Pa, slažem se da su izrazi koje koristim totalno antropomorfni/antropocentrični, ali ako i postoje bolji, ja ih ne znam (ili bi se pomoću njih još teže razumjeli). Odronjeni kamen nema "cilj da padne na zemlju", ali to je ipak neumitno zbog djelovanja gravitacije. Isto tako je i sa evolucijom; procesi se odvijaju po čisto prirodnozakonitim inercijama -samo na mnogo složenije i (nama) skrivenije načine. Ali sve ide u smjeru entropije, da ne kažem "nizvodno" (iako se ponekad javljaju i debate ne krši li sam život drugi zakon termodinamike). Tako i ja pričam o "ciljevima" evolutivno utemeljenog ponašanja i evolucije same jer nemam bolju terminologiju.nodens » wrote: Opet me nisi shvatio.Ja *znam* da je to tako kao što kažeš, na nagonskoj razini. I to vrijedi i za hranu (proždrljivost) i za žene (požuda). Sve je to očito prilično prirodan nagon koji ima svoju evolucijsku 'svrhu'.
No, zašto sam 'svrha' stavio u navodnike, ili zašto kažem da to nije 'cilj'. Zato što ti je to posve promašena terminologija; evolucija nema ni 'svrhu' ni 'cilj'. Evolucija je naprosto naziv za komplicirani mehanizam koji je zapravo truizam - da opstaje ono što ima sposobnost opstanka (najčešće putem razmnožavanja). Ali nije evolucija nekakav misaoni entitet da može imati 'svrhu' ili 'ciljeve'; to su termini koji proizlaze iz samosvijesti, njime barataju entiteti koji imaju samosvijest, tj. sposobni su za (svjesnu) refleksiju. Evolucija (priroda) to nije.
E pa to je sad, kako već prije rekoh, pitanje etike i koliko smo motivirani da je se stvarno držimo. Svi mi "znamo", ili smo bar tako odgajani (uglavnom) da znamo što je u kojem trenutku etički najispravnije, ali kada postupamo suprotno uvjerenjima a sukladno nagonima, tražimo neka opravdanja sami pred sobom -a ako ne nađemo, a utisci su preintenzivni, onda se javljaju te famozne psihičke dihotomije, o čemu i ti ovdje govoriš (ako se ne varam opet).E sad, što se tiče ciljeva. Naravno da ljudi često formiraju 'ciljeve' upravo u skladu s evolucijskim nagonima; no ja uopće ne govorim o tome, nego upravo o refleksiji, o razmišljanju baš o tim 'ciljevima'. Ili da to drugačije kažem: možda nije moguće, kao što ti kažeš, 'oduprijeti' se evolucijskim nagonima na *nesvjesnoj* razini (tj. oni nađu načina da nesvjesno upravljaju tvojim ponašanjem, recimo) - ali to svejedno ne znači da se ja *svjesno* moram složiti s tim ciljevima! Možda to svjesno određivanje uopće nije bitno; možda se na kraju sve svede na isto, ali ponavljam - ne govorim o tome. Nego samo o pitanju 'unutrašnjeg refleksivnog, svjesnog, pristanka' na nekakve evolucijske 'ciljeve'. I kažem: ne može te 'evolucija natjerati' da se *svjesno* prikloniš tim ciljevima. Nagoni ne funkcioniraju na taj način, ne funkcioniraju na svjesnoj razini - nego upravo na podsvjesnoj. A svijest je, bar naočigled, 'slobodna'. Je li to samo iluzija, ili je zbilja 'slobodna' - to je podložno debati; ali ovo što gore rekoh nije. Zaista ne postoji nikakav evolucijski pritisak da 'svjesno' pristaneš na zakone evolucije.
Uzmimo recimo najjači nagon koji svako složenije živo biće ima: nagon da se pod svaku cijenu izbjegne smrtna opasnost. Ima ponekad ljudi koji radi svojih moralnih uvjerenja uspjevaju potisnuti taj nagon čak i do zadnjeg fatalnog trenutka (bilo bi zanimljivo otkriti koji se i kakvi elektrokemijski procesi pri tome odvijaju po kojim regijama dotičnog mozga), ali uglavnom je slučaj da ljudi imaju neodoljivi impuls da daju petama vjetra pred smrtnim koscem. Tako da na kraju samo oni stvarno najprincipijelniji ostaju ili sami u nekom klancu - ili (u modernom okruženju) džentlmeni suhog kurca.
Mi, ruku na srce, ovakvi kakvi smo tokom evolucije biološki oblikovani, nismo monogamna bića, ali složenost društva koje smo izgradili nas usmjeruje na monogamno uređenje, kako ne bi dolazilo do prečestih sukoba sa previsokom cijenom (kao npr. Trojanski rat, hehe).
Zamisli da živiš u društvu u kome je kao dobardan prihvaćeno kopuliranje uzduž i poprijeko bez ikakvih granica (eventualno uz neke tabue poput incesta). I sad ti jednog lijepog proljetnog dana obučeš svoje najfinije odijelo, namirišeš se, počešljaš, iz ormarića na kojem je slikica tvojeg zlatokosog plavookog anđelka uzmeš kutijicu sa zlatnim prstenom i staviš u džep, pred ogledalom zategneš leptir-mašnu i namigneš sam sebi, u ruku uzmeš kiticu cvijeća, i zaputiš se do doma svoje drage da ju zatražiš pristanak za zajednički suživot i da bude majka tvoje djece... i upadneš taman u trenutku kad se tvoj anđelak dogi-stajliš praši sa Mkele Mbembeom, znojavim kurčevitim negroidnim imigrantom iz Konga... "Samo malo ljubavi, da svršim ovdje..." -prostenje ona čim te spazi...
Ti ćeš:
a) potiho iscijediti "pardonček" i polako zatvoriti vrata sobe da bi pričekao u susjednoj prostoriji zviždućući najnoviji Danijelin hit koji si usput čuo...
b) osjetiti gromove i munje kako ti rumbaju negdje u predjelu čeonog režnja dok ti kroz limbički sustav tutnji čitava Custerova 7 konjička pukovnija, prsa se nadimlju kao kovački mjeh, srce lupa kao tam-tam iz domovine dotičnog koji ti upravo kreči dragu, a pred očima iskrsava slika zida u susjednoj sobi na kojem visi lovačka puška njenog oca...
... dalje nastavi sam...
Jelda je korisno ponekad imat i neke društvene zabrane koje se na prvu loptu kose sa našom prirodom, e da bi se izbjegle još teže dihotomije?
) - učine nešto upravo suprotno nagonima, a upravo u skladu s 'etikom'?
