Potrebni, eto kakvi. Nažalost. Lijepa je ideja da se sve može izliječiti meditacijom i svojim trudom no pročitaj malo patnje ljudi, imaš i na forumima, koji su godinama uništavali svoj organizam emocijama s kojima nisu mogli na kraj uz prirodne metode, da ne spominjem efekt anksioznosti na organizam koji je čak i u trudnoći štetniji od lijekova, a onda kad su došli do zida su prihvatili lijek. Ne, nije svemoguć, nije to magic pill, no pomaže u dovoljnoj mjeri.haram wrote: ↑10 Jun 2018, 01:45SSRI glase kao najefikasniji i najbezopasniji lijekovi za poremećaje raspoloženja. Možeš misliti kakvi su tek ostali
Pa jesam li ja ikad igdje rekao da psihofarmaci ne pomažu u nekim slučajevima? Ja pokazujem primjere gdje industrija tvrdi da pomažu, a medicinska istraživanja dokazuju da ne pomažu. A liječnici se tu ponašaju po diktatu industrije, umjesto vlastite struke.
Da, ima nesretnih slučajeva gdje se ljudi ubiju jer im ad prvo digne energiju, a tek onda djeluje na raspoloženje no to nije pravilo. Više je onih koji bi se sigurno ubili da tih lijekova uopće nema.
Gle, tko može prirodno izliječiti stvari, ja sam za, no tome obično i nije nešto posebno loše. Lijekovi su ono zadnje. Kad više ne ide.
I to govorim o anksioznosti i depresiji. Uopće ne mogu ni razmotriti teoriju da shizofreničar ili bipolarac ne bi trebao piti lijekove. To mi je van svake pameti.
Što se tiče killing spree pohoda, čuj, mogu ti linkati članak gdje je lik nakon radionica meditacije pobio ljude.
Očito mu se nešto odčepilo u mozgu. Također, koliko je tek onih koji ne bi ubili nikog da su im na vrijeme dali antipsihotike pa ne bi zabrijali da im je član obitelji vanzemaljac koji ih želi ubiti.Osobno smatram da se uvijek prvo treba pokušati psihoterapijom u lakšim slučajevima no nažalost to je privatni biznis i liječnici u bolnici nemaju vremena i uvjeta da ljude tretiraju tako pa im, eto, daju lijekove. Svačiji je izbor hoće li ih baciti u školjku ili popiti.
Istina, curica nije znala ni sama otići na WC, imala je problema s ravnotežom, ni na koji način nije komunicirala s okolinom, a najtužniji od svega bili su trenuci kada bi ustala sa stolca ili kauča, bez ikakva vanjskog povoda, odšetala do najbližeg zida i počela glavom udarati o njega, usput kriveći lice, a nerijetko i ispuštajući čudne krikove. U srednjem vijeku zoveš egzorcista, u 20. stoljeću ideš doktoru, čitaš, pitaš, informiraš se, a ne sliježeš ramenima. Ha, to je nažalost tako! 
Od njihove šire familije čula sam da majka isprva tvrdila je njezino dijete sasvim normalno i što tko ima malu "praviti bolesnom". Neka se djeca počnu pridizati i puzati prije, neka poslije, isto je i sa sjedenjem, podizanjem na noge, prvim koracima, govorenjem, no ako dijete od početka ne pokazuje interes za okolinu, a kamo li za nekakvu interakciju, nego se ponaša kao biljka, onda se potrudiš doznati uzrok. Ili uzroke. Nakon dugog nagovaranja uspjela sam roditelje natjerati da malo krenu po bolnicama. Završi li su na Rebru gdje je ustanovljeno da mala ima tzv. "vodenu glavu" (hidrocefalus), to jest da joj se cerebrospinalni likvor nakuplja u moždanim komorama i pritišće mozak, a onda ga, jasno, i oštećuje. Djetetu je ugrađena pumpica koja će odvoditi taj višak tekućine, ali je oštećenje na mozgu ostalo kakvo je bilo. Mala je bar prestala osjećati bolove u glavi zbog kojih je lupala glavom o zid i vrištala, a i postala je nešto vedrija i smirenija. Kirurg koji je operirao malu nije imao srca to reći roditeljima, ali je rekao meni: "Da su bar odmah došli!"
i sad ti budi pametan...
