04 May 2012, 18:50
Konkurentske su kandidate za općehrvatski jezik pomela historijska zbivanja: čakavsko-crkvenoslavenski amalgam hrvatskoga sjeverozapada nestao je u Osmanskoj invaziji; čakavska je renesansna bujna literatura usahnula pod ravnodušnom mletačkom dominacijom; zamisao sjevernohrvatskih protestanata o općem jeziku čakavsko-kajkavske stilizacije, locirana u 16. stoljeće, propala je zbog marginalnosti i nestanka protestantizma u hrvatskim zemljama; sličnu je sudbinu doživio i hibridni, čakavsko-kajkavsko-štokavski "jezik" Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću sa smaknućem velikaških porodica Zrinskih i Frankopana 1671.
Za to je vrijeme obogaćeni "dubrovački jezik", u međuvremenu postavši i regionalno "bosanskim" uz jači udjel- ponjekad dominatan- ikavice, proširio svoj djelokrug u dubinu zaleđa, te uz nješto izmijenjen sulik silom planera protureformacije u razdoblju baroknoga slavizma postao dominantnim hrvatskim jezikom, s najviše izvornih govornika, zemljopisno najprošireniji i u posjedu najrespektabilnijega korpusa pisane riječi: vjerskih tekstova (Ivan Bandulavić: "Pištole i evanđelja", 1613., Bartol Kašić: "Ritual rimski", 1640., neobjavljeni do kraja 20. st. kompletan prijevod "Biblije", 1620.-1640., Matija Divković: "Nauk krstjanski", 1611., "Besjede", 1616.), filoloških radova (Bartol Kašić: "Institucije ilirskog jezika", 1604., Jakov Mikalja: "Blago jezika slovinskoga", 1649.) i umjetničkih (Ivan Gundulić. "Suze sina razmetnoga", 1622., Ivan Gundulić: "Dubravka", 1628., "Osman", prvotisak 1826.). Uz brojne druge auktore u Bosni i Hercegovini (Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavle Papić, Ivan Ančić), Splitu (Jerolim Kavanjin), Dubrovniku (Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić), Korčuli (Petar Kanavelić)- taj je jezični tip zauzeo već u prvoj polovici 17. stoljeća najveći prostor hrvatskoga jezika, i na njem je postojala najopsežnija i najvrjednija produkcija, od literarne i liturgijske do kodifikacijske filološke i etnomedicinske (tzv. ljekaruše). Dalje, u 17. i 18. stoljeću, ovaj se tip hrvatskoga jezika širi i na područja oslobođena od Turaka (Slavonija, južna Ugarska, Lika, kopnena Dalmacija, dijelovi vojne granice), sada uz dominantnu ikavštinu, osvaja- ne u zrelom obliku, ali u začetcima- i druga polja (praktično poljodjelsko, pravno, historiografsko, botaničko, vojničko), ali i uz poimanje da štokavsko-ijekavski izraz, zbog dugoopstojeće i prestižne dubrovačke književnojezične baštine, predstavlja visoki i uzorni stil toga jezika.
Jedini konkurent je tomu jezičnom tipu ostao hrvatski književni jezik kajkavske stilizacije na hrvatskom sjeverozapadu. Razvijan od 16. stoljeća nadalje, nije polučio sumjerljive vrijednosti na književnoumjetničkom planu, no, nadoknadio je to bogatom produkcijom na životno važnim poljima- pravnom, vjersko-poučnom, leksikografskom, historiografskom, praktično životnim (ljekarnički, poljodjelski, kulinarski). Glavna su imena protagonista toga jezičnoga tipa Antun Vramec, Ivan Pergošić, Juraj Habdelić, Andrija Jambrešić, Tituš Brezovački. Tijekom je kraja 18. i početka 19. stoljeća posebno otvoren za štokavski književni jezik kojim piše većina Hrvata (Slavonci, Ličani, Dalmatinci, Bošnjaci, Hercegovci, Dubrovčani, Srijemci, Bačvani). I tu je Hrvatski narodni preporod predvođen Ljudevitom Gajem, u razdoblju od 1833. do 1848., izvršio konačnu jezičnu unifikaciju, protegnuvši najrašireniji hrvatski jezični tip- uz bitnu slovopisnu reformu- i na krajnji hrvatski sjeverozapad "tri kajkavske županije". (Z.Vince 2002.)