je i pravo rješenje za depresiju rekalibracija odgovornih struktura mozga kako bi mogle raditi usklađenije.
Kako bi se ta rekalibracija mogla sprovesti?
Pa pisao sam o tome; radi se o mindfulness baziranoj kognitivno-bihejvioralnoj terapiji čiji su efekti medicinski dokazani; skenirane promjene na amigdali i prefrontalnom korteksu itd... Ali ti i dalje smatraš kako je to pseudoznanost.

[Eks]

Harame, gle, moj odnos prema new age tehnikama nije dobar baš zato jer se nastojim osloniti na znanost. Istinabog, kao i mnogima, nije mi previše dala. Postoji cjepivo za zilijun bolesti, ali da, za depresiju ne postoji adekvatni tretman i ide se metodom pokušaja i pogrešaka. Nekom uspije, velikom broju ne. Ja sam primijetila da se moja depresivna stanja uvelike poklapaju s ciklusom i da vjerojatno imam pmdd koji je daleko ozbiljniji od običnog pmsa i to u komorbidetu sa hashimotom, bolesti štitnjače koju je skoro nemoguće krpati lijekovima jer tsh oscilira, a sve što lijekovi rade jest drže tsh u parametrima normale. Što je za hashimoto skoro nebitno, tek za običnu hipo i hipertireozu je blagotvorno. Možda bi eto bilo rješenje da mi izvade štitnjaču i živim onda na nadomjesnoj terapiji i da mi izvade jajnike. No to je tek onda hrpa lijekova.
Sve to itekako utječe. Jer ako si u crnom ambisu i čim dobiješ sve nestane rukom odneseno, onda je jasno da su hormoni krivi. Problem je što doktori ni vani ne priznaju to, jedva, kamoli ovdje. Kao ono svaka žena ima pms. No pmdd je puno ozbiljnije stanje.
Vjerujem da kad se sve to smiješa, itekako ima veze. No recimo hrpa ljudi koja pije eutirox za štitnjaču psihički a ni fizički nije osjetila olakšanje. Jedino s onim skupim prirodnim hormonima.

Kad lijekovi ne pomažu, a ne pomažu u dosta slučajeva, pacijent se smatra rezistentan na terapiju.
Ne znam eto. Žena koja je pokušala bez lijekova za pmdd i depresiju je sama rekla da ne može raditi jer 14 dana nije funkcionalna. Meni to nije opcija. Niti to želim.
No da, lijekovi nisu svemogući za ništa osim striktno fizičke bolesti.

Mislim da bi meni trebao stručnjak koji će priznati komobirditet hashimota i pmdd pa dalje lako. Ne razmišljam o tome dok stvarno ne krene loša epizoda. Onda pomislim da nešto tu sistemski ne štima. A istina jest da te krcaju lijekovima upitne kvalitete. I da pojma često nemaju.

[Stitch]

A istina jest da te krcaju lijekovima upitne kvalitete. I da pojma često nemaju.

A koji su lijekovi dobri? Ima li ih uopće? Ako tako gledaš, svi su otrov, zar ne? Čak i ti koji nisu "upitne kvalitete".

[Eks]

A koji su lijekovi dobri? Ima li ih uopće? Ako tako gledaš, svi su otrov, zar ne? Čak i ti koji nisu "upitne kvalitete".

Jesu, samo što je psihijatrija mlada znanost i teže je egzaktno odrediti što će pomoći. Pa i za štitnjaču nekima eutirox čini čudo dočim drugi moraju kupovati skupe prirodne hormone jer im uopće ne otklanja simptome iako bi po nalazima trebalo biti tako. Evo recimo, ja se osjećam jako loše ako mi temperatura skoči na 37 i znam da je u pitanju neka upala, ali doktori se smiju i kažu da je to normalna temperatura. Meni nije. Normalna mi je 36.5, s 37 bauljam okolo. Hoću reći, nisu ni oni nepogrješivi i neke stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo uopće nisu istinite. Na kraju kad sam izvadila zub, prestala je i ta temperatura iako su mi se, eto, smijali i govorili ono standardno "prestanite da mislite o toj temperaturi pa vas neće ni mučiti".To im je neki opći stav, da umišljaš ako ti smeta jer njima struka nalaže da se to nalazi u referentnim okvirima normale. Zato se ljudi i okreću šarlatanima, upravo zbog tog individualiziranijeg pristupa koji često kod doktora izostane i čovjek popizdi kad ga pokušaju utrpati u brojke koje su navodno normalne, a zna i osjeća da nisu. Pa ako rade tako što u vezi nečeg toliko bazičnog kao što je temperatura 37 onda pogotovo rade i kod većih stvari. Pritom ne osporavam da čovjek treba piti tablete ovakve i onakve, samo kažem da one nisu the odgovor za sve. To uostalom i oni kažu. I da ne djeluju na sve i da ne djeluju onako kako bi čovjek to idealno zamislio. Recimo, ja sam davno htjela otkloniti napade panike, no nisam htjela biti zombi koji spava 18 sati, no eto, moralo je biti tako jer je jačina napada bila prejaka za laganije varijante. Kasnije se riješilo. No kužim zašto ljudi zaziru.

[Nukac]

Uf. Samo nemojmo o temperaturi.
Moja normalna tjelesna temperatura je 35.8. A kad imam 36.9 to je meni vec dosta povisena temperatura, ali za lijecnike to nije, jer nije 37.
Ustvari, povremeno me po zimi uhvati neka “37 viroza” kad znam po mjesec dana imati temperaturu 37. Osjecam se lose, ali krvna slika mi je izvrsna. Bolovanje za to ne mozes dobit, a poprilicno te iscrpi odlazak na posao.

[Stitch]

Moja tema o tramalima govori da od tableta ne zazirem. Ne volim ih osobito, draže su mi druge stvari (npr. mariška), ali moram biti pragmatičan. Ako pomažu, pit ću ih.

Pritom sam savršeno svjestan da mi zbog toga pate jetra i bubrezi, no kako bi Englezi rekli - "first things first". Vrebam priliku da ih se riješim, katkad pretrpim i apstinencijsku krizu jer ih namjerno ne uzimam po dva-tri dana, ali tada nisam ni za što, realno. Što zbog boli, što zbog serotoninskoga sindroma.

[haram]

Harame, gle, moj odnos prema new age tehnikama nije dobar baš zato jer se nastojim osloniti na znanost...

Ali to jest znanost
https://news.harvard.edu/gazette/story/ ... -patients/

[admin]

Ovdje se nalazi odvojak o tabletama, prebačen da ne skreće raspravu.

[Stitch]

Ali to jest znanost
https://news.harvard.edu/gazette/story/ ... -patients/

Preporučuješ meditaciju, znači?

Ima li seksa u toj tvojoj terapiji?

[Eks]

Harame, nisi nikad odgovorio na moj post gdje sam linkala primjere ljudi koji su zbog meditacije prošvikali i završili na elektrošokovima, raspali se skroz.